Stranka opasnih namjernika

Kada je nakon izbijanja afere “Barbika” predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović prošle subote konačno progovorila u velikom intervjuu za “Večernji list”, pokazalo se kako sa sobom donosi program jednako besadržajan kao i onaj njene stranke. Istup HDZ-ove perjanice svodio se na prozivanje aktualnog predsjednika Ive Josipovića za nepoduzimanje poteza koji su ionako izvan predsjedničkih ovlasti i na neprestano repetiranje vlastitim domoljubljem, što bi zvučalo kao krajnje isprazna radnja da HDZ Tomislava Karamarka to domoljublje nije u protekle dvije godine koristio kao glavno oružje svojeg održanja tako što ga je uperio u neke od temeljnih vrijednosti liberalno-demokratskog poretka.

Nije se, naravno, moglo očekivati da će se HDZ-ova kandidatkinja distancirati od suštine stranačke politike, dapače, ona je istaknula da s vodećim ljudima stranke odlično surađuje, pa je jedina razlika između njene i Karamarkove retorike u tome što će on otvoreno optuživati SDP-ovce za jugofiliju i skepticizam prema samostalnoj Hrvatskoj, dok će ona Zoranu Milanoviću, eto, zamjeriti što se u Brazilu nije ogrnuo hrvatskim šalom. Ošamućen korupcijskim aferama i teškim izbornim porazom 2011. godine, HDZ se okrenuo mobiliziranju birača pomoću ideoloških podjela, ne prezajući od raspirivanja najnižih nacionalističkih strasti ni u tako osjetljivoj sredini kao što je Vukovar i od korištenja metoda podzemnog političkog ratovanja koje su Karamarko i njegova desna ruka Milijan Brkić savladali tijekom službenog obavještajno-policijskog rada. Pa ako im se posljednja afera i ne može direktno pripisati, svakako se dobro uklapa u atmosferu koju su kreirali.

HDZ, unatoč svim svojim gospodarskim skupovima koje s vremena na vrijeme organizira, nije dosad proizveo ništa više osim tih mračnjačkih politika, pa je ipak dočekao rasulo u redovima vladajuće koalicije da pobere nekoliko uspjeha. Najprije je na temelju toga dobio evropske izbore, da bi sada osvojio vlast i u Vukovaru na prijevremenim izborima koje je isprovocirao kombinirajući širenje antisrpske histerije s marljivim radnjama na diskreditiranju Željka Sabe. Tim se pobjedama nametnuo kao stranka kojoj rastu rejting i samopouzdanje, i koja juriša na predsjedničke izbore kao na posljednju stepenicu prije osvajanja vlasti u državi, a da je potpuno nejasno što ona danas nudi i kako će se, s obzirom na pokazane metode operiranja i nacionalističke, pa i totalitarne aspekte svoje politike, ponašati ukoliko dobije parlamentarne izbore.

Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, kaže za “Novosti” da ga je smjer kojim je Karamarko krenuo nakon preuzimanja HDZ-a zabrinuo jer su se ponovno pojavili problemi za koje smo krivo mislili da smo ih ostavili iza sebe kada je Ivo Sanader prevalio put od govora na splitskoj Rivi do transformacije HDZ-a prema evropskom tipu konzervativne stranke.

– To samo pokazuje jedno glavinjanje HDZ-a. Oni rade male pomake prema centru, ali čim naprave jedan takav pomak boje se da će izgubiti nešto na radikalnoj desnici, a tu su uvijek u pitanju problemi ideološke i vrijednosne prirode, i tu se odjedanput vraćate u 1941. godinu, što je za Hrvatsku pogubno – kaže Pusić.

On podsjeća na nedavnu Karamarkovu izjavu da će po njegovom dolasku na vlast “svatko u svojoj kući i dvorištu moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne”, pa upozorava da ta autoritarna dimenzija prirodno prati nacionalističku, što je pokazalo i blokiranje službene kolone prilikom obilježavanja Dana sjećanja u Vukovaru.

– U povijesti nijedne demokratske države nije se ranije dogodilo da jedna grupa nasilnika zaustavi predsjednika države, vlade i parlamenta, kaže im da tuda ne mogu proći i da oni tu ostanu pokisli. Tu vlast birala je većina građana, pa su oni koji se stalno zaklinju u većinu hrvatskog naroda to učinili direktno protiv volje većine naroda i pokazali da su spremni upotrijebiti nasilje i na tom nivou – upozorava Pusić.

Prema njemu, kod eventualnog uspona ovakvog HDZ-a na vlast dolaze u obzir dva ekstremna slučaja i sve između njih. Jedan ekstrem je orbanizacija Hrvatske s jačanjem radikalnih pokreta kojima se HDZ sada koristi, u kojoj bi se neke od minornih desnih stranaka mogle po moći pretvoriti u stranku poput Jobika, a drugi je ekstrem da Karamarko počne mijenjati politiku i vraćati se umjerenijim pogledima. Svoje održanje i uspon HDZ je bazirao na koordiniranom djelovanju s Crkvom i konzervativnim udrugama, podržavši referendum o braku i inicijativu za raspisivanje antimanjinskog referenduma, od kojeg je kasnije počeo zauzimati distancu. No to da će HDZ probuđene natražnjačke snage moći pacificirati nakon preuzimanja vlasti jednako je izgledno kao i to da će one nastaviti diktirati tempo.

Unatoč uzletu, rejting HDZ-ove koalicije, koja je već uključila neke od aktera ekstremne desnice, nije toliko porastao da bi Karamarko mogao računati na to kako će samo u toj formaciji prigrabiti vlast. Također, sva istraživanja raspoloženja birača pokazuju kako oni, bez obzira na probleme vladajuće koalicije, još uvijek više naginju lijevom nego desnom polu, samo što je na lijevoj strani došlo do značajnog preslagivanja. Stranke Kukuriku koalicije zajedno s ORaH-om i Laburistima danas bilježe potporu oko 40 posto birača, više-manje isto koliko su Kukuriku i Laburisti bilježili prije dvije godine, kada još nije bilo ORaH-a kao rezervoara za glasove njihovih razočaranih simpatizera. HDZ-ov blok dobiva oko 30 posto, a desnica iz Saveza za Hrvatsku oko šest posto. Zajedničko sastavljanje vlasti ovih dviju desnih koalicija bilo bi svakako recept za orbanizaciju, no čini se da im nacionalizam i antikomunizam za to neće biti dovoljni.

Morali bi ponuditi nešto više od toga, a zasad nije jasno što će to točno biti. Mladen Novosel, predsjednik sindikalne središnjice SSSH, kaže za “Novosti” da zasad ni od HDZ-a ni od bilo koje druge opozicijske stranke nije čuo rješenja za situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi.

– Povijest se ponavlja iz mandata u mandat. Kao što je još 2010. godine nakon loših rezultata tadašnje vlade bilo jasno da će na izborima doći do promjene vlasti, tako je i sada. Nažalost, opet smo u situaciji da, ne samo zbog loše gospodarsko-socijalne politike Vlade nego i zbog pojedinih Milanovićevih poteza i njihovih unutarstranačkih sukoba, HDZ doslovno dobiva na popularnosti i da ništa ne predlaže i ne čini. Ništa novo oni nisu ponudili, nisu iznijeli nikakve namjere i nikakav svoj program. Dobivaju na popularnosti isključivo zato što vladajuća opcija sama svakodnevno pili granu na kojoj sjedi – kaže Novosel.

Objašnjava da su sindikati, tražeći promjenu smjera ekonomske politike, najprije upozoravali vladajuće zbog uništavanja socijalnog dijaloga, otkazivanja kolektivnih ugovora i narušavanja standarda građana, da bi im ove godine poručili kako je vrijeme da odu jer nisu u stanju voditi zemlju i jer su pogazili predizborna obećanja. Dodaje da će se jednako ponašati prema HDZ-u dođe li na vlast i tražiti od stranaka da se drže programa koje iznose u kampanji. Međutim, on još uvijek ne vidi u kojem smjeru, što se ekonomske politike tiče, HDZ namjerava krenuti.

Najave iz HDZ-a u tom smislu zasad su kontradiktorne. Oni se populistički protive porezima, zaduživanjima, privatizaciji, izmjenama Zakona o radu i mjerama poput autsorsinga, no kada govore o reformama nemaju u vidu ništa drugo do forsiranja politika kakve sada polovično i s nevoljkošću gura Milanovićeva vlada.

– Ništa ja tu ne prepoznajem i ništa ne vidim – odgovara ekonomski analitičar Guste Santini na pitanje o HDZ-ovoj ekonomskoj politici.

– S jedne strane prezentiraju iz političkih pobuda, u smislu dolaska na vlast, stvari za koje nisam baš uvjeren da se mogu realizirati, dok s druge strane objektivno stanje u zemlji onemogućava reforme. Mislim da se bez promjene filozofije ekonomske politike i širokog konsenzusa oko toga ozbiljne reforme neće moći napraviti i da će bez toga HDZ imati istu priču kao danas SDP – kaže Santini, dodajući da je “jadan onaj koji dobije vlast ako nema snage da se nosi državnički”.

Navodi da je današnji broj nezaposlenih ocjena rada ne samo vlade i poslodavaca, već i sindikata koji nisu vodili proaktivnu politiku i nisu imali u vidu nezaposlene, nego samo zaposlene. Dodaje da su poslodavci također interesna skupina koja stvari gleda kratkoročno kroz profitnu logiku, a da je početak i kraj priče ipak država. No Santini smatra da je Hrvatska u stanju u kojem se gordijski čvor mora presjeći. Prema njemu, globalizacija traži svoje ustupke, traži brojne reforme, uključujući i onu radnog zakonodavstva, što nije dobro, ali on smatra da Hrvatska kratkoročno nema alternative.

– No tragedija je u tome što ne vidim da će doći do promjena, osim izvana, što ćemo na njih biti prisiljeni kao što smo sada dobili školsku zadaću oko prekomjernog deficita – kaže Santini.

Iako se takvom tipu reformi protivi, Novosel bi pozdravio one koje bi išle u smjeru zapošljavanja po sposobnostima, a ne po stranačkom ključu, u smjeru jačanja i profesionalizacije državne i racionalizacije lokalne uprave. Međutim, kada smo ga pitali što u njegovom sindikatu misle o HDZ-ovom nacionalizmu i skupljanju poena na ideološkim podjelama, kazao je samo da “taj dio ne bi želio komentirati”.

Zoran Pusić pak ima veliki zazor prema ljudima koji su, pa bilo to i iz pragmatičnih razloga, u stanju reći da će na vlasti određivati što se smije, a što ne smije govoriti. Tako nešto može se pokazati pragmatičnim i za održavanje na vlasti. On upozorava da problemi za koje smo mislili da smo ih prevladali, a čije smo prisutnosti kroz dva referenduma ponovno postali svjesni, spadaju u područje elementarnih ljudskih prava i da svjedočimo napadu upravo na temeljne ustavne vrijednosti.

– To što neki iz sindikata to ne vide nije ništa novo, to nas prati kroz cijelo ovo vrijeme, ljudi su koncentrirani na svoje uže interese, a da od drveća ne vide šumu – kaže Pusić.

Zemlja s visokom nezaposlenošću i krizom kojoj se ne nazire kraj obično je lak plijen autoritarnih politika, a Tomislav Karamarko je od HDZ-a, i u tome se sastoji sva njegova retuđmanizacija, ponovno napravio stranku sa svim potrebnim obilježjima, stranku koja je u Vukovaru već pokazala da je sposobna poslužiti se i militantnim skupinama kako bi grabila prema svojim ciljevima. Situacija, kako je opisuje Guste Santini, vapi za nekim tko bi se odvažio na presijecanje gordijskog čvora, iako Santini u HDZ-u ne vidi tu snagu. No ne bi bilo nikakvo čudo da poslovni krugovi u jednom takvom političkom projektu prepoznaju dugo očekivanu čvrstu ruku koja je u stanju zavesti kontrolu nad društvom, ušutkati protivnike i konačno provesti “nužne reforme”, na tragu čega je i Karamarkovo koketiranje s ekonomskim stratezima Augusta Pinočeta i Margaret Tačer. Samo što ćemo u tom slučaju dobiti puno veći problem od SDP-ove “izdaje socijaldemokracije” – HDZ-ovu izdaju demokracije.