Konture oligopola pod krinkom pluralizma

Uz 12 programa Hrvatskoga radija, u Hrvatskoj imamo 139 radija s oko 1100 zaposlenih, koji ostvaruju ukupne prihode od oko 200 milijuna kuna godišnje. Od 153 radijska programa, koliko ih se početkom 2014. emitira putem odašiljača, u kategoriju javnih medija pripada 11 HRT-ovih (tri nacionalna, osam regionalnih: Dubrovnik, Split, Knin, Zadar, Rijeka, Pula, Sljeme i Osijek).

Pet ih je pak s koncesijama „neprofitnog radija“. Radijima u asocijacijskom režimu upravljanja, iako su formalno trgovačka društva, mogli bismo smatrati još jedan radio vezan za Katoličku crkvu, Radio Marija Bistrica u vlasništvu Župe Uznesenja Blažene djevice Marije (75 posto) i Općine Marija Bistrica (25 posto), te Radio Beli Manastir i Radio Dunav iz Vukovara kojima upravlja Zajedničko vijeće općina Vukovar, odnosno Srpski demokratski forum. Bez obzira na formalno-osnivačke i identitetske razlike, tih osam radija bismo mogli promatrati u kategoriji „neprofitnih medija“.

Međutim, od ostalih 134 radija u Hrvatskoj, još 41 je u javnom vlasništvu: potpunom, izravnom ili neizravnom vlasništvu jedinica lokalne i područne samouprave. Ponekad će se, doduše, u vlasničkoj strukturi pojaviti i poneki dječji vrtić, centar za kulturu, komunalno poduzeće, distributer plina ili lovište, ali sve su to pravne osobe u vlasništvu tih gradova. Još sedam gradova ima „radijske dogovore“ s okolnim općinama. Dio gradova – ponekad s bliskim općinama – koji imaju lokalne radije privatizirao je njihove manje dijelove, zadržavajući kontrolu nad poduzećem-osnivačem u većinskom javnom vlasništvu. Ima tu raznih kombinacija. Ponekad se radi o minornim udjelima više osoba. Često će se među malim dioničarima pronaći, npr. direktorica radija i njen suprug, ponekad je tu neki lokalni poduzetnik, a ponekad i komunalno poduzeće susjednog grada. Uz predstavnike lokalnih poslovnih struktura, novinara i urednika ili uprave radija, manjinski dioničari – partneri lokalnih radija u većinskom javnom vlasništvu – mogu biti povezani i s političko-stranačkom sferom. Prema tome, mogla bi se zamisliti i funkcijska slika radijskog etera u kojoj bi 93 radija imalo primarno komercijalno usmjerenje, a ostalih 60 radija javno ili asocijacijsko, odnosno nekomercijalno; iako dvije trećine od njih za osnivača, odnosno koncesionara za emitiranje, imaju trgovačko društvo ograničene odgovornosti, svi oni su još uvijek u javnom vlasništvu gradova, općina ili pak neprofitnih organizacija u sferi civilnog društva.

Razlog strukturaciji takvoga „mješovitog sustava sa sve značajnijim udjelom lokalnih postaja“, kako ga naziva mediologinja Zrinjka Peruško, vidljiv je i u Zakonu o telekomunikacijama iz 1994. godine. Taj Zakon, primjećuje još jedna profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Marina Mučalo, propisivao je da „sve komercijalne radijske postaje kao osnivača imaju trgovačko društvo, s jednom iznimkom za nekomercijalne (Zakon pogrešno koristi izraz neprofitabilne) radijske postaje“. Može se upitati zašto gradovi-osnivači nisu već tada iskoristili zakonsku mogućnost osnivanja „neprofitabilnih“ radija koji bi primarno služili komunikacijskim potrebama njihovih građana? Uz niz drugih razloga, vjerojatno je budućnost komercijalnih medija iz tadašnje perspektive mnogima mogla izgledati mnogo primamljivije nego danas. Bilo kako bilo, u razdoblju ubrzane tržišne pluralizacije radijskog polja mnoge su lokalne zajednice ostale bez „svojih“ radija, odnosno barem mogućnosti da se lokalne postaje razviju u tzv. community radije, radije zajednica. Uvjereni smo da je u sferi komunalne politike i tada bilo izuzetaka koji su upravo perspektivu radija komunalne zajednice vidjeli kao motiv da ostanu u vlasničkoj strukturi. Ipak, i takvi izuzeci redovito su se shvaćali kao neželjena veza lokalne politike i medija. Javni dio mješovitog sustava je bio sporan, a u najmanju ruku privremen. Međutim, očekivanja da će i onih četrdesetak gradova „do kraja“ privatizirati svoje radije čim „demokratski sazriju“ s vremenom su se izjalovila. Privatni kapital je nastavio popunjavati radijski eter otvaranjem novih komercijalnih radija i njihovim povezivanjem u tzv. radijske mreže, ostavljajući dovršetak „zastale“ privatizacije postojećih za neka bolja vremena… Uglavnom, kada bi danas – iako za to, kao što ćemo dokazati, nema razloga koji bi se dao legitimirati komunikacijskim javnim interesom – onih četrdesetak gradova i općina ponudili svoje radije na prodaju, teško da bi se pronašao kupac, pa makar i „za jednu kunu“.

Kao i u slučaju nacionalnih medija, ideja medijske politike da će tržište riješiti probleme instrumentalizacije lokalnih medija u političko-stranačkom rasteru nije se ostvarila, nego je samo dodala sloj ekonomskih interesa. „Privatno vlasništvo trebalo je biti garancija neovisnosti, objektivnosti i nepristranosti medija, jer takav pristup omogućava i širenje tržišta“, komentira trajektoriju radijske politike Zrinjka Peruško. Međutim, „vlasnici će se uvijek rado odreći nezavisnosti za račun ekonomske koristi“. Iako bi komercijalni radiji načelno trebali biti financijski samostalni, vidjeli smo da to nije tako. Ne samo da ovise o oglašivačima i, eventualno, kreditorima, nego ih udruživanje u različite komercijalne mreže dodatno izlaže poslovnim i političkim interesima članova oligopola. Dodatno, gradovi, općine, županije i država, podjednako i u slučajevima većinskog privatnog vlasništva, mogu vršiti pritisak na radije ne samo putem vlastitog oglašavanja (javnih i komunalnih poduzeća, različitih kampanja itd.), nego ih mogu i izravnim pogodbama o sufinanciranju, na primjer, troškova prostora ili energije, držati na kratkoj uzici u stranačko-političkim nadmetanjima.

Regionalni i lokalni komercijalni radio u Hrvatskoj je, unatoč „pluralističkoj“ slici 95 privatnih, 52 javne i 10 neprofitnih koncesija (podsjećamo da se putem 157 koncesija emitiraju 154 programa), zapravo poprilično koncentriran. Uz programe Hrvatskog radija, još Otvoreni radio, Narodni radio i (neprofitni) Hrvatski katolički radio emitiraju na području cijele zemlje. Državni zavod za statistiku „regionalnim“ smatra 23 radija. Budući da neprofitni Radio Marija također, putem tri koncesije, pokriva veće područje, od ukupnog broja radija, 40 emitira na području većem od županije. Takvo „okrupnjavanje“ radija, naravno, nije samo po sebi sporno, jedino što ono načelno podrazumijeva veći opseg informativnog i kulturnog, odnosno općenito govornog programa, kako bi u njemu sve lokalne zajednice na tim većim područjima emitiranja dobile svoj izraz. Međutim, u Hrvatskoj je Zakonom o elektroničkim medijima 2004. omogućeno povezivanje radija u tzv. radijske mreže. Prema Agenciji za elektroničke medije, uz dozvolu i nadzor Vijeća, 2012. godine u pet takvih mreža bilo je uključeno 23 radija, dok ih je danas barem 26, u barem četiri mreže. Uzmemo li u obzir da je osnivač jedne od mreža u bliskoj rodbinskoj vezi s vlasnikom još jednog regionalnog radija, a osnivač druge mreže istodobno „povezan“ s dva velika komercijalna radija, nekoliko manjih i agencijom za proizvodnju radijskih vijesti koje prenosi barem 53 radija – radijski eter poprima mnogo jednostavnije, gotovo oligopolne konture. Iako svaki od radija povezanih u mrežu, prema Zakonu o elektroničkim medijima, mora samostalno proizvesti barem dva sata programa dnevno, ova vrsta koncentracije radijskog prostora omogućuje smanjenje radne snage i proizvedenog programa, uz istodobno povećanje profila na tržištu oglašavanja.

Doduše, različite se statistike slažu u tome da pad zaposlenosti na radiju u razdoblju od 2008. do 2012. godine nije znatno viši od 10 posto, što je pokazatelj manje krize nego u drugim „starim“ medijima. Ukupni broj radnika u tom razdoblju, prema podacima u obrascu Radio – 1 Državnog zavoda za statistiku, smanjen je za 13,5 posto. Broj radnika na Hrvatskom radiju, prema podacima koje smo dobili od HRT-a, smanjen je sa 718 na 654 (9 posto), dok strukturne statistike poduzeća DZS-a, prema gospodarsko-financijskim izvještajima koje prikuplja Fina, pokazuju pad s 1238 na 1140 radnika (8 posto) u manjim poduzećima registriranim za djelatnost emitiranja radijskog programa. Istodobno, broj stalno zaposlenih na radiju u punom radnom vremenu se smanjio za 15,8 posto. Omjer stalno zaposlenih i trajanja emitiranoga programa u istom razdoblju se, međutim, povećao s 380 na 514 sati po radniku godišnje, odnosno za više od 35 posto. (Za orijentaciju, taj omjer je 1994. godine, na službenom početku liberalizacije radija, iznosio 170 sati po radniku godišnje.) Na žalost, ovaj pokazatelj ne svjedoči o skoku produktivnosti hrvatskog medijskog pregaoca, a posebno ne o informativnosti hrvatskog komercijalnog radija.

Sa skraćenjem ukupnog trajanja emitiranih reklama za 23,5 tisuće sati, odnosno 37 posto, ukupni prihodi su pali i znatno niže, za 35 posto, odnosno sa 317,5 milijuna na 204 milijuna kuna, tako da smanjenje proizvodnje informativnog programa za nešto više od 3 tisuće sati ne iznenađuje. Istodobno, glazbeni program je narastao za skoro sto tisuća sati godišnje, i to u razdoblju gašenja manjih komercijalnih lokalnih radija kojima – kad otpuste sve zaposlene, a država na minimum smanji koncesijske naknade – kao jedina alternativa prestanku emitiranja preostaje pristupanje nekoj od mreža, odnosno prihvaćanje programa i pravila igre nekog od dionika radijskog oligopola. „Danas sam bacio radio kroz prozor / razbio se na tisuću komada / na programu nije bilo ništa za mene / samo reklame / i dileme…,“ pjevao je 1980. godine Jura Stublić u pjesmi Neprilagođen. Tada je u Hrvatskoj emitiralo četrdesetak lokalnih radija, a govornog programa je, barem sudeći prema podacima Državnog zavoda za statistiku, bilo više nego glazbenoga. Čak i desetljeće kasnije, 2001. godine, govorni program je zauzimao više radijskog vremena, nego ukupno emitirana glazba, koja od 2002. godine preuzima primat. „Najjednostavnije je emitirati glazbu i tvrditi da je to najbolji recept za uspjeh. Možda i jest, ali onda govorimo o jukeboxu, a ne o radijskom mediju“, komentira Marina Mučalo.

Odustajanje radija od svoje društvene uloge, prema tome, započinje znatno ranije od ekonomske krize čiji se rezultati u Hrvatskoj bilježe 2009. godine. Od lokalnog komercijalnog radija, čini se, ostaje samo komercijalni atribut kafićkog džuboksa, koji sve mlađi radnici na tom teškom i, često, jedinom poslu ubrzano zamjenjuju You-Tubeom. Nezgodno s tim internetom je to, da ga je teško „baciti kroz prozor“, pa ne preostaje drugo nego mu se prilagoditi. U ovako postavljenoj perspektivi, cilj bi medijske politike u području lokalnog i regionalnog radija mogao biti održivi sustav komercijalnih i komunalnih, neprofitnih radija kao komunikacijskih središta društveno-kulturnog života lokalnih i drugih zajednica. Kako bi takvi radiji udovoljili svoj društveno-kulturnoj funkciji, trebalo bi uvažiti i brojne pretpostavke: teritorijalnu, političku i kulturnu zastupljenost, financijsku održivost i autonomiju, razrađene mehanizme sudjelovanja građana u stvaranju programa i u upravljanju komunalnim radijima, osiguranu suradnju s javnim nacionalnim medijima… Taj bi sustav, izgrađen usporedno s komercijalnim lokalnim sektorom i neprofitnim radijima drugih, neteritorijalnih zajednica, pomogao otvaranju etera prema pluralizmu stavova, raznovrsnim perspektivama i nizu danas nečujnih, nepostojećih tema.

(Kraj u idućem broju: Neprofitni sektor: s onu stranu javnih i privatnih medija)