Dizajn i samo dizajn
Mali genijalac Jean-Pierrea Jeuneta
Na samom početku devedesetih, Jean-Pierre Jeunet i njegov tadašnji dizajnerski suradnik Marc Caro debitirali su kao autori dugometražnog igranog filma ostvarenjem “Delikatese”, mračno-komičnom fantastičnom groteskom bravuroznog vizualnog uobličenja koja je smjesta stekla kultni status. Četiri godine kasnije, 1995., dvojac je grotesku zamijenio mračnom bajkom, no “Grad izgubljene djece” nije naišao na tako dobar odjek. Tražeći nekoga tko će uliti svježu krv posustalom serijalu “Alien”, njegovi su producenti angažirali Jeuneta. On je u Hollywood poveo Caroa, ali samo u funkciji dizajnerskog supervizora, a rezultat je bio najintrigantniji i vizualno najimpresivniji izdanak serijala – “Alien: Uskrnuće” (1997). Jeunet se potom vratio u Francusku i nastavio djelovati bez Caroa.
U prvoj godini novog tisućljeća snimio je svoj najslavniji film “Amelie”, ostvarenje virtuozne dizajnerske izvedbe i visoke maštovitosti koja je uključivala dražesno vatrometno poigravanje raznovrsnim oblikovnim mogućnostima filmskog zapisa i naracije, komplementarno dražesnoj pojavi naslove protagonistice utjelovljene u apartnoj Audrey Tautou. S istom glumicom snimio je i sljedeće ostvarenje “Zaruke su dugo trajale” (2004), kombinaciju epske ljubavne priče s tajnom, detektivskog krimića, oporog antiratnog filma i igralačke bajke. Narativna kompleksnost, međutim, nije bila osobito dobro artikulirana, a monoton ritam dodatno je pridonio znatno slabijem odjeku od “Amelie”, iako je film zapravo bio poprilično uspješan kod kritike i publike. Za ostvarenje sljedećeg projekta “Micmacs”, humoreske usmjerene protiv industrije oružja, Jeunetu je trebalo pet godina, a kako je prijem bio relativno skroman, autorski sjaj jednog od najistaknutijih francuskih sineasta iz devedesetih i s početka nultih godina postajao je sve bljeđi. Prošle godine adaptirao je odlično prodavani ilustrirani roman “Izabrani radovi T. S. Spiveta” američkog pisca Reifa Larsena, polučivši nakon “Aliena” svoj drugi anglofoni uradak, no on ga nije vratio na staze slave.
“Mali genijalac”, kako u nas glasi distribucijski naslov (doslovni prijevod izvornika bio bi “Mladi i genijalni T. S. Spivet”), zadivljujuće je dizajniran film u najboljoj Jeunetovoj tradiciji, no slično zadnjim autorovim uracima vizualni stil previše je izoliran od onog što se uobičajeno naziva sadržajem, a podosta je problema i s ritmom odnosno tempom. Jeunet je vrlo slično Wesu Andersonu kreirao slikovnicu prepunu intenzivnih toplih boja, po dijelovima slike nerijetko iscrtava (animirane) dijagrame i nudi ine ilustracije, kao i kod Andersona naracija je izrazito epizodično-anegdotalna, čak i naslovni protagonist – desetogodišnji vunderkind (odlični Kyle Catlett) koji mučen grižnjom savjesti zbog pogibije brata blizanca i neshvaćen u vlastitoj obitelji što živi na izoliranom ranču u Montani kreće na put u Washington kako bi primio prestižnu znanstvenu nagradu – može podsjetiti na pustolovnog malog protagonista najljepšeg Andersonovog filma “Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca”. Međutim, dok Anderson kreira autentično pomaknute svjetove s doista osebujnim likovima, Jeunet svog iznimnog junaka okružuje redom stereotipnim likovima, a sama završnica filma upravo je mediokritetska u kritici utilitarne masmedijske logike.
Tako da od svega što nekoć vrlo kreativni sineast nudi u svom zadnjem ostvarenju, više-manje ostaje samo ono s čim smo počeli i u čemu nikada nije promašio – ekstraordinarni dizajn. No izoliran od ostalih filmskih sastavnica, on je nedostatan da “Malog genijalca” digne u više kvalitativne prostore.