Srednja žalost

Novo umjetničko vodstvo ovogodišnje Pule – tročlani Umjetnički savjet umjesto dosadašnjeg Umjetničkog ravnatelja – u svom premijernom nastupu nije ponudilo doista bitne programske novosti, izuzev odluke da festival uključi sve dugometražne forme, a ne samo igrane. Ono što se na prvi pogled učinilo velikom promjenom, ukidanje programa manjinskih hrvatskih koprodukcija i njihovo uključenje u glavni natjecateljski program, pokazalo se pukom kozmetikom, jer manjinske koprodukcije i dalje ne sudjeluju ravnopravno u dodjeli Zlatnih arena, što njihovo uključenje u glavni nacionalni program čini besmislenim. Uz to, izvršni producent jedne od dviju manjinskih koprodukcija u glavnom programu, većinske srpske koprodukcije “Spomenik Michaelu Jacksonu”, član je Umjetničkog savjeta i njegov nesuđeni predsjednik Mike Downey, što poteže ozbiljno pitanje o sukobu interesa – kako o uvrštenju filma na festival, i to u glavni program, može suodlučivati tako važna osoba u njegovu nastanku kao što je izvršni producent (ta funkcija obično označava glavnog idejnog podupiratelja projekta)?

Kad je riječ o kvaliteti dosad viđenih ostvarenja u glavnom programu, može se posegnuti za oprobanom formulacijom – srednja žalost. Film svečanog otvaranja, “Happy Endings” uglednog direktora fotografije i redateljskog debitanta Darka Šuvaka, tematizira u svakom pogledu krnju, ali i povremeno duhovitu hrvatsku stvarnost kroz priču o ženi (Areta Ćurković) koja se zadužila kod kamatara da bi pokrenula salon za masažu. Kako bi otplatila dugove, odluči opljačkati banku, a u to, na različit način, bivaju uvučene i dvije njezine najbolje prijateljice (Daria Lorenci Flatz i Anita Matić). Šuvak je najveći dio svoje autorske pozornosti posvetio redateljskoj izvedbi, težeći da ona bude što modernija (uporaba kamere iz ruke, sklonost slojevitijoj kompoziciji kadra, preklapanje scena na način da se pri kraju one koju gledamo pojavljuje zvuk one sljedeće), no pritom pati ionako poprilično tanka scenarističko-dramaturška razina te film ispada pomalo konfuzan i podosta sterilan. Motiv ženske solidarnosti ostaje pak slabo iskorišten, što je prava šteta – neki drugi režiser s tri tako darovite glumice napravio bi čuda. Šuvak međutim odnose likova koje one tumače slabo razrađuje, štoviše svodi udio Darije Lorenci i Anite Matić na ne naročito zanimljive epizode, dok prednost daje liku pljačkašičina supruga (Zlatan Zuhrić), koji baš i ne plijeni gledateljsku pažnju.

Nakon otkazivanja sudjelovanja “Svinjara”, debitantskog uratka osebujnog Ivana Livakovića zbog nedovršenog zvuka, film koji se u prvoj polovici programa očekivao s najvećim nestrpljenjem je “Broj 55” svojedobnog pulskog pobjednika Kristijana Milića (“Živi i mrtvi”). A Milić je napravio pravi milićevski uradak – ultimativno akcijski, žestoki ratni film s minimumom karakterizacije mimo akcije, bez ijednog ženskog lika. Ta slobodna obrada stvarnog događaja iz Domovinskog rata (pogibija hrvatske satnije zabarikadirane u kući u srpskom okruženju) zapravo je malo drugačiji primjer larpurlartizma tek u rijetkim trenucima opterećenog nepotrebnim verbalnim eksplikacijama (o nedovoljno naoružanim hrvatskim vojnicima) i modnom ideologijom koja ponavlja propagandni pristup iz samog rata – “naši dečki” dizajnirani su po američkom cool modelu, dok su slabo vidljivi neprijatelji (očit utjecaj Carpenterova “Napada na policijsku stanicu”) kombinacija “seljačkog” JNA dizajna, zadriglih četnika i ponekog specijalca spram kojeg i hrvatski vojnici i autori filma pokazuju respekt, samo što je tih specijalaca toliko malo (otprilike dvojica) da su i razlozi za respekt druge strane posve simbolični.