Strategija samoponižavanja

Evo opet Angele Merkel pred uvijek ljubazno odškrinutim vratima zagrebačke akademske zajednice. Vodstvo Sveučilišta u Zagrebu odlučilo je, i to jednoglasno, da se njemačkoj kancelarki dodijeli počasni doktorat iz političkih znanosti, pa bi to imalo biti gotova stvar osim, hm, ako opet nešto ne iskrsne. Prije nekoliko godina već se bila pojavila takva inicijativa i sve je bilo, kao i sada, propisno izglasano, a iz Berlina je stigao pristanak, ali na kraju se moralo odustati zbog protivljenja dijela sveučilišnih profesora. Protivljenja i sada ima, posebno na Fakultetu političkih znanosti, jer se smatra da Merkel, poznata kao velika prijateljica Ive Sanadera, nije zaslužila takvu počast. Nju, tu počast, trebalo bi čuvati, veli se, za osobito visoke zasluge, recimo utemeljenje Evropske unije, ujedinjenje Njemačke, zaustavljanje rata i slično, a u nijednu od tih kategorija njemačku kancelarku ne da se ugurati.

Ali zato sve ovo pripada, što će protivnici Merkelinog doktorata teško zaustaviti, prebogatoj tradiciji ovdašnjeg udvorništva. A ono je bilo tako široke ruke da se na listi počastvovanih nalaze i tako neusporedive i nesravnjive ličnosti kao što su Josip Broz Tito i Margaret Thatcher, Božo Milanović i Josip Bozanić, Ernst Bloch i William Perry… Ne znam koliko je poznato, ali titulu počasnog, ovaj put građanina Zagreba a ne doktora znanosti, dobio je prije stoljeće i pol čak i Vuk Karadžić, kojeg se danas u Hrvatskoj neosnovano smatra jednim od otaca velikosrpskog presizanja prema Lijepoj Našoj. Lijepa kaša, zar ne?!

Bilo kako bilo, iz te memorijalne kaše sada se pomalja ovo s kancelarkom Merkel, koju u vodstvu Zagrebačkog sveučilišta vide kao veliku figuru u Evropskoj uniji, uz nezaobilazan dodatak da je, o da, imala i “naročito prepoznatljivu ulogu” u učlanjenju Hrvatske u EU. Nema, jasno, u ovakvim obrazloženjima mjesta da se progovori i o tome je li ona imala i naročito prepoznatljivu ulogu u uvlačenju Hrvatske u vršilicu njemačkih ekonomskih interesa. A imala je, znamo, itekako. Štoviše, ta je uloga danas toliko dominantna i po Hrvatsku već sasvim štetna da se jasno uočava kako u ovim stvarima djeluje neopozivi zakon nazadovanja, regresije. Kako netko ovih dana reče, kada su u Jugoslaviji dijeljene počasne titule kojekakvim državnicima iz Trećeg svijeta, zauzvrat se barem dobilo pravo da se negdje u Africi ili Aziji grade mostovi, luke, kampusi. Danas se počasni doktorati dijele stranim odličnicima bez ičeg sličnog, naprotiv, zauzvrat dobijemo Deutsche Telekom i Lidl.

Otprilike takav princip vrijedi i kada je riječ o članstvu u glavnim evroatlantskim integracijama, Evropskoj uniji i NATO-u. Koliko god se stvarala fama da Hrvatska njima duguje neizmjernu zahvalnost što su je primili u svoje prevažno okrilje, zapravo bi trebali biti obratno. Jer ona je primljena s namjenom da ispunjava strogo zadane zapadne geopolitičke i geoekonomske interese, i to se posljednjih tjedana i mjeseci vidi kao na dlanu. Vidi se najviše kroz ovu geostratešku luknju koja se upravo otvorila krizom u Ukrajini, zemlji koju su SAD i EU odlučili jednostrano, ne pitajući Rusiju, uključiti u zapadnu interesnu sferu, i koja je zato postala lomljiva karika u opskrbi Evrope ruskim plinom. Time je automatski porasla važnost Hrvatske, preko koje bi se mogao osigurati alternativni opskrbni pravac iz drugih zemalja, uz ostalo i iz SAD-a (škriljevački plin). E, ali onda su se pojavili oni iz Washingtona i Bruxellesa da uvjetuju Zagrebu kako će taj opskrbni pravac biti otvoren samo ako se Hrvatska odrekne Južnog toka kojim bi ruski plin imao doticati u ovaj dio Evrope. Nema veze što takvo odricanje ne pada na pamet Italiji, gdje je završna točka ovog plinovoda, ni Austriji i Sloveniji, iako se odreda radi o članicama EU-a i NATO-a (Njemačka je pak već realizirala s Rusima Sjeverni tok, pri čemu gore spomenutoj kancelarki nije palo na pamet da se o tome konzultira s Amerikancima). Za Hrvatsku to ne važi. Umjesto da njen državni vrh bude ljubazno zamoljen da otvori vrata zemlje za spomenuti drugi (američki) opskrbni pravac, on je postao predmet ucjene da se zatvori prema drugome (ruskome).

Tako smo u posljednje vrijeme na zagrebačkoj diplomatskoj tržnici gledali ovakve prizore. Premijer Milanović neko je vrijeme odbijao uopće primiti šefa ruskog Gazproma Alekseja Millera, a onda ga je nedavno ipak pripustio sebi, nakon što je predsjednik Josipović pokazao volju da tako učini. Pritom se pristup dva prva čovjeka hrvatske državne vlasti razlikuje možda samo u stupnju nevoljkosti, jer američki doministar za energetiku Amos Hochstein biva kod njih, naprotiv, primljen doslovce kada mu puhne u glavu. Zato je blizu pameti da se šefu Gazproma prestalo otkazivati gostoprimstvo tek kada su mu dolazak u Zagreb odobrili Amerikanci i, zašto da se pravimo ludi, najvjerojatnije u to ugradili potrebne eliminacijske klauzule (recimo može jedno, istraživanje Jadrana, ne može drugo, kupovina MOL-a i Južni tok u Hrvatskoj).

I sada imamo otprilike ovakvu situaciju. Hrvatska nema razvojnu strategiju gotovo ni u jednoj oblasti ili čak ni u jednoj uopće. Ali zato ima, brate, itekako razvijenu strategiju samoponižavanja, što se vidjelo na primjeru kada je pristala, iako još nije ni bila članica NATO-a, obustaviti isporuku lakih ratnih brodova Iranu, da bi zatim u taj posao uletjela jedna od stožernih NATO-ovih članica, Francuska. To je Hrvatskoj leglo, štono vele, k’o budali šamar. Ali nije joj bilo dovoljno, nego od spomenutog američkog doministra Hochsteina ovih dana sluša mudroserine po hrvatskim novinama kako on ne razumije ekonomski rezon Južnog toka (kao da će ga financirati Amerikanci) i kako treba težiti “diverzificiranim” pravcima opskrbe plinom. Pa o tome se, božji čovječe, i radi. Diverzificiranu opskrbu imaš samo ako između ruskog i američkog plina izabereš oba, a ne ako diplomatskom toljagom zabraniš prvi i dopustiš samo drugi. Diverzifikaciju imaš i ako uz vlastita naftna i plinska nalazišta osiguraš i druga, kao Ina u Siriji, a ne da ih se zatim pod američkim pritiskom odrekneš i još se staviš na stranu islamističkih protivnika Asada, koji se sada u Iraku pokazuju kao brutalni ubojice, od kojih se ograđuje čak i Al-Kaida.

Eto, hrvatska strategija samoponižavanja u kratko je vrijeme obilno rodila trulim plodovima, i jasno je da i unutar EU-NATO-a treba voditi neku alternativniju politiku. Ili kako netko ovih dana reče, protitovsku politiku balansiranja između Zapada i Istoka. Ne znaš jedino da li je tužnije ili bizarnije što se taj netko odaziva na ime srpskog predsjednika Tomislava Nikolića.