Chopstick efekt
Svaka šetnja zagrebačkim ulicama nova je lekcija iz urbane topografije krize: prazni izlozi, propali dućani, sniženja pred zatvaranje. Tu čak i uspješne poslovne priče svjedoče o masovnom osiromašenju. Ekspanzija velikih pekarskih lanaca, recimo, donijela nam je nedavno specifičnu lokalnu verziju fast fooda: visokokalorične konfekcijske obroke namijenjene onima s manjkom novca i vremena, pekarske proizvode za domaći pekarijat. Unutar šireg perimetra zagrebačkog centra posljednjih se mjeseci, međutim, zbiva nešto neobično. Restoranska scena iznenada pulsira vitalnom poduzetničkom inicijativom, dok nevidljiva ruka tržišta otvara, jednu za drugom, maštovite nove niše: od ruskih specijaliteta, preko veganskih salata, belgijskih vafla, organskih burgera i sushi take outa, pa sve do kalifornijskog burrita, wok-fusiona i kineskog fast fooda. Na menijima se nižu azerbejdžanski ćevapčići, rezanci od cikle sa sušenom marelicom, gruzijska pita i keksi od lavande: izbor je širok i šarolik, a šefovi kuhinja neumorno eksperimentiraju, kombiniraju i reinterpretiraju. Tu se kuha “soul food”, obavještavaju nas propagandni materijali; promovira se “booty kulinarstvo”. Atmosfera je opuštena i sexy: interijerima dominiraju pastelne boje i živopisni detalji, recepti ispisani po zidovima, šarene šalice umjesto abažura…
Mjesta poput Kiše, Ništa, Yellow Submarinea, RougeMarina ili Binimoto sushija pritom su i neusporedivo jeftinija od ekskluzivnih destinacija haute cuisine, kakve posjećuju samo menadžeri, premijeri i EPH-ovi porezni dužnici na recenzentskom zadatku. Cijene su im pažljivo prilagođene takozvanim prosječnim primanjima – ili, u nekim slučajevima, blago iznadprosječnim – pa kulinarska zaigranost i poslovni elan susreću radoznali urbani ukus, nudeći mu bogatu i diferenciranu paletu lako probavljive egzotike. Vibrantna ponuda stvara već i posebne rukavce: nakon što su pekare monopolizirale jeftinu i brzu hranu, burgeri su spontano promovirani u viši gastronomski razred, pa ih barem pet-šest novih specijaliziranih barova priprema u sofisticiranijim verzijama i dizajnerski amerikaniziranim interijerima, nimalo nalik na uniformnu korporacijsku konfekciju McDonald’sa ili Burger Kinga… Iz perspektive zagrebačke gastronomske scene, ukratko, krize kao da i nema: ideje, kreativnost i poslovna inicijativa stvaraju gustu gastronomsku mapu iz vlažnih snova velikih promotora malog poduzetništva za srednju potrošačku klasu.
Jer nema nikakve sumnje: iako se dobrim dijelom oslanja na turističku ekspanziju glavnog grada pa u ljetnim mjesecima mami organizirane grupe japanskih gostiju i dokone američke bekpekere, nova restoranska ponuda svoj središnji tržišni teren nalazi upravo među razvalinama predrecesijskih snova lokalne srednje klase. Prije negoli pripovijest o snažnom poduzetničkom zamahu i poslovnoj imaginaciji, ona nam stoga nudi simptom šireg, fundamentalno promašenog društveno-ekonomskog projekta. Jedan od dominantnih narativa o ekonomskoj krizi onaj je, naime, vezan uz propast ovdašnje srednje klase. Mali privatnici, dizajneri, novinari i programeri u toj su priči činili osovinu uspješne ekonomije i zdravog društva, kičmu koja se slomila već u prvim recesijskim godinama; tek njeno ponovno uspravljanje označit će dakle period oporavka. Nevolja se, međutim, sastoji u tome što je standardizirani životni stil srednje klase u godinama ekonomske propulzije bio tek dio problema. Konstruiran fantazijama marketinških stručnjaka, on je počivao na ekscesivnoj potrošnji omogućenoj kreditnim zaduživanjem, sasvim u skladu s dinamikom periferijske ekonomije. Nakon što se balon rasprsnuo, izvan dosega su najednom ostali novi automobili, komforni dvosobni stanovi i privlačno dizajniran namještaj; na njih sada podsjećaju tek redovite mjesečne rate otplate i pritajen strah od ovrhe.
Lišen nekadašnjih mogućnosti, a nepovratno inficiran iskustvom potrošačkog obilja, srednjoklasni ukus osuđen je zato na preostale male lajfstajl-rituale. Pomalo nalik na onaj poznati fenomen lipstick effecta – tzv. efekta ruža – iz doba Velike depresije dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su sociolozi zabilježili neočekivani rast prodaje kozmetike, pa ga protumačili kao pokušaj da se rasturena ekonomska stvarnost zamaskira sitnim, lako dostupnim luksuzima. Ako je njihova anegdotalna teorija barem donekle točna, za stolovima zagrebačkih trendy restorana deklasirana srednja klasa otkriva nam danas sličan prizor: dok štapićima radoznalo prebire po svojim hosomakijima, nigirijima i algama, nesvjesno stvara privid podnošljivijeg stanja, vlastiti chopstick effect.
Tragikomedija zabune završava tako prikladno farsičnim finalem: baš ona društvena skupina koja je bila zadužena da s novinarskih i marketinških pozicija neumorno proizvodi hegemonijsku pripovijest o ekonomskom prosperitetu posljednja je koja od nekadašnjih iluzija može odustati. Ako ništa, barem joj je prehrana pritom uravnotežena i zdrava: sva od smotuljaka, orašastog voća i svježih salata. Na tanjuru nema mjesta za loj, pečenje ili masno meso: proći će, ipak, još poneka godina krize prije nego što joj kost konačno zapne u grlu.