Intrigator

Čak i “Glas Koncila” može pretjerati u apologiji NDH

Povijesni kretenizam

Suludi intervju u “Glasu Koncila” s Mladenom Ivezićem poklopio se s komemoracijom za Rome stradale u Jasenovcu

Povijesni alkemičari u “Glasu Koncila” uporno pokušavaju radikalnim povijesnim revizionizmom relativizirati, umanjiti i opravdati zločine počinjene u tzv. NDH. U ovim kriznim vremenima to dovodi do netrpeljivosti, antisemitizma, šovinizma, mržnje i prezira te nasilja prema drugom i drugačijem, u pravilu manjem i slabijem. Na te pojave moramo konstantno upozoravati jer u sve jačoj fašizaciji društva svatko od nas može biti proglašen manje vrijednim i nepoželjnim, poručio je predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer na prošlotjednoj komemoraciji romskim žrtvama Porajmosa/Holokausta u Uštici kraj Jasenovca.

Položivši vijenac u znak sjećanja na više od 16.000 Roma ubijenih u koncentracijskom logoru Jasenovac, Tolnauer je i kao izaslanik predsjednika Ive Josipovića izrazio začuđenost povijesnim revizionizmom “Glasa Koncila”, koji je krajem srpnja objavio suludi intervju s radikalno revizionističkim povjesničarom Mladenom Ivezićem, autorom knjige “Titov Jasenovac”, u kojem ovaj iznosi podatke što vrijeđaju zdravu pamet, umanjuju krivnju fašističkog režima NDH i, zaključno, relativiziraju ustaške zločine u konclogoru Jasenovac.

“Nemoguće je da ih je (žrtava, op. a.) bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko 1000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično. Nejasan je onaj proboj 22. travnja 1945., gdje često i sami zatočenici priznaju da su 400 svojih, nemoćnih ili nevoljkih za proboj, natjerali popiti cijankalij… Jako su im različite brojke poginulih u proboju… U Jasenovcu se umiralo, da. No u granicama koje sam ovdje procijenio”, iznio je Ivezić skandalozne i civilizacijski neprihvatljive tvrdnje u glavnom glasilu Katoličke crkve u Hrvata. Između ostalog, Ivezić tvrdi da su zatočeni Židovi “bili potrebni kao majstori”.

“Ostali su bili otpušteni; 630 ih iz Jasenovca bijahu dragovoljci u 13. SS – Handžar diviziji”, nastavlja Ivezić, tvrdeći da su njegova “otkrića” u spomenutoj knjizi zapravo iznimno vrijedna i da se za njih dosad nije čulo samo zato što “krivotvoritelje ne zanima, knjigu bojkotiraju i nastoje je skriti”. U uroti protiv njega ključnu ulogu, dakako, imaju antifašisti, a crkveno glasilo našlo mu se pri ruci kako bi dodatno pojasnio nakaradne stavove.

“Tu je moj najveći problem. Čim se uhvatim rušenja antifašističkih laži, etiketiraju me ružnim uvredama. Svaki put kada dokažem da lažu, prikrivaju moje knjige te pišu nove laži”, poručuje Ivezić. Kako sam dalje ističe, u svojim “višegodišnjim istraživanjima o broju jasenovačkih žrtava neke dokumente nikada nije vidio”, poput navodnog dokumenta (“službene tajne”) Saveznog zavoda za statistiku, koji je 1966. navodno utvrdio da su u Jasenovcu stradale 403 žrtve. Prema Iveziću, onako velikodušno, prihvatljiv broj žrtava je ipak oko tisuću.

– Na romskom groblju u Uštici najbolje se vidi istina. Prema podacima koje imamo, u Uštici i drugim dijelovima ustaškog logora smrti Jasenovac ubijena su 16.173 Roma. Nisam pročitao članak u Glasu Koncila, ali u mnogim medijima u posljednje vrijeme se iskrivljuje ili lažira istina o Jasenovcu. Naravno da je to za svaku osudu – kaže Veljko Kajtazi, saborski zastupnik i čelnik Romskog nacionalnog vijeća, koje je i organiziralo komemoraciju u Uštici.

U osudi “Glasa Koncila” puno oštriji je Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista.

– Izjava da je u Jasenovcu ubijeno samo nekoliko stotina osoba uvreda je i ruganje svim žrtvama tog koncentracijskog logora. Na temelju dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da je bilo više od 83.000 žrtava. Ono što je objavljeno u “Glasu Koncila” neozbiljno je i uvredljivo, ali nikako nije slučajno što je taj tekst izašao sada, u vrijeme kada se u smišljenoj akciji u više medija govori protiv antifašizma, demokracije i slobode. Na taj se način uvode nove podjele u našem društvu s ciljem koji nije dobar – poručio je Habulin u društvu Ivana Fumića, nekadašnjeg predsjednika Saveza antifašističkih boraca, koji je također iznio svoje viđenje najnovijih pokušaja povijesnog revizionizma.

– Krajnji cilj je da se na vlast vrate ekstremna desnica i Katolička crkva, sprega koja bi vrlo rado vladala Hrvatskom. Umjesto da se Crkvi dopušta povijesni revizionizam, trebalo bi razmisliti o ukidanju njezina financiranja iz budžeta. Crkva je ionako prebogata, a narod grca u dugovima – zaključio je Fumić.

Na tu spregu, uostalom, upućuje i sam Mladen Ivezić kada u intervjuu kaže: “Mi znamo da je potpuna istina u Bogu, ali smo dužni utvrđivati i objavljivati činjeničnu istinu. Biti vjernikom znači zalagati se za Božju slavu. Ona je najjača u istini. Nema mira bez istine i pravde.”

Miroslav Edvin Habek

Nela Pamuković, Ženska mreža Hrvatske

Istinu o žrtvama

Dok hrvatska država ne procesuira zločine u “Oluji”, sama je odgovorna za njih

Zašto ste na dan početka “Oluje” organizirali protestnu akciju na Jelačićevom trgu u Zagrebu?

Ovo je prvi put da kroz suradnju civilnog društva iz BiH i Hrvatske javno prosvjedujemo. Stojeći u tišini s razvijenim parolama, obilježavamo godišnjicu “Oluje”, kada je počinjen velik broj ratnih zločina koje država nije procesuirala. Postoji samo jedna pravomoćna presuda, a civilno društvo je jedino napravilo istrage i utvrdilo broj žrtava. HHO je utvrdio 677 civilnih žrtava u “Oluji” i 20.000 uništenih objekata. Dok hrvatska država ne procesuira navedene zločine, sama je odgovorna za njih, a odgovorni smo i mi, hrvatski građani. Zato se nadamo da ovakvi javni protesti mogu doprinijeti da se ljudi zamisle o onom što se desilo u ratu i o žrtvama o kojima se ne govori.

U kojoj mjeri su žene posebne gubitnice rata?

Ženske traume su prešućene. Time je njihov efekt još gori, jer sve donedavno nisu društveno priznate i valorizirane. Tu su razne vrste trauma, poput gubitka najmilijih, a specifičan je zločin ratnog silovanja, o čemu žene nisu progovorile sve do prije nekoliko godina. Hrvatska država sada poduzima korake da se usvoji zakon i radi na obeštećenju, ali na vrlo loš način. Pripremila je zakon koji na neki način izbjegava odgovornost, zato što navodi da će se mjera obeštećenja riješiti drugim zakonom, a ne onim o pravima žrtava seksualnog nasilja u ratu. Prijedlog je bio u raspravi i čekamo što će biti dalje. Svaki pokušaj da se prepozna rodno utemeljeno nasilje završi loše jer država ne preuzima odgovornost da to riješi.

Koliko Ženska mreža surađuje sa ženskim asocijacijama u regiji?

Od početka regionalno surađujemo jer proizlazimo iz feminističkog pokreta koji je počeo u vrijeme bivše Jugoslavije. Sve vrijeme imamo bogatu i raznovrsnu suradnju s organizacijama iz Srbije, BiH i svih država bivše Jugoslavije. Od 2010. radimo na zajedničkoj regionalnoj inicijativi za ženski sud kako bismo otvorili prostor za svjedočenja žena o različitim oblicima nasilja koje su u ratu pretrpjele, od militarističkog i ekonomskog, do direktnih ratnih razaranja i etnički uvjetovanog nasilja.

N. Jovanović

Siniša Hajdaš Dončić nastavlja briljirati na području monetizacije autocesta

Ministru stiglo vlastito mišljenje

Ministar prometa i veza od nas je sposobniji isključivo u čitanju kojekakvih mišljenja iz Bruxellesa o koncesioniranju, a svog mišljenja o tome i nema

Priprema terena za tzv. monetizaciju autocesta iznova se zahuktava. Resorni ministar Siniša Hajdaš Dončić ujedno nam je privukao pažnju nedavnom intrigantnom izjavom da će to biti “najveća investicija u hrvatskoj povijesti”. Ali sektorski sindikalisti na čelu s Mijatom Stanićem ne slažu se s faktičkom prodajom tog iznimnog javnog dobra u koje je uloženo više novca za gradnju negoli se namjerava zaraditi od dugoročnog koncesioniranja. Ne slažu se ni mnoge civilne udruge, kao ni uvjetno neovisni ekonomisti, da ne spominjemo ostale šire krugove.

No vratimo se prvo načas Hajdašu Dončiću, koji u maniri tipičnog posttranzicijskog aparatčika poručuje još da “sve ide svojim tijekom” i da nam zasad baš ne može “reći više o tome”. Kakvim svojim tijekom, dobri čovječe? Je li to neki razvoj događaja koji proistječe iz asfaltne prirode te prometnice, iz ubava krajolika uz nju ili pak iz bjelodanog društvenog konsenzusa onih koji su je platili? Ni iz čega navedenog i uopće ni iz čega svojeg, rekli bismo, nego tek iz Vladine liberalno-ekonomske orijentacije, a to je već čista ideologija, i to protunarodna.

Uostalom, ministrova izjava o takvoj najvećoj investiciji u povijesti zaslužuje posebnu pažnju, a moguće i dugotrajnije promatranje. Nazvati investicijom nešto što je u biti samo prodaja gotove, prethodnim ulaganjem realizirane materijalne vrijednosti kojom će se zatim namiriti javni dug, pokazatelj je dubljeg poremećaja u razumijevanju pripadajuće materije, pa i šireg. Ipak, Siniša Hajdaš Dončić ne mora ni razumjeti meritum problema, jer ima neporecivo, malne vrhunaravno pokriće za to što govori i radi – Europsku komisiju, dakako.

To inače nedemokratski izabrano tijelo upravljanja EU-om uputilo je Hrvatskoj tobožnje “mišljenje”, kako prenosi ovaj ministar, da se Hrvatske autoceste svakako moraju “financijski restrukturirati”. Potom nam Hajdaš Dončić ljubazno prevodi: “Čitajte da vam je to zapravo koncesija, jer se nalazi na globalnom europskom tržištu, gdje više nisu moguća državna jamstva.” On je, drugim riječima, od nas sposobniji isključivo u čitanju kojekakvih mišljenja iz Bruxellesa, a svog mišljenja o tome i nema.

Da ga ima, za početak ne bi lupetao nebuloze o fantomskim investicijama i nepostojećim tijekovima. Možda bi mu palo na um i da neki diktati EK-a nisu u službi narodnog interesa, nego nekog prikrivenijeg, a opet tako odomaćenog. Možda bi se zapitao kako to da recimo nemamo pravo niukoliko regulirati fiskalnu konsolidaciju ukidanjem štetočinskoga drugog stupa mirovinskog osiguranja, dok se tzv. financijskim restrukturiranjem autocesta već približavamo tom svijetlom idealu. Proces dakle funkcionira samo u jednom smjeru, onom strogo tržišnom!

I dok Mijat Stanić najavljuje referendum u obranu autocesta i negoduje zbog jenjavanja istrage nad Božidarom Kalmetom čiji je dubiozni trag u tom sektoru širi od četiri vozne i dvije zaustavne trake, aktualna Vlada radi kao provincijski diskont pred zatvaranjem. Recimo, predzadnjeg dana srpnja izdala je u koncesiju stanovitom privatniku jedan izvor pod Dinarom, na 30 godina za 200 kuna dnevno. Odluku je donijela vijećajući o tome pola minute – prema službenim podacima. Koncesija uključuje pravo na permanentno crpljenje vode u količini od dvije litre u sekundi, a ostalo ćete lako izračunati i sami.

Igor Lasić

“Kod žirafu”

U Beogradu je decenijama prije rata 1990-ih postojala kafana “Kod žirafu vanevropsku zverku”, koja je bila općepoznata ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i šire.

Na žirafu se, prema najavama, ima namjeru vaditi i uprava zagrebačke Tvornice olovaka, školskog i uredskog pribora TOZ Penkala, koja se suočava s milionskim dugovima, a nekretnine su joj sve više izvan funkcije. I to ne na logo, na ime proizvodne linije ili plastične glave na olovkama, već na pravu živu žirafu!

Kako su krajem jula naveli u TOZ-ovom financijskom izvještaju, zbog aktualne krize na tržištu nekretnina Društvo aktivno radi na iznalaženju mogućnosti kako bi se dijelovi nekretnina koji nisu u neposrednoj funkciji poslovanja stavili u funkciju privređivanja. “S te strane u sljedećem razdoblju Društvo namjerava pokrenuti projekt nabave egzotične životinje (žirafe) za koju postoje odgovarajući smještajni kapaciteti te bi se nakon ishođenja potrebnih dozvola mogle naplaćivati ulaznice za gledanje kako zainteresiranim domaćim posjetiteljima, tako i stranim turistima”, saopćili su iz TOZ-a, uz najavu da bi radost gledanje vanevropske zverke, koju trenutno nema ni zagrebački ZOO, koštala deset kuna, u što bi spadao i obilazak pogona TOZ-a.

Direktorica ZOO-a Davorka Maljković kaže da dovesti tako egzotičnu životinju nije mala stvar. Moraju postojati minimalni uvjeti, od prostora, hrane, skrbi, pa nadalje. Ako je riječ o marketinškom triku, misli da je to loše jer su prošla vremena kada su životinje služile kao maskote. Pitanje je koliko bi žirafa patila u samoći, ukoliko se prije toga ne bi smrznula.

To nas dovodi do zaključka da je rečena vanevropska zverka mogla biti dobra marketinška fora za beogradsku kafanu, ali da to ne bi trebala biti i za tvornicu olovaka u problemima. U svakom slučaju, svemoćni diktat tržišta rađa sve originalnije ideje, ponekad na rubu razuma.

N. Jovanović

Literarno djelo ministra obrane prekinuto incidentom

Potvrđena ubojitost

Dok se Ante Kličko Kotromanović bavio lirskim pismom suborcima, srušio se još jedan MiG

Pri obljetnicama ratnih pobjeda i poraza, na našim prostorima obično se rutinski gubi razum i mozgovi se masovno puštaju na ispašu. Rečenim aktivnostima uoči 19. obljetnice “Oluje” prepustio se i ministar obrane Ante Kotromanović. Putem “Jutarnjeg lista” odaslao je “Pismo suborcima iz Oluje”. U svom obraćanju pokušao je dokazati da je Hrvatska danas prosperitetna država a HV moderniziran, te se ujedno prepustio domoljubnim osjećanjima, a sve u sklopu opširne i krajnje neuspješne kampanje sprečavanja koncerta zvižduka koji se ipak dogodio na kninskoj proslavi. Po Kotromanovićevoj stručnoj ekspertizi, nema šanse da su u “Oluji” počinjena organizirana ratna nedjela.

“Mi smo svoje odradili vojnički i nakon toga ljudi su se razišli”, napisao je ministar. Nije se zamarao ubojstvima i krađama na terenu, već se pozabavio opasnostima koje su hrvatskim vojnicima prijetile od zmija na krševitom terenu Velebita i okolice.

“Spavali smo na otvorenom i živjeli zajedno sa zmijama. Prijetila je velika opasnost od ugriza. Sjećam se kako smo jedne večeri s položaja dobili informaciju da su tog dana momci ubili 68 zmija”, napisao je još uvijek šokirani brigadir u miru, dajući naznake da bi smo se uskoro mogli veseliti njegovim ratnim memoarima. Također je posvjedočio o neupitnoj samostalnosti Hrvatske vojske i državnoj suverenosti. “Jednom su prilikom s nama na Dinari bili američki rendžeri. I čudili su se na kojim smo visinama upotrebljavali tenkove. U akcijama bismo ih izvukli na 1500 metara visine…”, zapisao je Kotromanović.

Kao vrhunac pisma svakako će biti upamćena boksačka mačo-metafora o tome da je “u ratu stvorena dobra, elastična vojska koja je poput Vladimira Klička: čvrsta je i gorda, zna udariti žestoko, ali zna i kako primiti udarac”.

Ali avaj, dok se Kotromanović predano bavio literaturom, srušio mu se još jedan MiG, i to nakon što je istog jutra u Kninu ministar ustanovio da se radi o posve “operativnim” strojevima “koji nisu čak ni za nas zahtjevni”. MiG 21, proizveden negdje oko 1978., pao je nedaleko Velike Gorice, čime je potvrđena čuvena ubojitost HRZ-a prema civilnom stanovništvu. Kotromanović je dan kasnije izjavio da je “spreman dati ostavku ako i puška zašteka”, ali će ipak pričekati rezultate istrage.

Petar Glodić