Sinatra na stadionu Maracanã

U ljude koji su jednim potezom utišali pun stadion Maracanã, fatalni Ghiggia je, uz sebe i rimskog papu, spomenuo i Franka Sinatru. Ovaj potonji je to učinio 26. januara 1980. Tišina Sinatrina je, istini za volju, od Ghiggine dosta kraća, stadion nije bio pun koliko je mogao biti, a nije ni postignuta jednim potezom već barem dvama: najprije glasom u mikrofon “šššššš”, a onda i rukom, lijevom s podignutim kažiprstom. Osim toga, ta tišina nije ni bila potpuna. Ima nekoliko snimaka, na njima se čuje žamor i za vrijeme dok pjevač izgovara riječi radi kojih je i tražio da se Maracanã utiša: “Dame i gospodo, želim da znate jednu stvar: ovo je najviši trenutak moje profesionalne karijere pjevača. Nikada ovakvo nešto ranije nisam doživio. Nikada!”

To je sve bilo pri samom kraju koncerta, prije no što će nadahnuto otpjevati “Strangers in the night”. Nakon toga će uslijediti i dvadeseta pjesma “Coffe in Brazil”.

Stadion je, svakako, mogao biti puniji. Izvori govore o brojci između 140 i 180 hiljada prisutnih. Cijeloga dana je u Riju padala kiša i prestala petnaest minuta prije nastupa. Da nije bila prestala, koncerta te večeri ne bi bilo. Jer je, između ostaloga, u orkestru koji je svirao na otvorenoj pozornici u onome krugu na sredini slavnog igrališta, bio i jedan violinista s violinom koju je načinio Antonio Stradivari.

Frank Sinatra je iz Miamija u Rio doputovao posebnim PanAm Boeingom 747. S njime je došlo 40 članova orkestra i 25 tona opreme, raspoređene u osam kontejnera, svaki od po dvanaest kubika zapremine.

Velikom koncertu u ljetnoj večeri prethodilo je, a sve je trajalo sedam dana, nekoliko manjih dnevnih “zatvorenih i za odabrane”. Na posljednjem od takvih, dan prije onoga na stadionu, u hotelu Rio-Palace, slavnom pjevaču je uručena povelja kojom ga se daruje zvanjem počasnog građanina grada i države Rio de Janeiro. Nakon povelje poklonjen mu je dres nogometnog kluba Flamengo. Raširivši poklon sa crveno-crnim horizontalnim prugama preko svojih prsa upitao je, e je li to košulja kluba u kojem igra mister Pelé. (Pri tome je Peleovo ime izgovorio tako da su ga domaćini jedva razumjeli: naglasio ga je kao što čine svi naši reporteri, na prvom slogu, kao tele). Nekoliko glasova mu je uglas reklo: “No, no, Pelé é do Santos!”

Karioke su Franku Sinatri Flamengovu majicu poklonili rukovodeći se logikom. On je, 23 godine ranije, snimio pjesmu “Brazil”, koja je amerikanizirana verzija čuvene pjesme “Aquarela do Brasil”. Tekst engleske verzije načinio je Bob Russell, interpretacija Sinatrina učinila je pjesmu još slavnijom i u Brazilu. Autor brazilskog izvornika je Ary Evangelista Barroso (Ubá, Minas Gerais 1903 – Rio 1964), neorenesansna kulturna pojava. Rano ostavši siroče, živi s bakom po majčinoj strani i sa tetkom, od koje vrlo rano uči sviranje na klaviru. S dvanaest godina već zarađuje kao pijanista, a sa sedamnaest odlazi u Rio da studira. Svira po klubovima, restoranima, piše muziku za karneval. Za ovu posljednju dobiva 1930. prvu nagradu, kojom počinju godine velikog rada i uspjeha. Ulazi i na radio, kao voditelj, komentator i sportski reporter. Godine 1939. “jedne kišne noći” piše “Aquarela do Brasil”. Slijede nebrojene pjesme, nastupi, uspjesi, čudesa. Bio je i pisac, bio i političar, član Gradskog vijeća, bio jedan od presudnih pobornika da se stadion Maracanã izgradi gdje je izgrađen. Ary Barroso će umrijeti od ciroze jetre, u karnevalsku nedjelju, 9. februara 1964, i to u času kad čuvena škola sambe Império Serrano izlazi na sambadrom i kreće da izvede samba-egzaltaciju “Aquarela do Brasil”. Barroso počiva na Cemitério de São João Batista, u južnom dijelu Rija, u Botafogu.

Ary Barroso je u Brazilu neizmjerno čuven i po svojoj fanatičnoj odanosti klubu brazilskog proletarijata Flamengo. On je, u svojstvu radio reportera, u Brazil uveo i normalizirao običaj da oni koji prenose utakmice za radio javno ne samo ne kriju svoju privrženost klubu za koji navijaju, već i da na sav glas slave njegove golove i pobjede. Kao reporter radija, Ary Barroso je uveo i jedinstvenu novinu: smislio je da svirkom na jednom naročitom instrumentu, izgledom nalik na Panovu frulu, a zvukom blizak usnoj harmonici, objavljuje postizanje golova na utakmicama koje prenosi. U brazilskoj kulturi taj je instrument nazvan “a gaitinha de Ary Barroso”. Svirka te svirale nije bila ista kad Flamengo gol postigne s onom kad gol primi. U prvom slučaju je zvuk radostan i dug, ima nekoliko varijacija, a primijećeno je kako Ary nakon nekih golova “zna odsvirati i simfoniju”. Kad bi Flamengo primio gol, iz svoga bi g(o)lazbala Ary ispustio jedno kratko “frrrrp”. U vrijeme kad je on prenosio utakmice nije bilo kabina za reportere, ovi su se često nalazili usred publike, pa se zbog buke često dešavalo da se i ne čuje njihov uzvik kad padne gol. Nakon što je uveo svoj instrument golovi su se razgovjetnije širili Brazilom. Ima još: Ary Barroso je znao, usred prenosa koji sam vrši, otrčati s tribina na igralište, da zagrli strelca. Ali je znao i viknuti: “Ja ovo ne mogu gledati!” To se odnosilo na situacije kad igrač ekipe koja igra protiv Flamenga izdribla nekoliko njegovih igrača, ili je stvar takva da je ulazak lopte u Flamengovu mrežu neminovan.

Ary Barroso je 1944. godine bio u Sjedinjenim Državama, gdje je samo u nekoliko mjeseci svojim čudesnim komponiranjem krenuo zarađivati hrpe dolara. U Hollywoodu mu je Walt Disney ponudio mjesto muzičkog direktora njegova filmskog koncerna. Unosnije radno mjesto za kompozitora tada se nije moglo zamisliti. Barroso je poziv odbio, a na pitanje preneraženoga Disneyja zašto, odgovorio je na svom svojeglavom engleskom: “Because don’t have Flamengo here!”

Domaćini Karioke su svakako imali u vidu veliku strast Barrosovu za Flamengo kad su smišljali kakav da poklon učine Sinatri. Računali su, dakako, i na to da je Sinatra lično poznavao Aryja Barrosa. Osim što su Sinatru sedam dana gostili i držali nedostupnim za novinare, domaćini su, zbog njega, malo i terorizirali stanovnike Rija, zatvarali su ulice kojima bi prolazio, mijenjali režim letova aviona. Mnogo toga je tih dana ozlojedilo mnogo koga, a pjesnik Carlos Drummond de Andrade napisao je ovu humoresku:

– Plaćam 20 hiljada kruzeira da ne vidim i ne čujem Franka Sinatru – rekao je čovjek, vadeći iz novčanika 20 novčanica.

– Oprostite, ali mi prodajemo ulaznice za one koji hoće da vide i da čuju Franka Sinatru. Vaš novac mi ne možemo primiti.

– Onda mi recite gdje mogu kupiti moju neulaznicu za njega. Sit sam Sinatre, a kuda god krenem, slušam samo priče o njemu, vidim samo njegove slike, slušam samo pjesme koje on pjeva.

– Ali, gospodine, ne možete se ne složiti da je ovo ipak umjetnički događaj svoje vrste…

– Mogu se ne složiti. Hoću svoj mir, želim da slušam trake po svom izboru, a u ovom času u ovom gradu alternative nema. Ili Sinatra ili ništa. E zato, ja želim da dadnem 20 hiljada kruzeira za ništa.

I Carlos Drummond de Andrade (1902-1987) počiva na onome groblju na kojem i Ary Barroso, u predgrađu Botafogo. A Frank Sinatra (1915-1998) je zemljom pokriven u Kaliforniji, blizu Palm Springsa. S njime je u zemlju stavljena boca viskija Jack Daniels i kutija cigareta Camel. Na ploči mu piše: “The best is yet to come.”