Priča o zvuku i tišini

Hoerspiel na Ljetnim noćima Teatra Exit

Legenda kaže da kazališni glumci, obično skloni različitim neobuzdanostima i nepriznavanju svakog autoriteta, često sa strahopoštovanjem i skromnošću govore o dobrim duhovima koji presuđuju o uspjehu njihovih predstava. Glumci vjeruju da je presudno važno da ti pridruženi anđeli animiraju njihovu fantaziju oko jednoga višeg reda iskrenih nagnuća i dobrih vibracija, što u završnici potiče publiku na nešto uistinu dobro. U teatru se to zove katarza. A katarza ili nešto vrlo blisko tome postignuto je u predstavi “Hoerspiel”, maloj igri za slušanje (i gledanje), kako stoji u njezinu podnaslovu, u izvedbi Radiofonijskog teatra i produkciji Multimedijalne kolibe, umjetničke udruge iz Zagreba, koja je igrana na ovogodišnjim Ljetnim noćima Teatra Exit.

Riječ je o sasvim neobičnoj, pomalo šašavoj predstavi, čija je tema radio – njegova povijest, vrijeme i sudbina, a preko toga i životi ljudi, njihove biografije, ponašanja i vjerovanja. Već taj prvi sloj predstave, memorabilijska slikovnica, začudan je po tome jer s puno ljubavi i mašte (a bez imalo ušećerene patetike) govori o jednom gradu, Zagrebu, i kulturi iz koje smo potekli, a koja se danas povukla pred civilizacijom stakla, aluminija, banalnosti i virtualnih kerefeka. Redateljica predstave Pavlica Bajsić rastvorila je pred nama taj svijet pomalo usporenih građana, rastresenih profesora i ljupkih djevojaka s nedjeljne promenade, u kojem se gledalo u zvijezde a ženama ljubile ruke, otkrivajući nam preko starog radija svijet poezije, riječi, glazbe i zvukova. Tko za to danas uopće ima vremena? Ipak, larpurlartizam ljudskoga duha zaigrao je pred nama u dvorištu Muzeja za umjetnost i obrt, gdje se igralo fantazijama, neobičnim glasovima iz svemirske daljine i bajkama, kojima su ljudi obično skloni onda kada daju najbolje od sebe.

Predstava “Hoerspiel” svojevrsni je hommage Zvonimiru Bajsiću (1925. – 1987.), Pavličinom ocu i briljantnom redatelju radiodrama, koji je na Radio Zagrebu ostavio više od 250 takvih ostvarenja i bio najnagrađivaniji domaći radijski autor u zemlji i inozemstvu. Bajsić se koristio tzv. dokumentarnim zvukom, kojim se dobivalo na autentičnosti, ali se i moglo fantazirati na različite načine, pa i ulaziti u prostor političke borbe. Takva je i njegova dokumentarna drama “Praško proljeće ’84”, suptilna posveta češkoj kulturi, svojedobno toliko politički hrabra da ju je prvo emitirao Radio 101 i to, nažalost, tek nakon autorove smrti.

Na dubljoj razini, činjenica da se u kazalištu kao vizualnom mediju možete igrati sa spravom namijenjenom isključivo slušanju – radijem i njegovim zvukovima, govori o superiornosti ljudske mašte koja, ako to zaželi, može pokretati planine i takvu energiju širiti na publiku. Takav doživljaj postojao je te večeri među gledateljima u dvorištu zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt: svi su se osjećali kao velika familija koja tako lako putuje svemirom, izgubljena u vremenu i eteru. Ansambl je bio sastavljen od glumaca i onih koji to nisu, što je čitavom događaju pridodalo okus najboljeg happeninga. S jedne su strane tu bili profesionalni glumci Jelena Miholjević, Sven Medvešek i Ivana Rushaidat, a s druge novinari i pisci Ljubica Letinić i Ante Perković, muzičari Matija Antolić, Dino Brazzoduro i drugi.

Predstava “Hoerspiel” Pavlice Bajsić dokazuje jednostavnu činjenicu da kazalište – bez obzira na to je li riječ o drami ili komediji – treba raditi čistim srcem, s puno suptilnosti i s pravim motivom. U tom naumu pripomažu i anđeli ali, da citiramo predstavu koja govori o zvuku, za uspjeh je potrebno i malo tišine…