I nakon Erdogana Erdogan

Džamije su naše vojarne, kupole su naši štitovi, minareti naši bajuneti, a vjernici naša vojska“, grmio je Recep Tayyip Erdogan na mitingu u jugoistočnom turskom gradu Siirtu 1997. godine. Nešto više od godinu dana nakon tog incidenta, sud je taj govor okvalificirao kao širenje religijske mržnje, a Erdogan je osuđen na deset mjeseci zatvora (od kojih je odslužio četiri) i doživotnu zabranu bavljenja politikom. Nakon amnestije, Erdogan je sa svojom Partijom pravde i razvoja (AKP) od tada pa do danas devet puta osvojio povjerenje birača, na dva referenduma i sedam izbora, uključujući i ovaj mjesec održane predsjedničke. Najmoćniji turski lider poslije Kemala paše Ataturka na izborima je slavio uvjerljivo, u prvom krugu, osvojivši nešto manje od 52 posto glasova, dok je prvi sljedeći kandidat Ekmeleddin Ihsanoglu, podržan od strane Republikanske narodne partije, dobio 38,4 posto glasova. Po sakupljenim donacijama, barem onim prijavljenim, Erdogan je slavio još uvjerljivije – za potrebe kampanje prikupio je više od 24 milijuna turskih lira (oko 8 milijuna i 234 tisuće eura), dok je Ihsanogluova kampanja vrijedila tek nešto više od dva milijuna lira. Da ništa nije prepušteno slučaju, svjedoči i izvješće promatračke misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u kojem stoji kako je Erdogan na „nepošten način koristio državne resurse tijekom svoje predsjedničke kampanje, među kojima su i pristrani medijski napisi u njegovu korist“. Bilo kako bilo, nakon 12 godina Erdogan seli s premijerske pozicije u Predsjedničku palaču u kojoj je nekoć stolovao Mustafa Kemal Ataturk.

„Svi oni teritoriji koje smo izgubili između 1911. i 1923., svi teritoriji s kojih smo se povukli, od 2011. do 2023. ponovo ćemo susresti svoju braću u tim zemljama“, kazao je Erdogan 2012. godine što jasno ocrtava neootomansku politiku kojom je naumio voditi zemlju. Erdogan sebe predstavlja (i doživljava!?) kao lidera, ne samo turskog naroda, nego i čitavog islamskog svijeta. „Velika nacija, velika sila“ – geslo je Erdoganove doktrine prema kojoj će se Turska do 2023., na stotu obljetnicu osnivanja moderne Turske Republike, profilirati kao vodeća sila Bliskog istoka. Prema „Viziji 2023“ Turska bi kroz narednih 9 godina trebala postati deseta najveća ekonomija svijeta, što bi značilo da će se do tada njen BDP po stanovniku uvećati 2 i po puta. Prevedeno, to bi značilo prosječni godišnji rast od oko 10 posto, što se, iz današnje perspektive, čini neostvarivim.

„Nije pobijedila samo Turska, nego je ponovo pobijedila volja naroda i demokracija. Ovo je pobjeda Kabula, Bejruta, Sarajeva, Skoplja, Damaska, Ramallaha, Gaze i Jeruzalema“, rekao je Erdogan u svom pobjedničkom govoru. Za pravo mu je dao i Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, koji je tijekom izravnog uključenja u izborni skup nazvao Erdogana „našim vođom“  te dodao kako njegova pobjeda „predstavlja pobjedu milijardu muslimana, od Kaira do BIH“. „Nova Turska imat će nove običaje“, otklonio je novi turski predsjednik svaku dvojbu hoće li institucija predsjednika i dalje imati tek simbolički značaj. Nakon tri premijerska mandata, Erdogan se po pravilima svoje stranke više nije mogao kandidirati za tu funkciju, pa je promijenio fotelju. Premda je prema turskom Ustavu uloga predsjednika gotovo ceremonijalna, u prvim medijskim istupima Erdogan ne propušta naglasiti kako je on za razliku od svojih prethodnika izabran direktno, te kako će shodno tome „u potpunosti koristiti svoje ovlasti“. Pred Erdoganom je nekoliko mogućnosti, ako želi i dalje čvrsto držati vlast Turskom. Mogao bi na premijersko mjesto instalirati nekog bezuvjetno lojalnog sebi, pa dirigirati novim vladinim kabinetom i s predsjedničke pozicije. Za promjenu Ustava, kojom bi uveo predsjednički sistem po uzoru na francuski, Erdoganu bi trebala dvotrećinska većina u parlamentu (367 od 550 mjesta, a AKP trenutno ima 313 zastupnika), a tri petine parlamenta (330 ruku) trebalo bi mu za izglasavanje amandmana na Ustav, koji naknadno moraju biti potvrđeni na referendumu.

„Narodna volja, narodna moć“, geslo je kojim je vođena kampanja novog turskog predsjednika. Erdogan svoju popularnost i dugovječnost na turskoj političkoj sceni prije svega duguje ekonomskom uzletu. Prema podacima svjetske banke, turski BDP po stanovniku za vrijeme Erdoganove vladavine skočio je s 4595 na 10.946 dolara. Danas, turska ekonomija stagnira, predviđa joj se rast nešto veći od 3 posto godišnje, što je daleko od nekadašnjih brojki. Pad ekonomskih pokazatelja obrnuto proporcionalno prati rastuća islamizacija, polarizacija i radikalizacija Erdoganovog političkog diskursa. Dugogodišnji turski lider razmontirao je vrh vojnih struktura, koje su u Turskoj tradicionalno bile nosioci sekularne kemalističke tradicije. Mnogi su tada pozdravljali smanjenje vojnog utjecaja na politiku, no nakon što je i sudstvo stavljeno pod kontrolu izvršne vlasti, čini se kako više ne postoji korektiv rastućem islamizmu. Nakon dolaska na vlast, početkom stoljeća, Erdogan je  doživljavan kao „umjereni islamist“,  reformator koji je krenuo prema liberalizaciji ekonomije i društva. Nakon niza reformi, sada se u turskom društvu primjećuju retrogradne tendencije.

„Je li muslimansko društvo sposobno propitkivati autoritete?“ pitala je turska novinarka i dopisnica Economista Amberin Zaman jednog oporbenog političara u televizijskoj emisiji na kanalu u vlasništvu Dogan media grupe. Ubrzo je krenula žestoka antikampanja protiv turske novinarke, koju je i sam Erdogan na jednom od svojih skupova nazvao „besramnom militanticom prikrivenom pod imenom novinarstva“, te poručio njoj, ali i svim novinarima, „kako trebaju znati svoje mjesto“, te kako „vrijeđaju društvo koje je 99 posto muslimansko“. Nakon tih izjava, glavni urednik Hurriyet Dailya, dijela Dogan media grupe, podnio je ostavku. Prema pisanju turskih medija, učinio je to pod pritiskom menadžmenta medijske grupe bliske vlastima.

„Erdoganovi golovi bili su nevjerojatni“, komentirao je hat trick tadašnjeg premijera na revijalnoj utakmici krajem srpnja izbornik turske nacionalne selekcije Fatih Terim. Scene u kojima Erdogan, nekad profesionalni nogometaš, zabija golove, a turski prvoligaški golman na crti gotovo pa izbjegava udarce svog vođe, kirurški precizno oslikavaju autoritativan i neliberalan stil Erdoganove vladavine, te atmosferu u turskom društvu. „Mi smo narod. Tko ste vi?“, poručio je Erdogan građanima Turske nakon što je objavio kandidaturu za predsjednika početkom godine. Represivan odgovor na prošlogodišnje prosvjede u Gezi parku, te smjene u sudstvu nakon korupcijskih skandala, ocrtavaju tursku budućnost nastavi li se sa slabljenjem demokratskih institucija i svih oponenata vlasti. Čini se kako izjave s početka svakog od paragrafa ovog teksta, daju jasan odgovor na pitanje kolegice Amberin Zaman.