Strasti razlike

Branko Čegec: Unatrag (MeandarMedia, Zagreb, 2014)

Opsežnom i primjereno opremljenom knjigom “Unatrag”, u izboru te pod uredničkom i predgovaračkom palicom Miroslava Mićanovića, nastavljena je neformalna i neobavezujuća no hvalevrijedna praksa da se (u različitim izdavačkim inicijativama i aranžmanima) nekom vrstom obljetničarskog izdanja poprati opus aktualnoga laureata Goranovog vijenca, najvažnije i najdugovječnije domaće pjesničke nagrade. U slučaju prošlogodišnjeg dobitnika, Branka Čegeca, sličan je projekt imao i dodatnu simboličku težinu: ovaj se (naravno, još nezavršeni) opus smjestio unutar u našem pjesničkom polju vjerojatno najreferentnijih ovjeroviteljskih punktova – Gorana za mlade pjesnike (“Eros-Europa-Arafat”, 1980.) i već spomenutoga “velikog” Gorana 2013. Prošle su u međuvremenu u ovom kontekstu i ne toliko duge trideset i tri godine, za kojih se pojavilo sedam Čegecovih pjesničkih, te otprilike još toliko esejističkih, proznih i publicističkih knjiga.

Mićanović se, kao generacijski kolega, dugogodišnji suradnik, suputnik i blizak autorov prijatelj, nametnuo kao očekivan i posve opravdan priređivač i izbornik. Sasvim povodu adekvatno, riječ je o “izboru iz poezije” – žanru koji se ponešto razlikuje od klasičnih izabranih pjesmama – pregledu koji u ovom slučaju uključuje tekstove iz svih autorovih knjiga i od njega se, možda i više od standardne aksiološke selekcije, očekuje da ponudi strukturirani, autorski uokviren pogled na problematizirani opus. Tako je način na koji je Mićanović odlučio koncipirati ovo izdanje zanimljiv i nipošto prvoloptaški. Cijela je knjiga, naime, iz čega proizlazi i transparentno odabran naslov, okrenuta unatrag, obrnuto. Odnosi se to, prije svega, na ugibanje standardnoj, kauzalnoj kronologiji koja vremensku strelicu slijedi u smjeru na koji smo odavno svikli, njezino (i dalje doduše linearno) izokretanje, ne bi li se Čegecov opus osvijetlio iz pozicije koja upućuje da na sinkroniju polaže barem koliko i na dijakroniju, te dodatni naglasak stavio na njegovu aktualnu vitalnost, točka promatranja čvršće ukotvila u nekom (trajnom) sada & ovdje. Uvršteni tekstovi tako, unatrag, od onih iz knjige “Pun mjesec u Istanbulu” do izbora iz spomenutog prvijenca, neomeđeni unutar knjiškog bloka cezurama izvornih izdanja, u svojevrsnom video-postupku, autorski obilježenom rewindu, prate Čegecov pjesnički put do početka. Knjiga manje-više i tehnički dosljedno slijedi odabrani postupak: numeracija stranica teče obrnuto, a na početku nas čeka pogovor.

U njemu priređivač, generacijski opet specifičnim “kvorumaškim” kritičkim diskursom, koji je u Mićanovićevom slučaju, usprkos teorijskim okvirima, uvijek prije osobni i rubno lirski no strogo tehničko-opisan, još jednom problematizirani opus sagledava dominantno kroz generacijski vjerojatno krovnu, donekle i fetišiziranu, no rijetko pomnije elaboriranu teorijsku metaforu “razlike”. Posvetivši pažnju i svakoj pjesničkoj knjizi ponaosob (u izboru su, inače – opravdano s obzirom na koncept – posljednja dva naslova zastupljena s po 23, a prva dva s po sedam pjesma), Mićanović pogovor strukturira kao kombinaciju taksativnoga pregleda i zaigranog nagovora na čitanje, upravo jedno oslobađanje očiju kojima će čitatelj, sada & ovdje, zaroniti u pjesničke tekstove. A onda, mon semblable, mon frère – pojest će te mrak iz emilijinih očiju!