Događanje izdavača

Beogradski međunarodni sajam knjiga je od sredine pedesetih do danas doživeo mnogo transformacija. Kao i sve velike kulturne manifestacije, išao je u korak sa aktuelnom politikom, iz svakog perioda je nasleđivao tekovine: iz socijalizma okrenutost ka knjizi, iz devedesetih – nacionalizmu, iz dvehiljaditih – tržištu. Danas, toliko godina nakon nestanka izvornog socijalističkog miljea, ostala su dva najjača koncepta na koja se ova manifestacija naslanja, a to je nasleđe iz nedavne prošlosti. Budući da sam i sâm učestvovao u organizaciji Sajma knjiga, u kratkom periodu pred krah Tadićeve i uspon Vučićeve vladavine, imao sam prilike da vidim kako to funkcioniše iznutra i da se osvedočim koliko je neke tekovine teško promeniti, a s druge strane kako je ipak moguće načiniti male pomake, veoma važne za funkcionisanje ove manifestacije, za koju političari vole da kažu kako je postala “brend Beograda”.

Jedna od nepromenljivih stvari koja je ostala iz devedesetih je recimo nepomerivi “štand jednog pisca” (zapravo spisateljice koja odbija da to bude) – Ljiljane Habjanović Đurović, stare prijateljice Mirjane Marković, koja sama po sebi može poslužiti za studiju slučaja, koji bi mnogo toga mogao da objasni u kapilarnom funkcionisanju politike u Srbiji danas. Svaki pokušaj da se to ruglo od štanda pomeri iz izlagačkog epicentra dovodio je do aktiviranja političkog lanca, koji je najverovatnije išao preko Moskve, pa onda do Ivice Dačića, potom do nižih kadrovika SPS-a na gradskom nivou, koji bi ucenili tadašnjeg koalicionog partnera, tj. Demokratsku stranku, tako da je Habjanovićeva ostajala na svom mestu, jača nego ikada. S druge strane, bilo je ipak moguće suzbiti uticaj otvorenih fašističkih izdavačkih koncepata poput Istorijskog projekta Srebrenica koji vodi Stefan Karganović uz snažnu logistiku iz Banjaluke, koji je pokušao da iskoristi Beogradski sajam knjiga za plasiranje svog propagandnog šunda i sprovede peticiju protiv (“izdajnika srpskog naroda”) Nataše Kandić i ostalih aktivista iz nevladinog sektora. Takođe, bilo je moguće odbraniti se i od radikalske književničke falange, bivših i potonjih kolega Aleksandra Vučića i Vojislava Šešelja, tj. pisaca poput Miroslava Toholja i pokojnog Brane Crnčevića, bivšeg radikala a potom osnivača Srpske napredne stranke.

No to je samo vrh ledenog brega iz devedesetih. Drugi i ništa manje opasan udar na Sajam knjiga pretio je od novopečenih biznismena u industriji knjiga, predvođenih vlasnikom i direktorom izdavačke kuće Laguna Dejanom Papićem. Danas, sa formiranjem novog Odbora Sajma knjiga, kojim predsedava kadrovik SNS-a dr Zoran Avramović, uz asistenciju Vuka Vukićevića, generalnog sekretara Papićevog udruženja izdavača – UIKS, otvoren je put za obe opasnosti iz prošlosti. Naravno, jedino je Habjanovićeva neupitna. Ona je u međuvremenu postala kulturno dobro “od nacionalnog značaja”.

Tokom ovog leta novi Odbor Sajma knjiga izdao je saopštenje sa novim pravilima za raspodelu prostora, što je uzburkalo javnost i dodatno polarizovalo izdavačko-knjižarsku scenu u Srbiji. Naime, novi momenti su upravo oni koje su Dejan Papić i Vuk Vukićević godinama unazad pokušavali da nametnu organizatorima Sajma. Reč je, naravno, o tzv. tržišnim pravilima kao presudnim kriterijumima. Novi indikator za prepoznavanje književne i kulturne vrednosti je, pre svega, “broj objavljenih prvih izdanja” što “doprinosi raznolikosti i bogatstvu naše kulturne i izdavačke scene”. Razume se da je ovom klauzulom favorizovan onaj deo izdavačkog sektora koji, predvođen Lagunom, objavljuje enormne količine književnog bofla, pod sloganom “ni dana bez novog izdanja”. Svi ti izdavači su grupisani u udruženju UIKS, koje je poslednjih dana, nakon primedbi koje su došle iz drugog udruženja izdavača, počelo da mobiliše svoje članstvo i da kao nekad fingira masovnu podršku novom rukovodstvu. Stoga su pisma članova UIKS-a tragikomična pojava, jer njima šalju glasove podrške svom predsedniku Papiću koji je ove godine napravio krupne korake u preuzimanju Beogradskog sajma knjiga, demonstrirajući vanrednu sposobnost pravljenja političkih dilova iza scene. Reklo bi se da su premijer Vučić i njegovi ljudi za planiranje kulturne politike grada prepoznali Papićevu viziju i sproveli je u delo. Tako je projektovan i Odbor Sajma knjiga, a ubrzo se takav koncept mogao prepoznati u novim pravilima. Među njima su i nagrade izdavača, kao i godina osnivanja, pa čak i broj zaposlenih u izdavačkoj kući. Ako se izuzmu nagrade, koje su potpuno irelevantan faktor u Srbiji, preostala dva kriterijuma na prvi pogled deluju kao somnabulno trućanje. Međutim, ako se uzme broj zaposlenih u Laguni i njenoj knjižarskoj mreži – Delfima, moglo bi se brzo ustanoviti da zapravo nema kuće koja ima toliko konkursnih bodova. Ubrzo će Odbor Sajma knjiga biti u dilemi da li da celu Halu 1, što je centralni izlagački prostor na Sajmu, dodeli upravo Dejanu Papiću.

Mali su izgledi da se ovakav trend transformacije Beogradskog sajma knjiga promeni ili čak uspori. Novinarska javnost, većina urednika kulture u beogradskim medijima, tradicionalno su okrenuti moćnima. Nekada Narodnoj knjizi, a danas Laguni. Oni su čak organizovali medijski bojkot malih izdavača koji su prethodnih godina na Sajmu knjiga dobijali Nagrade za izdavača godine. Novinarske nagrade, kao ispravljene “istorijske greške”, uvek su išle u ruke vlasnika Lagune. Sada je konačno sve došlo na svoje mesto. Ostaje samo još pitanje koncepta sajamskog kulturnog programa koji je prethodnih godina bio na uzornom nivou. Međutim, izbor Dragana Hamovića za novog urednika programa Sajma ne obećava ništa dobro. Hamović kao decenijski pesnički satelit DSS-a, nekadašnji urednik Žičkog duhovnog sabora, itekako je u stanju da programski koncept Sajma knjiga vrati u tminu pojanja devedesetih, odakle se izrodilo toliko glasova koji danas ponovo pronalaze svrhu svog pevanja i mišljenja. Ostaje nada da kulturni kapital Beogradskog sajma knjiga, koji se akumulirao od 1957. do dolaska Miloševića na vlast, još uvek nije potrošen do kraja.