Everaldov grob

U gradu Porto Alegre, blizu olimpijskog stadiona Monumental, na kojem je donedavno utakmice igrao veliki klub Grêmio, ima groblje po imenu Cemitério Ecumênico João XXIII. Taj João XXIII je bio rimski papa s građanskim imenom Roncalli, nazvan i dobri papa, onaj što je napisao ‘Deset zapovijedi opuštenosti’, onaj koga jako voli Pasolini.  Na to sam groblje otišao jer je u njemu ukopan igrač Everaldo, koji je umro sa 30 godina. Everaldo je rima od Clodoaldo, pjevao je Carlos Drummond de Andrade u čudesnoj pjesmi Momento feliz. Zapravo je pjevao ‘ja sam Clodoaldo rima od Everaldo’ . Everaldo i Clodoaldo su bili i elegijski distih,  Clodoaldo heksametar, Everaldo pentametar. U istoj je pjesmi i nezaboravni stih: é gol legal é gol natal é gol de mel e sol. Everaldo Marques da Silva je bio igrač brazilske seleção, one koja je 1970., na svjetskom prvenstvu u Meksiku, uzmi-oduzmi, igrala najljepši nogomet svih vremena, te ne odustajući ni časa od ljepote igranja, i pobijedivši sve protivnike osvojila treći put svjetsko prvenstvo. Tu titulu Brazici zovu Tri.

Everaldo je poginuo vraćajući se kući, noću, u nedjelju, 27. oktobra 1974. S njime je poginula i supruga Cleci Helena, i njihova mlađa kćerka od tri godine, Deisi. Smrt ih je sve troje snašla u automobilu marke Dodge Dart. Pola godine kasnije, od posljedica udesa preminula je i sestra Everaldova Romilda. U vozilu ih je bilo ukupno sedmoro: još starija, šestogodišnja kćerka Denise, stric Everaldov Jardelin i rođaka Maria Madalena Pereira da Silva. To fatalno vozilo igrač je dobio na dar od jednog koncesionara iz glavnog grada savezne države Rio Grande do Sul, kao priznanje za to što je bio prvi Gaúcho  koji je osvojio svjetsko prvenstvo. Nesreća se desila na autoputu Porto Alegre – Uruguayana, kod mjesta Cachoeira. U vrijeme kad se imalo vremena, i tamo samo otišao, još je bila benzinska pumpa „Constante“, kod koje se igračev auto zabio u kamion koji je vozio 25 tona riže. Vozač kamiona se zvao Vergilio Broglio. Vještačenjem je utvrđeno da je nakon sudara pokušao pobjeći, kao i to da je Everaldo vozio 160 km/h. Na suđenju je Vergilio izjavio još kako je bolesni navijač kluba Grêmio (o gremista doente).

U gradić Cachoeira Everaldo je išao radi utakmice koju su igrali veterani Gremija i ekipa lokalne gimnazije. Bilo je 6:3 za stari Gremio. Everaldo je igrao malo, ali on i nije bio pozvan da bi presudio utakmicu, već da bude mamac za publiku, jer su se ulaznice plaćale. Na izlet je poveo i šest spomenutih članova porodice i rodbine. Ostali veterani su svi došli autobusom, onim koji se vidi na slici, koji je na mjesto nesreće stigao kasnije. Everaldo je bio jedini igrač iz Rio Grande do Sul pozvan za Svjetsko prvenstvo u Meksiku. Pozvan je u takozvani širi spisak, i kao takav je bio prijavljen pod brojem 16. U Meksiku je odigrao pet od šest utakmica, igrao je i u finalnoj protiv Italije. U finalu je bio jedini igrač Brazila s brojem iznad 11. A tada su rezerve imale brojeve od 12 do 22. Everaldo je bio gaucho negro, a nadmoćnu većinu stanovništva u RS čine bijelci. Država koju prati često epitet rasistička upriličila je veličanstven doček svom igraču kad je, 24. juna 1970. sletio u Porto Alegre. Grêmio  mu je, u počast za igre u Meksiku, na klupsku zastavu dodao prvu zlatnu zvijezdu. Tamo ih je tri: srebrna označava kontinentalne titule kluba, bronzana nacionalne i regionalne, a treća svjetske. Odatle je i Everaldov nadimak Estrela dorada.

Groblje u kojem je grob Everaldov nije groblje koje je samo groblje.  Osnovano je 27. aprila 1972., na polju koje je dotad bilo igralište jednog fudbalskog kluba. Ni taj klub nije bilo koji: Esporte Clube Cruzeiro. To je najstariji od brazilskih klubova koji nose ime sazviježđa Južni Krst. Osnovan je 1913., osam godina prije no Cruzeiro u Belo Horizonte. (U Brazilu ima osam klubova s tim imenom, svi su ispod ekvatora, i svaki ima epitet ‘zvjezdani’ (estrelado) i, u pravilu, i četiri ili pet zvijezda u grbu ili na zastavi.) Cruzeiro gaúcho je treći veliki klub južne metropole, iza Gremija i Internacionala. Njegov Estádio Montanha otvoren je 1941. i bio je najveći na brazilskom jugu. Njegovo igralište je bilo prvo u Brazilu sa oblim stativama. Cruzeiro je bio prvi klub iz Rio Grande do Sul koji je načinio turneju po Evropi, godine 1953. Ponovio ju je 1960., za vrijeme koje je igrao i s našim Dinamom.  Krajem šezdesetih klub zapada u veliku krizu, pa rukovodstvo odlučuje da proda stadion. Kupac, Društvo kršćanske omladine (Associação Cristã de Moços) najavilo je da će novo groblje biti  prvo tzv. vertikalno u Brazilu. Otvoreno je 27. aprila 1972., a godinu i po kasnije zemlja igrališta Cruzeiro primila je u svoj zijev igrača  koji je igrao za veliki klub na velikom stadionu tristotinjak metara dalje. I igrao za seleção,  kakve svijet više neće vidjeti.

Ukraj groblja su se dugo vremena mogla (možda se mogu i sada) vidjeti i četiri reda tribina stadiona koje su ostale nesrušene. Stadion Montanha je, zbog blizine groblja, prozvan ‘Melanholični brežuljak’ (A Colina Melancólica). A posljednja utakmica na njemu odigrana je 8. novembra 1970. između Cruzeira i Liverpoola (Urugvaj), završila se 3: 2 za domaćine, a 15.000 gledalaca se razišlo plačući. Nakon što je igralište postalo groblje, vlasnik je klubu isplaćivao 30 posto od svake grobnice. Novac je služio za kupovinu igrača. Ima još. Kad je Moacyr Scliar, veliki brazilski pisac, inače veliki navijač Cruzeira, čuo na Rádio Gaúcha kako je jedan igrač rekao da je njegov  prelazak u klub koštao šest grobnica na groblju, istinitu priču je uzeo za osnovu romana ‘Brežuljak uzdahā’ (A Colina dos Suspiros) koji će brzo po objavljivanju ući u školske lektire. U romanu se radnja zbiva u gradiću Pau Seco, gdje postoje dva kluba, Pau Seco i União e Vitória čiji su stadioni na dvama brežuljcima: prvi je na Brežuljku uzdahā, blizu gradskog groblja, a drugi na Brežuljku Svetog Petra. Njihove utakmice su veliki derbi i veliki događaj za navijače. Pau Seco, međutim, zapada u velike probleme, te rukovodstvo odluči da proda stadion za izgradnju novog dijela takozvanog vertikalnog groblja. Igralište pak bude pomaknuto, ali ostane blizu groblja. Od grobljanskog novca klub kupi, kako se to kaže, veliku nadu, iako igrača već u godinama, po imenu Bugio, ali ovaj umre na prvoj utakmici, te biva sahranjen u to groblje. Iznenada se pojavljuje mladi radnik Rubio u kojem se krije veliki nogometni čarobnjak. No se on prestravljuje pri pomisli da mora davati golove uz grob svoga idola Bugija. U tome se grobu, ja mislim, prepoznaje grob Everaldov. Itd., knjiga za sve uzraste, puna gorko-sjetnog humora, (‘Ako umrem u petak, sahranite me u subotu u vrijeme utakmice’) kakav odlikuje i druge knjige pisca. Sin jevrejskih roditelja, oca iz Rusije, majke iz Berlina, Moacyr Scliar je objavio 78 knjiga. Kafkijanac po interesima, muzički vezan za Mozarta, a život proveo kao ljekar u javnom zdravstvu, doživio je da njegov Cruzeiro, nakon što je dvaput bio ugašen, opet uđe u Prvu ligu, godine 2010. O tome je napisao lijep tekst u rubrici čuvenog lista Zero Hora (http://www.academia.org.br/abl/cgi/cgilua.exe/sys/start.htm?infoid=10490&sid=705 ). Umro je 27. februara 2011. Nije pokopan na groblju gdje je Everaldo, već na Cemitério Izraelita Porto Alegrense.

Cruzeirov današnji stadion  je u predgrađu Porto Alegrea Cachoerinha, što je deminutiv od Cachoeira (vodopad), mjesta gdje je poginuo Everaldo. Go by, mad world, rekao bi Edgar Lee Masters. Možda.