Izdanje za vječnost
R.E.M: Unplugged: The Complete 1991 and 2001 Sessions (Rhino/Warner 2014.)
Iako ladičarenje nije znak pretjerane inteligencije, glazbu se dosta puta dijelilo na onu koju, iako je izvrsna, možeš slušati samo ako ti slučajno naleti na radiju dok voziš automobil, i onu za koju je potrebno zatvoriti se u sobu i koncentrirano se prepustiti notama. Pri tome se ne radi o strukturalno različitim izvođačima. Recimo, „Radio Nowhere“ Brucea Springsteena kad naleti na radiju zbilja može proširiti prostor, učiniti da stvari izgledaju veće. Doma Springsteen skuplja sobu, gotovo da se radi o dvije različite pjesme. Kao, postoji glazba koja savršeno funkcionira u prijevoznim sredstvima.
Za nikoga ovu tvrdnju nisam čuo tako često kao za R.E.M., koji su čak i stupanj iznad solo slušanja na radiju u automobilu i koje je navodno idealno čuti kada ste s društvom negdje vani. Ispričavam se čitateljima zbog ove neinteligentne slike kojom objašnjavam jednu veliku grupu, ali bila je tako dugo u optjecaju i toliko je često izricana da je se teško ne sjetiti: čim čujem R.E.M. sjetim se ove odrednice. Gene Clark, čijoj baštini možda ne duguju ništa, ili mu duguju mnogo (to sada nije važno), radi glazbu od iste količine materijala, njegove pjesme kreću se u sličnom smjeru, ali ako ga pustite na rođendanu ili nekoj proslavi, postoji opasnost da se svi pokupe i odu kućama. Gene Clark nije za grupne užitke, nije za javnost, njegova je melankolija otrov koji se rabi u sjenama vlastita domaćinstva i njime pažljivo, ciljano barata. Jer, ono što se u R.E.M.-a pojavljuje kao opomena, kao refleksija o prolaznosti, to je kod Clarka već atmosfera pred sepuku: Stipe i drugari sjećaju se iz naslonjača dnevne sobe, dok se istog posla Clark prihvatio iz sobe u umobolnici. Tako nekako. R.E.M. su toliko dobar bend da ih je itekako moguće slušati svugdje, moj prijatelj i rock publicist Goran Pavošević vjerojatno bi rekao kako ih treba slušati i pod vodom, jer R.E.M. smanjuju vjerojatnost ostajanja bez kisika i davljenja.
„Unplugged: The Complete 1991 and 2001 Sessions“ su oba nastupa grupe s MTV-ijeve čuvene emisije, oni su ondje jedini nastupili dva puta, i to je taj materijal plus nekoliko izvedbi dosad dostupnih jedino putem bootlega. Osim ovog izdanja, pojavila se i gomila materijala na netu, negdje oko 11 sati glazbe, što je uključivalo live verzije, remikse, alternativne varijante, sve ono što se obično zadnjih godina nudi fanovima po raznim „Tracks“ albumima. Budući da svaki fan grupe vjerojatno već ima kompletan materijal, i da je golem, te da mu golemost nije natovarila dosadnost, nema ga smisla komentirati. R.E.M. su i na ovom eksploatiranom terenu superiorni većini, ako već ne svima. Njihovi „Unplugged“ nastupi su bili izvanredni – usporediva s njima je eventualno Nirvana – što je ovdje itekako moguće čuti. Kada se radi o ovakvom sastavu, s gomilom moćnih pjesama, s još većom gomilom nevjerojatnih zavoja u njima, sa stotinama načina kojima ti lome srce pa ga onda vraćaju nazad, kao kiropraktičari duše koji namještaju psihonutrinu u pravi položaj, pa je onda ta duša „prokrvljenija“, protočnija za život, i kada jedan sastav s takvim moćima probere one bolje među moćnim pjesmama, e onda je to album kojemu treba hodočastiti, ne slušati ga, nego doslovno – nakloniti mu se. Sistem „isključenosti“ u kojoj ovdje sviraju, mislim da ne treba posebno isticati, kao da je za njih i izmišljena, njihove su pjesme, pogotovo one velike, a ovdje sviraju baš te, toliko besprijekorne da svakim prepakiranjem s njih otpadne još jedan komad prašine i prolaznosti. R.E.M. u izdanju za vječnost.