Između leša i keša

Virus ebole, naučili smo prateći medije, lako je prepoznati: u početku uzrokuje malaksalost i visoku temperaturu, na kraju obilna unutrašnja i vanjska krvarenja, a u međuvremenu tabloidni raspašoj, srozavanje novinarskih kriterija i proporcionalan rast tiraža. U razmaku od samo dva ili tri dana, tako, američki su magazini pisali o putniku koji je iz Afrike donio smrtonosnu bolest u New York, britanski je „Daily Mirror“ stariju žensku žrtvu otkrio u Londonu, dok je srbijanski „Blic“ svoga pacijenta pronašao na beogradskoj Infektivnoj klinici. Jedna nezgodna sitnica – nitko od njih, naime, nije doista obolio, kao što se pokazalo odmah nakon objave senzacionalnih vijesti – samo je nakratko oneraspoložila urednike: već je trebalo misliti na sutrašnje izdanje, balansirati omjer novinarstva i lešinarstva, uspostaviti vezu između leša i keša. A kada je 8. augusta Svjetska zdravstvena organizacija i službeno proglasila „međunarodno izvanredno stanje“, jezive su medijske priče napokon dobile stručno pokriće. Privremeni rezime najveće do sada poznate epidemije ebole pritom je naizgled opravdao popratni novinarski reality horror show: pola godine nakon izbijanja bolest je ubila skoro hiljadu ljudi – otprilike polovicu zaraženih – šireći se iz Gvineje u Liberiju pa u Sierra Leone, da bi nedavno stigla do Nigerije, najmnogoljudnije afričke zemlje s gustim internacionalnim prometom.

Iz perspektive vlasnika medija, zabrinutih zbog višegodišnjeg pada čitanosti i zarade, situacija je, ukratko, sjajna: razloga za paniku više nema, jer razloga za paniku napokon ima sasvim dovoljno. Povremeno se, doduše, kroz nanose paranoidnog paranovinarstva uspije probiti i poneki relevantan podatak, koji epidemiju stavlja u statistički uravnoteženu perspektivu. Poput upozorenja, recimo, da je od njenoga početka – u razdoblju u kojem je, ponovimo, od ebole umrlo manje od hiljadu ljudi – „obična“ gripa okončala oko 250.000 života, malarija 300.000 a tuberkuloza preko 600.000. O njima, međutim, nitko ne izvještava, jer su brojke u drugom planu tamo gdje priču oblikuju spektakl užasa i pornografija ljudske smrti, postavljeni u postkolonijalnu vizuru distanciranog promatrača sa sjeverne hemisfere. Primijetili smo već, naime, da žrtve ebole u medijima imaju lice samo ako je ono bijele boje. Zato uostalom i znamo ime španjolskog svećenika Miguela Pajaresa koji je doveden na liječenje u Madrid, zato smo upoznali oboljelog doktora Kenta Brantlyja i njegovu kolegicu Nancy Writebol: dok reportažama dominiraju herojske figure evropskih i američkih humanitaraca, masovna patnja zaraženih Liberijaca i Gvinejaca ostaje bez(ob)lična i anonimna. Zato, naposljetku, američki satirični portal „The Onion“ objavljuje otrovnu vijest kako nas do izuma vakcine protiv ebole sada dijeli tek „pedesetak bjelačkih smrti“. Izvan registra satire, međutim, upravo činjenica da lijek još uvijek nije pronađen daje ključni doprinos medijskoj proizvodnji straha, upotpunjujući presudnim detaljem sliku nezaustavljive, divlje i nevidljive opasnosti koja iz srca afričke tame prijeti civiliziranom društvu. I upravo u toj činjenici baš svi dosadašnji motivi medijskog praćenja epidemije dobivaju kontekstualni smisao: razmjerno malen broj smrtnih slučajeva, disbalans „razvijenog“ i „nerazvijenog“ svijeta, karitativna briga rijetkih pojedinaca…

Razlog zbog kojeg lijek za ebolu nije pronađen niti četrdesetak godina od otkrića virusa, naime, aritmetički je banalan: tržište smrti naprosto je premaleno za ostvarenje profita, a većina potencijalnih mušterija ionako ne spada u ciljnu skupinu boljestojećih potrošača. Ili, kako to lapidarno objašnjava Peter D. Walsh, profesor antropologije i ekologije s Cambridgea: „Mi već imamo eksperimentalne lijekove koji nisu licencirani, iako dokazano djeluju na majmunima. Nisu licencirani zato što nemaju komercijalnu vrijednost, zato što ebola nije prijetnja razvijenom svijetu…“ Ovo ne treba brkati s naivnom kritikom svjetske farmaceutske industrije iz perspektive promašenog ljevičarskog idealizma. Jer ako je nešto uistinu naivno, onda je to opće uvjerenje da se borba protiv bolesti zbilja vodi; ako je nešto promašeno, onda je to idealizam liječnika i misionara koji žrtvuju živote smatrajući da mogu ispraviti sistemsku defarmaciju.

Da nije tako, barem jedna od najmanje pet poznatih eksperimentalnih vakcina – financiranih javnim sredstvima i opreznim ulaganjima manjih kompanija – prešla bi do danas visoki financijski prag istraživanja na ljudima i ušla u masovnu upotrebu. Ovako, broj oboljelih ostaje premalen za medicinsku zaradu, ali posve dovoljan za veliku medijsku priču: jednadžba djeluje paradoksalno samo ako zanemarimo osnovni imperativ tretmana ebole i sličnih egzotičnih bolesti, onaj da se na njima nekim načinom zaradi. Ako zanemarimo, drugim riječima, činjenicu da se ovdje ionako nikada nije radilo o broju zaraženih niti o visokim stopama smrtnosti: jedina stopa koja je od početka bila važna stopa je profita. I posve je pritom svejedno ostvaruje li se taj profit odgovarajućom medicinskom brigom ili neodgovornom medijskom ljigom.