Biografija svih biografija

Myron Sharaf: Fury on Earth – A Biography of Wilhelm Reich (St. Martin’s Press, 1983.)

Kada je sredinom pedesetih FDA, američka Uprava za lijekove i hranu, optužila Wilhelma Reicha za prevaru i nadriliječništvo, slavni bečki psihoanalitičar okupio je ostatke svoje sljedbeničke vojske. Optužba je glasila da „orgonski akumulatori“ (u principu drvene kutije veličine čovjeka koje privlače i zadržavaju tzv. „orgonsku energiju“) ne liječe rak. Dr. Reich je predstavljao „kutije“ kao univerzalno ljekovite – više-manje po principu: „omogućavaju začeće, sprečavaju neželjenu trudnoću“ – no „liječenje“ karcinoma nije spominjao, premda su neka njegova istraživanja pokazivala kratkotrajno povlačenje bolesti kod pacijenata koji su prošli orgonsku terapiju. Međutim, na osnovi svojih istraživanja s oboljelima od karcinoma FDA je tražila uništenje „kutija“ i popratne literature (što je uključivalo i važne psihoanalitičke knjige!). Ubrzo se zbog nepoštivanja službenih odluka i sudske procedure pojavila i prijetnja višegodišnjeg zatvora.

U tome trenutku Reich odlučuje demonstrirati značaj svojih istraživanja na polju „biona“, „orgonske energije“ i „DOR-a“ (tzv. „smrtonosnog orgona“). U posljednjem, donkihotovskom jurišu, sa svojom sljedbom odlazi u Arizonu kako bi u pustinji demonstrirao stvaranje oblaka i kiše… Ali od velikog pothvata nije bilo ništa. Vlaga u zraku porasla je na 90 posto, no rezultati su bili „nedorečeni“. Washington i Bijela kuća nisu ni čuli za ovaj posljednji pokušaj Wilhema Reicha da svijetu pokaže svoja otkrića. Uskoro, akumulatori su razbijeni, literatura spaljena, a Wilhelm Reich, autor „Analize karaktera“ i „Funkcija orgazma“, biva osuđen na dvije godine zatvora, gdje i umire od srčanog udara u studenom 1957. godine.

Myron Sharafova biografija Wilhelma Reicha „Fury on Earth“ biografija je svih biografija. Sharaf je bio sljedbenik i suradnik Reciha, i u tom je smislu uvelike pristran. No njegova biografija izvanredan je portret enfant terriblea psihoanalize i uopće znanosti XX. stoljeća. Reich je istovremeno bio i Freudov nasljednik i Daeniken „orgonske“ fizike, i „genij“ i „luđak“, i napokon, suvremeni Giordano Bruno. Gdje god se našao, u Beču, Berlinu, Norveškoj ili Americi, Reicha su otpravili s „katranom i perjem“. Pojednostavljeno, od psihoanalitičke zajednice odbačen je kao komunista, od komunističke zajednice kao psihoanalitičar i „guru dobrog seksa“, da bi kraj doživio u besmislenom sukobu s američkim birokratskim aparatom. Tvrdio je da treba proći pedeset godina kako bi se shvatila njegova otkrića, ali zvijezda je postao već šezdesetih. Desetljeće Marxa i Freuda, ali i misticizma, bilo mu je izrazito sklono: još pedesetih njegovi su se rukopisi spaljivali, a već šezdesetih su studenti policijske kordone gađali „Masovnom psihologijom fašizma“. Danas Reich ostaje sve dublje u prošlom stoljeću, pomalo i zaboravljen. Budućnost kao da je pripala osporavateljima „orgonske energije“, prokazivačima njegovog „ludila“ – i njegovim progoniteljima, kojih niti ovdje ne manjka.

U protekle dvije godine u školski sustav Republike Hrvatske uveden je eksperimentalni predmet Građanskog odgoja. Napadi protivnika njegovog famoznog zdravstvenog i spolnog odgoja uvelike su koncentrirani na prokazivanje znanstvenika s popisa stručne literature. Na školskim sastancima zborno se razni znanstvenici nazivaju „bolesnicima“. Očito, crvenu krpu stare optužbe za „bogohuljenje“ zamijenila je optužba za „bolest“. Dakako, kada smo u hajci na znanstvenike „bolesnike“, onda smo u kući Wilhelma Reicha. Genija (psihoanalize) kojem su sudili i komunisti i malograđani, kojeg su kolege nazivale „psihotičnim“, i čiju je znanost na kraju procjenjivao sud i porota tzv. običnih građana.