Operacija Stepinac

Bilo je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi. Nakon što je poslije Tuđmanove smrti Katolička crkva postala jedan od glavnih, trenutno možda i glavni barjaktar nacionalističke i antikomunističke rekonkviste u Hrvatskoj, to se ovih dana prelilo i preko državnih granica. Povod je najavljena kanonizacija (proglašenje svetim) kardinala Alojzija Stepinca, na što su prosvjednim pismima reagirali državni vrh Srbije (Tomislav Nikolić) i vrh Srpske pravoslavne crkve. Ako se prvo pismo možda i može otpisati ili čak neotpečaćeno vratiti, jer dolazi s neprilične adrese četničkog vojvode, ovo drugo nikako se ne može. U njemu se elaborira vrlo argumentirano mišljenje srpskog patrijarha Irineja (Gavrilovića) iz jednog nedavnog intervjua, u kojem je on kazao da je proglašenje Stepinca svetim promašeno ako ga svetim ne vide i drugi kršćani. A pravoslavni vjernici ga takvim ne vide.

Na Kaptolu još nema reagiranja na ovaj prosvjed iz Beogradske patrijaršije, iako je u njemu otvoreno mnogo više od kompromitirane ili, najblaže rečeno, sporne Stepinčeve biografije iz vremena Drugog svjetskog rata i nakon njega. To je smiju li se kršćanske i druge konfesije s ovih prostora ponašati tako da svaka drži kao do svete vodice samo do svoje memorije, a da memorije drugih tretira kao nešto bezvrijedno, poput napršnjaka barske vode. Uostalom, čovjek se mora zapitati kako će se te konfesije izboriti za mjesto u svjetovnom okruženju ako ni jedna drugu minimalno ne respektiraju, nego se međusobno izguravaju preko ruba elementarnog poštovanja.

Ipak, Kaptol je makar i neizravno dao odgovor na spomenuto reagiranje iz SPC-a, i to toliko jasan da teško može biti jasniji. Kada su nedavno nakon javnog grljenja i ljubljenja sisačkog biskupa Vlade Košića s osuđenim ratnim zločincem Darijom Kordićem uvrijeđeno reagirale druge vjerske zajednice, posebno islamska (valjda ne treba objašnjavati što u bošnjačkoj memoriji znače Kordić i Ahmići), zbor zagrebačkih katoličkih biskupa hladno je stao u Košićevu obranu. Nisu to tako rekli, ali se između redaka sasvim lako dalo iščitati da se kolege ogrnute mantijama drugih vjeroispovijesti nemaju što pačati u stvari presvete Katoličke crkve. Nije ih od tog stava skrenula za milimetar čak ni činjenica da je biskup Košić, uz ostalo, predsjednik Vijeća HBK-a za ekumenizam i dijalog. Dakle čovjek koji u ime Hrvatske biskupske konferencije vodi poslove međusobnih odnosa s predstavnicima baš tih drugih vjeroispovijesti. A on te poslove, vidimo, vodi otprilike onako kao što se vodi magarad na pojilo ili goveda na gmajnu.

Eto, u takvom kontekstu tupe bezosjećajnosti za druge nacije i njihove žrtve pojavila se ova vijest da Vatikan namjerava u dogledno vrijeme kanonizirati Stepinca. Ona je za Srbe i pravoslavne loša vijest, a morala bi biti i za Hrvate i katolike, iz više razloga. Poći ću od jednog blažeg ili, ako hoćete, manje skandaloznog. Čuvši za tu vijest, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić s djetinjim je ushićenjem izjavio da je dosad Hrvatskom vladao “importirani umjetni duh”, a sada, eto, konačno dobivamo “kompas hrvatskog naroda”.

Da se prekrstiš i lijevom i desnom. Činjenica da se od jednog ultrakonzervativnog kardinala, koji je prepun kontroverzi i bez konteksta NDH djelovao prije sedamdesetak godina, pravi lučonošu današnje Hrvatske, sama je po sebi čudačka i gubitnička. Čovjek ne može vjerovati da sadašnja “Crkva u Hrvata” nije u stanju pratiti duh vremena kroz neki manje arhaični i prašnjavi uzor, recimo kroz lik nekog od papa koji su se pojavili u toku i nakon prijelomnog Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.). Ali ne. Svi ti pape, Montini, Roncalli, Bergoglio, čak i kruti tradicionalisti Wojtyla i Ratzinger, za ove naše su previše modernistički, oni hoće baš Stepinca. A hoće ga iako je on, ili baš zato, objektivno crvena krpa u očima Srba i pravoslavnih vjernika. To se može pokazati na puno primjera iz Drugog svjetskog rata, pri čemu nije dobro uzeti one najgore, recimo kardinalove predrasude prema pravoslavnima kao navodno genetskim pokvarenjacima i lašcima. Jer toga je bilo na svim stranama, a pothranjuje i neke jednostrane stavove o njemu, koji također ne stoje. Zato ću uzeti jedan koji možda najtočnije govori o njemu. On je aktivno podupirao plan pokatoličenja pravoslavnih Srba, ali je u svojoj arhivi ostavio zabilješku da se te nedobrovoljne vjerske konverzije imaju poništiti nakon rata. Dakle Stepinac nije bio nedvoznačno crna figura na šahovnici NDH, prije je bio kontroverzna ličnost, otprilike kao papa Pio XII., čija se kanonizacija također najavljuje.

Ali tu postoji i jedna važna razlika. Dok zagovornici kanonizacije ovog pape tvrde da se on suprotstavljao nacifašizmu u gornjim granicama svojih moći, hrvatski zagovornici Stepinca uopće na tome ne inzistiraju. Oni ga portretiraju isključivo u bojama borca protiv “svih totalitarizama” a to, prevedeno na jezik stvarnih pojmova, znači kao bojovnog nacionalista i antikomunista. Dakle predstavljaju ga u tamnijim tonovima nego što je realno bio, što ne čudi. Treba maknuti s očiju, ili barem bitno umanjiti, činjenicu da je on, po svemu sudeći, bio – kako sam ovdje jednom već napisao – odgovorniji i odvažniji od ovih danas na Kaptolu. Jest, Stepinac je stao uz Pavelićevu NDH, kadeći joj i kao božjem djelu, ali je imao petlje nazvati Jasenovac “ljagom” (istina, tek nakon što je tamo ubijena grupa slovenskih svećenika), što nije bilo bez rizika i po glavu na ramenima. Danas takav rizik ne postoji ni u najblažim natruhama, ali je odnos vrha Katoličke crkve prema hrvatskim zločinima pao na sramotnu i bogohulnu razinu javnog cmokanja Košića s Kordićem. Jedini izuzetak je tvrdi konzervativac kardinal Franjo Kuharić, koji je ranih devedesetih imao dovoljno kičme da se suprotstavi ubojstvima srpskih civila i paljevini njihovih kuća u Krajini.

Eto, nije Stepinčeva kanonizacija promašena samo zato što se on nije dovoljno suprotstavio ustaškim zločinima, nego još više zato što se zločinima još manje suprotstavljaju njegovi nasljednici u vrhu Katoličke crkve. Zbog toga su sasvim opravdani ljutiti prigovori iz vrha Srpske pravoslavne crkve, bez obzira na to što i njoj ide na dušu veličanje suspektnih crkvenjaka iz Drugog svjetskog rata (Nikolaja Velimirovića, na primjer). I zato nema opravdanja što sadašnji papa Franjo pušta Stepinčevu kanonizaciju kraju, bez obzira na blistavu reputaciju koju ima. Ta reputacija opasno visi baš na Stepinčevoj kanonizaciji, o kojoj je on posredno progovorio odbacujući kritike na račun Pija XII., uz čudno objašnjenje da ni antifašistički saveznici nisu svetinje jer nisu bombardirali pristupe nacističkim logorima. Da, nisu svetinje, ali nešto bez sumnje jesu. Pobijedili su u ratu s nacifašizmom, a Crkva se u taj rat nije ni uključila.