Slavo Kukić: Fašisti me neće ušutkati

Profesor sociologije Slavo Kukić napadnut je 23. lipnja palicom u svojem kabinetu na Ekonomskom fakultetu u Mostaru, samo dan nakon što je kritizirao doček ratnog zločinca Darija Kordića u Busovači. Jednog od nekadašnjih čelnika Herceg-Bosne i HDZ-a BiH po povratku iz austrijskog zatvora kao heroja dočekao je i Dragan Čović, sadašnji šef HDZ-a i predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, što je Kukić nazvao negiranjem zločina u Ahmićima, zbog kojeg je Kordić osuđen u Haagu. Napadač koji je Kukića raskrvavio udarcem u glavu ubrzo je pronađen, a Kukić poručuje da ga se takvim fašističkim metodama neće zastrašiti i zaustaviti.

Došli ste do spoznaja da je napad planiran i prije dočeka Kordića u Busovači, zbog kontinuiteta vašeg javnog djelovanja? Tko vas i zbog čega želi ušutkati?

Naknadno se ispostavilo da se radi o slučajnom preklapanju s mojim posljednjim istupom, a da je moje discipliniranje planirano i ranije. Jer istu su osobu tjednima sretali na fakultetu, a to znači da je prostor izviđan kako se ne bi dopustila mogućnost da operacija discipliniranja ne uspije. A za odgovor na pitanje tko me i zbog čega želi ušutkati možda je najuputnije ponuditi nekoliko detalja za razmišljanje. Na mene je nasrnula osoba koju se naknadno, kako bi se smanjila razina njezine osobne odgovornosti, intenzivno predstavlja kao 80-postotnoga ratnog invalida koji, tobože, nije mogao izdržati moje kritičke stavove o njegovu “heroju”. Stvarno, međutim, taj je 80-postotni invalid zaštitar jedne agencije iz Mostara. To odmah tjera na pitanje kako osoba s takvim invaliditetom može obavljati posao u kojem se traži izuzetna fizička spremnost. Ali važnije od toga je da je ta zaštitarska agencija u vlasništvu jednog savjetnika ministra unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije, Slađana Bevande, da je taj ministar predsjednik mostarskog HDZ-a, da je i sam “hodočastio” na zagrebački Pleso kako bi “nacionalnom heroju” među prvima poljubio ruku, da je, drugim riječima, i on sam frustriran mojim kritičkim opservacijama o dočecima Kordića u Zagrebu i Busovači, da je, u konačnici, vrli ministar jedan od najbližih suradnika predsjednika HDZ-a BiH – osobe o čijem kriminalu vrlo često pišem i govorim.

Vrh Crkve klanja se zločincima

Dragana Čovića nazivate “najotrovnijim karcinomom za Hrvate u BiH”, tvrdite da s Miloradom Dodikom koordinirano radi na razbijanju zemlje?

Čovjek se rastrga demagogijom o neravnopravnosti Hrvata, o potrebi preuređenja BiH po mjeri sva tri naroda, o trećem entitetu i hrvatskom RTV kanalu kao jamstvima nacionalnog identiteta. U stvarnosti, međutim, on funkcionira kao najobičniji prirepak Dodiku – koji je za treći entitet, ali bez da se pritom dira u Republiku Srpsku. A tamo je po popisima 1991. godine živjelo 220.000 ili 28 posto svih Hrvata BiH, od toga 130.000 samo na prostoru Bosanske Posavine. Ali o tome se, u razgovorima o preustroju BiH, pita li se Dodika, ne može ni teorijski razgovarati. Sve to, da bude još gore, ne smeta Čoviću da u njemu vidi glavnog političkog partnera. Zašto? Zato što imaju zajednički interes koji je iznad interesa naroda – zajedničku kriminogenu prošlost, pa i sadašnjost, i zajednički cilj da onemoguće sve ono što taj interes može ugroziti. Prvo što pritom treba činiti je onemogućavanje zaživljavanja pravne države, jer u tom im je slučaju sudbina slična Sanaderovoj, a to se najefikasnije radi pričama o nacionalnoj ugroženosti, potrebi zbijanja redova radi kolektivnog opstanka, čime se najjednostavnije čuva status quo i odgađaju promjene na evropskom fonu vrijednosti.

Tvrdite da je to paravan za lopovluk “u ime boga i naroda”. Crkva je igrala važnu ulogu u dočeku Kordića u Busovači, ali i na Plesu?

Uopće nije sporno da od svega onoga što se događa, i što bi se tek moglo događati, Crkva ne može prati ruke. Kordić je, što god tko o njemu mislio, osuđen za počinjene ratne zločine u srednjoj Bosni. Ne sporim, dakako, njegovo pravo na integriranje u društvo, još manje pravo na normalan život. Ali ponositi se takvim ne može biti na čast nikome, pa ni Crkvi. Što ona čini, vidi se sve ove godine. Pokloniti se osuđenom ratnom zločincu, recimo u dva navrata u Austriju ide kardinal Vinko Puljić, koji se poklanjao i Branimiru Glavašu u zeničkome zatvoru. Molitvu za Kordića potom na zagrebačkom aerodromu vodi sisački biskup Vlado Košić. Ako to radi sami vrh Crkve, kako da običan smrtnik to shvati nego kao poruku da je u pitanju “nacionalna svetinja” i da je neprijatelj svatko tko se usudi u nju na bilo koji način dirnuti. A sve to, opet, odgovara onima koji su ovu zemlju pokrali i koji – temeljem iskustava u Hrvatskoj i Srbiji – sada počinju razmišljati što se sve može dogoditi dođe li do kakvih promjena. I naravno da će učiniti sve kako bi te promjene onemogućili ili barem odgodili, a priča o nacionalnoj ugroženosti i potrebi zbijanja redova je, objektivno, najefikasniji instrument za to.

Hrvatima ne treba treći entitet

Kada govorite o politikama koje razbijaju BiH, ne libite se otvoreno reći da se radi o fašizmu: o fašističkim ideologijama, politikama, projektima?

Točno. Radi se o vokabularu i metodama koje su u sebi duboko fašističke. Ne sporim da u etnički složenim društvima treba učiniti sve kako bi se eliminirali i nacionalni strahovi i, eventualno, supremacija jednih na račun drugih. Ali to nema nikakve veze s političkom taktikom i strategijom koja se temelji na sijanju nacionalne mržnje i netrpeljivosti, na razvijanju strahova od drugih i drugačijih, na stalnim pozivima “svojih na okup”. A takva politička taktika i strategija je dio stvarnosti ove zemlje i promoviraju je uporno oni koji su odgovorni i za ratna ubijanja i materijalna razaranja, koji su, u isto vrijeme, duboko zaglibili u kriminal i kojima odgovara društveni status quo. S druge strane, nositelji takve političke prakse čine sve kako bi ušutkali rijetke koji je se usude demaskirati, označiti je imenom koje jedino i zaslužuje. Prema njima se ponašaju na način koji sam ovih dana osjetio i na vlastitoj koži – da posegnu za premlaćivanjem, ako treba i fizičkim likvidiranjem. Cilj je, dakako, zastrašiti i ušutkati premlaćene, izbatinane, ali i uputiti poruku svima ostalima što bi im se moglo dogoditi budu li ih slijedili. Poruka je dakle ako ne želiš probleme, prst na usta i šuti.

Jesu li Republika Srpska i treći entitet takvi projekti? Tvrdite da bi treći entitet značio samoizolaciju Hrvata u BiH?

Nemam nikakvih problema sa zahtjevima koji se tiču decentralizacije, ona je dio i evropske demokratske tradicije. Ali imam problem ako se decentralizacija hoće utemeljiti isključivo na etničkom principu. Podsjetit ću vas da je BiH bila etnički maksimalno izmiješano društvo. Od 106 općina bilo ih je samo deset u kojima su preko 90 posto stanovništva činili građani jedne nacionalne skupine. Rat je, istina, ostavio posljedice, ali to ne znači da pred njima treba slijegati ramenima. Pogledajte, uostalom, primjer bh. Hrvata. Po popisima 1991. godine, u BiH je živjelo oko 800.000 Hrvata i živjeli su u svih 106 općina. Direktori pet najvećih sarajevskih firmi bili su Hrvati, a na sarajevskom sveučilištu predavalo je 150 profesora Hrvata. Sarajevo je bilo i grad s najvećim brojem Hrvata u BiH. Što imamo danas? Najjednostavnije, da su Hrvati ostali na prostoru od Stoca do Livna i u još nekoliko prostornih “džepova”, među kojima je prostor srednje Bosne najveći. Što može, prema tome, Hrvatima donijeti treći entitet? Krajnje pojednostavljeno, može im donijeti ono što je početkom devedesetih nudio i Šešelj – zapadnu Hercegovinu. A na svim drugim prostorima taj treći entitet samo bi nanovo pokrenuo proces demografskog “curenja” Hrvata, najvjerojatnije prema Hrvatskoj ili drugim svjetskim meridijanima. Kome to treba? Hrvatima u BiH sigurno ne.

SDP-om je zavladao makijavelizam 

Zbog čega ste se razočarali u SDP Zlatka Lagumdžije i priklonili se Željku Komšiću?

SDP sam podržavao jer sam čovjek lijeve političke provenijencije i jer sam svih godina vjerovao da jedino SDP može biti alternativa pomahnitalom nacionalizmu i odigrati ulogu ponovnog povezivanja BiH i kao države i kao društva. Nakon izbora 2010., nažalost, vrh SDP-a je napustio svoju programsku orijentaciju, u njemu je nadvladao ogoljeni makijavelizam zbog kojega je sve učestalije postalo i ćosanje s nacionalistima, pa i pristajanje na poziciju jedne od nacionalnih stranaka. Siguran sam da je taj kopernikanski zaokret uzrok totalne razočaranosti u SDP i unutar biračkoga tijela i unutar članstva, a listopadski izbori će pokazati jesam li i u kojoj mjeri u pravu. U takvoj situaciji nisam više bio spreman identificirati se s politikom koja može biti samo suodgovorna za razgrađivanje BiH i koja je i sama odustala od čovjeka za račun “viših” interesa i ciljeva. Na poziciji čovjeka kao vrhovne vrijednosti, međutim, ustrajao je Željko Komšić, zbog toga je, među inim, i napustio SDP, a bio je potpredsjednik stranke. Kada je formirao Demokratsku frontu, ništa nije bilo logičnije no da ga u tome podržim. Nisam član njegove stranke, jer je članstvo u stranci nespojivo s mojom potrebom ljubomornog čuvanja pozicije kritičkoga intelektualca, ali dok je na vrijednosnoj poziciji koju je promovirao tijekom formiranja Demokratske fronte, može na moju potporu računati u svakom trenutku. Kada to više ne bude, barem prema mojim kriterijima, vrlo brzo će u javnosti saznati što o svemu tome mislim.

Oprezno ste ocjenjivali domete prosvjeda u BiH. Iako je prevladala podjela po krvnim zrncima, jesu li prosvjedi ipak signal neke promjene?

Četvrt stoljeća zagovaram tezu da promjene pokrenuti može jedino socijalno pitanje i potreba ljudi da se oko njega grupiraju neovisno o tome kako se zovu, kako se bogu mole i kako se etnički određuju. Nisam, međutim, imao iluzija da bi posljednji prosvjedi mogli odigrati ulogu inicijalnog upaljača takvih promjena. Jer, ruku na srce, bili su reducirani samo na dio BiH u kojem većinsko stanovništvo čine Bošnjaci. I ne samo to. Na prostoru Republike Srpske i hrvatskih većinskih dijelova Federacije ta je činjenica korištena kao krunski dokaz bošnjačkog “đavoljeg plana” kojim se druga dva naroda hoće dovesti u poziciju kolektivne majorizacije. To, međutim, nikako ne znači i negativan odnos prema tim prosvjedima. Dapače, vjerujem da na njih treba gledati kao na svojevrsnu prvu fazu onoga što bi tek moglo uslijediti i što bi moglo imati karakter istinske socijalne revolucije. A tada bi konačno mogao doći kraj i etnonacionalističkim ideologijama. Takvom razvoju događaja aplaudiram.

Najavili ste da ćete se, kandidira li se Čović za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, vi kandidirati protiv njega. Neki kažu da biste time išli u korist tezama nacionalista?

Uopće me ne muči što bi tko tvrdio. Prema Ustavu, članovi državnoga Predsjedništva nisu predstavnici naroda nego su ljudi birani iz redova triju naroda. Prema tome, na prostoru Federacije, u kojoj se biraju dva člana Predsjedništva, svaki punoljetni građanin ima jedan glas i pravo da ga dade jednom od kandidata, neovisno o svojoj i nacionalnoj pripadnosti kandidata. Odlučim li, drugim riječima, ući u izbornu trku, važan će mi biti podjednako glas svakog građanina Federacije, a budem li izabran, podjednako ću nastojati štititi interese svih građana BiH, neovisno o tome jesu li iz moje izborne jedinice ili ne.