Kronika

Kako je porodica Galogaža iz Vrginmosta preživjela ratne nevolje

S jedne strane “Oluja”, s druge Arkanovci

Vrginmošćanina Nikolu Galogažu nisu pustili u Srbiju dva mjeseca uoči pada Krajine. S granice je vraćen kući gdje su čekale nove nevolje

Početkom osamdesetih, ekonomist Dragan Galogaža bio je rukovodilac ugostiteljstva u Vrginmostu, kasnije direktor maloprodaje u trgovačkom poduzeću “5. Oktobar”. No početkom rata, a posebno njegovim krajem, Olujom, solidan dotadašnji život njega i njegove obitelji, kao i život većine žitelja Banije i Korduna, krenuo je sasvim drugim putem.

Ostale su velika nedovršena kuća usred Vrginmosta, tek stavljena pod krov, stara autohtona drvena kućica puna stvari. Najviše je ostalo uspomena na vrijeme koje je zauvijek nestalo, uz nešto okućnice pune voćaka i behara.

– Kada sve to promatram iz današnje perspektive, čini mi se da bi bilo bolje da pred rat 1984. godine nismo otac i ja započeli gradnju kuće. Ona mi danas predstavlja svojevrsni teret jer trebaju velika sredstva da ju završimo, a znate kako je. Danas bih mogao ovdje sagraditi nešto manju kuću i bila bi sasvim dovoljna, objašnjava Dragan Galogaža.

U vrijeme rata, Dragan je sve do pred Oluju živio i radio u Vrginmostu, no kada je već svima bilo jasno da se Krajina neće održati, neposredno prije Oluje odlazi u Srbiju i odmah po prelasku granice – biva uhapšen.

– Taj dan neću nikada zaboraviti. Bio je 13. lipanj 1995. godine. Uhapsila me tamošnja milicija. Pregledali su dokumente, vidjeli da mi je mjesto rođenja Vrginmost, jednostavno me izvukli iz kamiona i pod policijskom pratnjom deportirali natrag u Hrvatsku. Kasnije sam saznao da nisam jedini, jer hapsili su sve koji su imali mjesto rođenja u Hrvatskoj i vraćali ih nazad. Problemi tu ne prestaju, tek počinju. Morao sam se sakrivati jer su i ovdje hapsili, ovaj put Arkanovi pristaše. Od svega me početkom kolovoza “spasila” Oluja, pa sam nesmetano pobjegao. Ni danas ne znam što je bilo gore – razmišlja Nikola Galogaža.

Nikola se skrasio u Beogradu. Zahvaljujući znanju, upornosti, radišnosti i vezama sa prijeratnim poslovnim i kućnim prijateljima, brzo se snašao i danas je ugledni vlasnik prijevozničke firme. Supruga Vesna je stomatologinja, dobili su dvoje djece, Milicu i Miloša. Nikola se ne žali. Ipak u srcu tinja želja za onom drvenom kućicom u voćnjaku, pa svako malo, kad mu poslovi dopuste, Galogaža “skokne” u Vrginmost, obiđe stare prijatelje, tu i tamo u kućicu zabije koji čavao, tek toliko da je učvrsti. Pokosi sve što se pokositi dade, pa natrag u Beograd.

O definitivnom povratku ovoga trenutka ne razmišlja i na svako pitanje odgovara – “ne znam.” Sve do sada Nikola bi uvijek znao u svom životu što želi i to bi najprije definirao, pa onda i ostvario. Čini se da jedino u razmišljanju o povratku prvi put ne zna što će biti. No kada dođu dani mirovine, teško je povjerovati da se iz te kućice neće zavijoriti dim.

– Ne vuče me ovamo samo drvena kuća. Vuče me sjećanje na neke lijepe dane kada je sve bilo drugačije, nekako mirnije, ljepše i sigurnije. Vuku me prijatelji i znanci, podjednako Srbi i Hrvati. Nikome se nisam zamjerio pa po Baniji moja obitelj i ja hodamo uzdignute glave. Rat je uništio ljudske živote, zgrade i tvornice, ali nije mogao uništiti iskrena prijateljstva. Prvi koji me je nazvao telefonom kada sam pobjegao u Srbiju, bio je moj prijatelj Hrvat. To se ne zaboravlja. Kada je ovdje “zagustilo”, ja sam zvao njega. Evo, i neki dan smo se sreli na proslavi jednog rođendana. Da lakše zaboravimo nevolje u nedavnoj prošlosti, uglavnom se na račun rata zafrkavamo i prepričavamo dogodovštine. Sjećam se, kod jednog prijatelja, neposredno pred rat, svi smo zajedno pekli smo palačinke i sa strepnjom razmišljali o događajima oko nas. Pitali smo se: “Neće se valjda zaratiti?” Odgovor smo dobili vrlo brzo. No, sve je to iza nas, a kada danas dođem u Vrginmost, moje društvo ovdje je vrlo šaroliko i svi smo “cijepljeni” od bilo kakvog nacionalizma, kaže Nikola Galogaža. Ovoga ljeta Nikola je došao u Vrginmost s djecom, Milicom i Milošem, dok je supruga Vesna morala ostati u Beogradu.

– Kad me netko pita gdje sam rođena, kažem – u Beogradu. Ali, ako me pitaju odakle sam, ni malo ne dvojim, već kažem iz Vrginmosta. Otkad dolazimo ovdje kraj mi se sve više dopada i oduševljava. Žarka mi je želja da otac napravi neku malu kućicu gdje bih mogla dovesti svoje društvo na ljetovanje. Inače, nisam sigurna da bih ovdje željela živjeti, ali vjerujem da bih jednoga dana možda pola godine živjela u Beogradu, a pola godine ovdje – kaže Milica, studentica marketinga. Šesnaestogodišnji Miloš, aktivni košarkaš, po osjećajima za očevinom u Vrginmostu, sličan je sestri Milici.

– Obožavam dolaziti ovdje. Naravno, obavezan dio prtljage su košarkaška lopta i mrežica. Od velike nedovršene kuće usred dvorišta, za koju su nekada otac i djed uložili puno para sada je jedina korist što smo na njen vanjski zid pričvrstili košarkašku tablu, pa svaki dan treniram. Vjerujem da će vremenom ovo zdanje poslužiti svojoj pravoj namjeni i to bi me jako radovalo. Jedva čekam da ovdje dovedem svoje drugare – kaže Miloš.

Vladimir Jurišić

  •  

Opustošeni jugoistok Karlovačke županije jedva pokazuje znakove života

Vrijeme je stalo u kolovozu 1995.

Prije rata ovo je bio pasivan i nerazvijen kraj, ali ipak s relativno dobrom infrastrukturom. No, nakon Oluje vrijeme ovdje kao da je stalo. U Sadilovcu više nitko ne živi, a u Kordunskom Ljeskovcu tek je nešto više od desetak stalnih žitelja 

Dio jugoistočnog dijela Karlovačke županije, uz rijeku Koranu i samu granicu s Bosnom i Hercegovinom nastanjen je srpskim stanovništvom, dok u nekim mjestima ljudi više i nema, kao u Sadilovcu. To je mjesto bilo poznato po tome što je Karlovačka mljekara KIM tamo izgradila ogromnu farmu sa više stotina grla muznih krava i istovremeno otkupljivala mlijeko od ljudi sa cijelog tog područja.

Prije Drugog svjetskog rata u tom je kraju živjelo više od hiljadu stanovnika, no 31. jula 1942. ustaše su počinili masakr u kojem je ukupno ubijeno 570 ljudi, od djece stare tek koji mjesec, do staraca i žena. Od toga zločina kraj se više nikada nije oporavio. Do rata devedesetih u Sadilovcu je živjelo oko od 130 do 140 ljudi, ali je Oluja učinila svoje i sada tu više nema stalnih stanovnika.

Bivšu KIM-ovu farmu kupio je jedan privatnik iz Bjelovara pa ona i dalje radi. Sadilovac kao i petnaestak kilometara udaljeni Kordunski Ljeskovac dio su općine Rakovica. Do Sadilovca se ide plitvičkom cestom D-1 prema jugu, kod motela Grabovac se skrene lijevo na cestu za Bihać, dođe se do Drežnik grada i kod katoličke crkve u centru mjesta se skrene lijevo za pet kilometara udaljeni Sadilovac. Do Kordunskog Ljeskovca također se ide cestom D-1, i ali skrene se lijevo prema Lipovači i Novoj Kršlji pa se nakon pet-šest kilometara dolazi do Ljeskovca.

Koja su srpska naselja, a koja hrvatska uopće nije teško uočiti. Jasno se to vidi po izgledu i uređenim kućama sa novim fasadama, po novom asfaltu, novim stupovima za struju, po uličnoj rasvjeti, uređenim autobusnim stajalištima…., kako u Drežnik gradu tako u Lipovači i Novoj Kršlji. Čim se dođe do srpskih naselja prestaje asfalt ili se tek mogu nazrijeti ostaci onoga što je nekada bila cesta. Auto se vozi u prvoj ili drugoj, brzinom ljudskog hoda jer su ceste u nemogućem stanju. Živice uz putove nisu uređene, nekadašnji posjedi su zarasli, kuće su oštećene u Oluji i uglavnom nisu obnovljene, a tek na prste jedne ruke mogu se nabrojiti obnovljene kuće u ova dva naselja.

U Sadilovcu je obnovljena tek jedna kuća, ali tek djelomično i u njoj još nitko ne živi, a nalazi se preko puta crkve. Inače, u oba ova mjesta još uvijek nema struje.

Dragan Klarić je iz Kordunskog Ljeskovca, u penziji je i sa bratom je, uz pomoć i države, obnovio kuću u kojoj privremeno sa suprugom stanuje pošto u svoju kuću u Zagrebu još uvijek ne može ući. Devedesetih je otišao iz Zagreba u Bosansku Dubicu otkud mu je supruga. Dao je kuću na korištenje i čuvanje obiteljskom prijatelju. On je u međuvremenu umro, ali njegov sin ne želi napustiti Draganovu kuću. Sudski spor traje više od 12 godine: tužba, žalba, protutužba, poništavanje presude Općinskog suda na Županijskom, vraćanje ponovo na Općinski sud, pa već poslovična “efikasnost” hrvatskog pravosuđa. Tako je Dragan beskućnik iako je vlasnik kuće u Zagrebu.

U posjeti Kordunskom Ljeskovcu bila je i delegacija Srpskog narodnog vijeća sa predsjednikom Miloradom Pupovcem na čelu te potpredsjednikom SNV-a i predsjednikom VSNM-a Karlovačke županije Radom Kosanovićem, a prisustvovao je i paroh iz Plaškog Goran Slavnić. Oni su se na licu mjesta upoznali sa položajem rijetkog stanovništva u tom dijelu Korduna i uslovima koje imaju ili bolje rečeno nemaju za normalan život. Ceste su nikakve, nema struje, nema vode niti telefona osim mobitela. No signal iz BiH toliko je jak da su ljudi u tom dijelu Korduna uvijek u romingu što drastično povećava troškove telefoniranja.

Nema ambulante ni zubara, nema ulične rasvjete, živice su neuređene. Nema trgovine pa se po namirnice mora ići u općinsko središte, u Rakovicu. U Kordunskom Ljeskovcu sada ima oko 15 čitavih kuća, ali samo desetak stalnih stanovnika. Ljudi uglavnom žive od penzija, ali si priskrbe i nešto hrane u vrtu jer se nekom većom poljoprivredom ne može niti ne isplati baviti pošto nema vode.

– Asfalt do samog sela je postojao i financirali su ga ljudi prije posljednjeg rata preko mjesne zajednice. Imali smo i vodovod, prirodni izvor vrlo kvalitetne vode na najvišoj tački sela. Izgradili smo i bunar-rezervoar koji je prirodnim padom vodom snabdijevao cijelo selo. Asfalt je propao, a vodene pumpe su skinute i pokradene, govori se da su odnijete negdje u Slunj ili okolicu. Naša općina Rakovica ništa ne čini da nam poboljša uslove za život. Valjda se boje da bi se vratili, a to im očito nije u interesu, kaže Dragan Klarić.

Milorad Pupovac je obećao razgovarati sa odgovornim ljudima u državi i pomoći koliko on može oko uređenja crkve u Sadilovcu te infrastrukturnih problema u Kordunskom Ljeskovcu, kao i Klariću oko slučaja njegove kuće.

Milan Cimeša

  •  

Julijana Kotorčević, direktorka Srpskog pedagoškog i metodološkog centra i pomoćnica direktora Srpskog obrazovnog centra u Budimpešti “Nikola Tesla”

Sami pišemo udžbenike 

U našoj školi su svi predmeti na srpskom, osim mađarskog i to je jedino mesto gde se u Mađarskoj takva nastava održava

Koji su zadaci pedagoškog i metodološkog centra? Kakva je situacija s financiranjem centra i školovanja na srpskom jeziku u Mađarskoj?

Centar je osmišljen da pomaže rad naših srpskih škola u Mađarskoj, da pomaže nastavu srpskog jezika i književnosti, da organizuje takmičenja u recitovanju i kazivanju proze. Organizujemo jezičke kurseve i kampove kao što se već 15 godina održava na Balatonu,   odrađujemo nastavne programe, ali za pitanja stručnosti u nastavi, tu mi nemamo ingerencije, već to ide preko ministarstva prosvete. U školama radimo po mađarskom vaspitnom programu, deo udžbenika prevodimo, recimo iz geografije i istorije, a deo sami pišemo, kao iz srpskog jezika i književnosti ili narodopisa. To je predmet koga nema u Srbiji ili Hrvatskoj, ali postoji u mađarskom obrazovnom programu i uključuje poznavanje nacionalne kulture, istorije, običaja tradicija, dakle obuhvata sve što sačinjava srpski identitet. S udžbenicima smo do sada kuburili, a u okviru projekata unutar EU ovo je drugi puta da pišemo naše udžbenike jer ih do sada nismo imali. Centar finansira srpska zemaljska samouprava u Budimpešti koja deo sredstava iz svog budžeta predviđa za nas. Rad centra pomažu i naše lokalne samouprave ukoliko su to u mogućnosti. Iako se za sredstva za Centar redovno javljamo na konkurse, država prema nama nije nešto posebno raspoložena. Jednom smo dobili milion forinti, što se više nije ponovilo. Za ovu godinu dobili smo 300.000 forinti ili 1.000 evra, što nije puno jer sve dosta košta. Ali generalno, mađarske vlasti su tolerantne i ne mogu reći da postoje ikakvi pritisci na srpsko obrazovanje.

Kakva je situacija sa srpskim obrazovnim centrom u Budimpešti?

Naša škola Nikola Tesla koja danas obuhvata vrtić, osnovnu školu, gimnaziju i dva đačka doma deluje od 1954. Za vreme komunizma radila je kao južnoslovenska škola, a tokom istorijskih dešavanja na području bivše Jugoslavije, mi smo se 1993. odvojili i postali samostalna škola kojoj smo dali ime našeg slavnog naučnika. Od naredne školske godine biće nas ukupno 400, dok je ove školske godine bilo 350 učenika, a povećanje je najizrazitije kod učenika gimnazije. U vrtiću i osnovnoj školi su deca koja po roditeljima imaju srpske korene ili su im se roditelji preselili iz Srbije i primili mađarsko državljanstvo. U gimnaziji imamo dosta učenika koji su iz Srbije. Da bi je mogli pohađati, roditelji im obezbede staratelja koji je mađarski državljanin sa stalnim mestom boravka u Mađarskoj, pa to dete na konto staratelja ima besplatno školovanje. U đačkim domovima su učenici koji ne žive u Budimpešti.

Kakva je politika upisa i kakva je prolaznost svršenih gimnazijalaca na fakultete?

U Mađarskoj ne postoje prijemni ispiti za srednje škole, već se obavljaju informativni razgovori s decom, tako da s verovatnoćom od 90 posto možemo da procenimo da je školovanje kod nas dobro rešenja za to dete. U našoj školi su odelenja gde su svi predmeti na srpskom, osim mađarskog koji se uči kao predmet i to je jedino mesto gde se u Mađarskoj takva nastava održava. Ta odelenja pre svega pohađaju učenici iz Srbije, a postoje i dvojezična odelenja gde se nastava održava na srpskom za društvene predmete i na mađarskom za prirodne i matematiku. Prolaznost maturanata je vrlo dobra i oni se uredno se upisuju na fakultete, kako u Mađarskoj, tako i u Srbiji i drugim zemljama, čime smo vrlo zadovoljni,

Ima li još škola u kojima se nastava ili dio predmeta uči na srpskom jeziku?

U više mjesta postoje mađarske škole u kojima dio učenika izdvojeno odlazi na časove srpskog koji uče kao predmet. Tamo gde je srpska zajednica brojnija, gde ima više dece i gde postoji lokalna srpska samouprava, postoje i srpske škole. Tako u mestu Lovri deca pohađaju srpsku školu do četvrtog rzreda, a onda idu u mađarsku školu i uče srpski kao predmet ili dolaze u našu školu u Budimpešti.

Nenad Jovanović

  •  

Aktualiziran prekid željezničkog prometa između zapadnoslavonska centra

Vlakobus pred konačnim ukidanjem

Obustava željezničkog prometa na dionici Banova Jaruga – Daruvar ponovno je aktualna ovih dana 

Iako su se stanovnici gradova Lipika, Pakraca i Daruvara već pomalo umorili kada je u pitanju prometovanje vlakova kroz njihova mjesta, ipak se sa zanimanjem prate sve novosti vezane uz tu problematiku. Najnovija je ona stara tek nekoliko dana, a radi se o novom prijedlogu nacrta voznog reda Hrvatskih željeznica na prijelazu 2014. u 2015. godinu u kojem je spomenuta dionica izostala sa karte prometovanja, što bi značilo i prestanak prijevoza autobusima koji su do sada zamjenjivali vlakove.

Glavni akteri ove priče imaju sasvim kontradiktorna mišljenja i saznanja glede ovakvog raspleta događanja. Sindikat prometnih vlakova Hrvatske čini sve što može da do takvog scenarija ne dođe, iako sindikalisti tvrde kako je kraj priče sasvim izvjestan, a to je konačno ukidanje željezničkog prometa između Banove Jaruge i Daruvara. Posljedice bi bile velike, ne samo zbog postojanje potrebe od strane korisnika za ovakvim oblikom prijevoza, nego i zbog zdravstvenog turizma koji čini okosnicu razvitka i prihoda Lipika i Daruvara. Osim toga, ovakav način upravljanja državom i provođenje politike resornog ministarstva protivan je odredbi Ustava Republike Hrvatske koji govori o jamstvu slobode kretanja, smatraju u Sindikatu. Upravo na odredbe Ustava ponovo se poziva gradonačelnik grada Pakraca Davor Huška koji kaže kako da iznenađen ovakvim raspletom situacije.

– Već duže vremena nema dobre volje ni sluha sadašnje Vlade RH i Hrvatskih željeznica prema Pakracu i sličnim područjima, jer uvjeti za prometovanje vlakova od Banove Jaruge do Pakraca postoje, a pruga je osposobljena i na relaciji do Daruvara, jer su određena sredstva u sanaciju pruge već odavno uložena – zaključuje Huška.

Optimističniji i pomirljivog tona je daruvarski gradonačelnik Dalibor Rohlik za kojeg se čini kako ipak uspijeva kontaktirati s upravom HŽ putničkog prijevoza. Rohlik tvrdi kako problema oko daljnjeg prometovanja zamjenskih autobusa neće biti, a određenih poteškoća ima u dijelu logistike.

– Probleme u ovoj fazi sanacije pruge od Daruvara preko Pčelića do Virovitice predstavljaju pragovi. Naime, Hrvatske željeznice imaju potpisan ugovor o dobavljanju pragova za pruge samo s jednim isporučiteljem. Trenutno, s obzirom na veliki broj sanacija pruga po čitavoj Hrvatskoj, ova tvrtka ne može dosadašnjom brzinom isporučivati potreban materijal koji i sam treba proći kroz nekoliko proizvodnih faza kako bi mogao biti ugrađen na dionice gdje je potreban – tvrdi Rohlik.

Još prije dva mjeseca kada je umjesto vlaka uveden zamjenski prijevoz autobusima, a zbog razloga nerentabilnosti, tvrdilo se da će biti teretnog i putničkog prijevoza čim se steknu infrastrukturni uvjeti što bi u konkretnom slučaju značilo izgradnju vijadukta na Krndiji. Takvom raspletu pridružio se i gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, a tko je od strana u ovoj priči u pravu pokazat će vrijeme.

Danijela Havranek

U Anin dolu u Samoboru obilježena 77. godišnjica formiranja Komunističke partije Hrvatske

Povijesno okupljanje vizionara

U noći između 1. i 2. avgusta 1937. godine u Anindolu u Samoboru osnovana je Komunistička partija Hrvatske kao dio KPJ

U organizaciji Socijalističke radničke partije, antifašista i društva Josip Broz Tito iz Samobora, u Anin dolu obilježena je 77. godišnjica Prvog kongresa i formiranja Komunističke partije Hrvatske. Sastanak je održan u noći sa 1. na 2. avgusta 1937. godine i na njemu je prisustvovao Josip Broz. Na stećak odnosno spomen obilježje, tim povodom položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Istovremeno je obilježena i 85-ta godišnjica pogibije sekretara SKOJ-a Janka Mišića te braće Mije i Vjekoslava Oreški. Skupu su prisustvovali antifašisti i članovi malih lijevih stranaka ( SRP, KPH…) iz Zagreba, Karlovca te privatno Nikica Burić, savjetnik predsjednika države za veterane.

– Povijest klasnih borbi i razvoj socijalističkih društvenih odnosa na ovom samoborskom i zagrebačkom području bila je vrlo intenzivna i plodonosna te je obilježila cijelo 20. stoljeće. Nažalost, kraj tog stoljeća bio je poguban za radničku klasu i radne ljude. Nakon izvršene kontrarevolucije i razbijanja zajedničke nam države, ponovo smo ušli u eksploatatorski kapitalizam, ustrojene neoliberalne sisteme. Imamo obespravljene radne ljude, nedodirljive vlasnike kapitala i profita, nejednakost i eksploataciju radnog čovjeka. Obrana stečenih socijalnih i ekonomskih prava radnika i radnih ljudi od strane društveno-političkih snaga društva je slaba, a socijalne države nema ni na ovim prostorima ni u Evropi, kazao je domaćin skupa Franjo Golenko, predsjednik društva Josip Broz Tito iz Samobora.

Dodao je da se ove godine bilježi 80-ta godišnjica prvog dolaska Tita u Samobor kao i to da zahtjevi da se vrate nazivi ulica i trgova po braći Oreški i Janku Mišiću ni ove godine nisu urodili plodom.

– Ovdje su se okupili vizionari koji su u svom vremenu znali razlikovati dobro od zla. Bili su spremni organizirati se i boriti za ljudska, nacionalna prava i slobode svih ljudi sa ovog prostora, kazao je Željko Hodnik, predsjednik društva Josip Broz Tito iz Zagreba.

Odluku o osnivanju KPH i KP Slovenije donijelo je vodstvo KPJ 1934. godine na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji u Ljubljani, jer se osim za klasne, socijalne slobode i ravnopravnost zalagalo za nacionalne slobode i ravnopravnost svih naroda u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.

U proglasu tim povodom je istaknuto “da će KPH voditi borbu protiv raspirivanja šovinizma, a za bratski sporazum sviju naroda Jugoslavije” te da će “voditi najodlučniju borbu za mir, a protiv potpaljivača rata koji danas naročito ugrožavaju male narode”. Sve je ovo nastalo u vrijeme naglo bujajućeg nacističkog i fašističkog zla, novog Hitlerovog svjetskog poretka. Nakon obilježavanje obljetnice održano je zajedničko druženje u planinarskom domu, Šoićevoj kući na 385 metara nadmorske visine na Samoborskom gorju uz grah, odojak i domaću muziku.

M. C.

Dan i Krsna slava VSNM u općini Saborsko

Stanovnika sve manje

Prosjek starosti stanovništva u Ličkoj Jesenici iznad 75 godina dok je u cijeloj općini Saborsko prosječna dob iznad 60 godina 

Svečanom sjednicom općinskog VSNM-a u općini Saborsko, lomljenjem slavskog kolača i parastosom za žrtve stradale nakon Oluje i sahranjene u masovnu grobnicu na groblju u Ličkoj Jesenici, 2.avgusta je održana svečanost povodom Dana vijeća i Krsne slave Svetog proroka Ilije. Tim povodom održana je u mjesnoj crkvi Svetog Ilije liturgija, a to je slava i cijelog mjesta, koju su predvodili ogulinski paroh Milan Simić i paroh iz Plaškog Goran Slavnić.

U Oluji i nakon nje ovdje je stradalo petnaestak Srba, jer se tačan broj još uvijek ne zna, a do sada je evidentirano njih petero što je s ostalima nitko ne zna. I dalje se vode kao nestali. Milena Grba iz Ličke Jesenice je živjela u centru mjesta, kod crkve. Strijeljana je 1995. Dušan Jovetić poginuo je od granate. Budimir Vezmar je ubijen u svom krevetu. Milka Vidaković je bačena u bunar. Nikola Momčilović je mučen pa potom i ubijen.

Tijela njih petoro su tjedan dana nakon Oluje pokupljena i sahranjena u zajedničku grobnicu. Na mjesnom groblju postoji i još jedna skupna grobnica, no tu su potomci ubijenih sami odmah reagirali i sahranili pokojnike o vlastitom trošku.

Općinsko VSNM donedavno je imalo deset članova, trojica su umrla i jedan se odselio, jer ovdje nije vidio perspektivu. Sada ih je samo šest, sa prosjekom godina od 35-40, dok je prosjek starosti stanovništva u Ličkoj Jesenici iznad 75 godina pa je teško očekivati da će ti ljudi biti aktivni. Predsjednik Grba (31) je najmlađi član i najmlađi stanovnik Ličke Jesenice. Kada se Grba 2000. vratio prosječna dob je bila 57 godina, a sada iznosi 75 godina dok je u cijeloj općini Saborsko iznad 60 godina.

– Nama je vrlo loše, ali ni našim komšijama Hrvatima kroz koju ili kroz kojih desetak godina neće biti bolje. Broj stanovnika će dalje drastično padati. U općini Saborsko plan nam je asfaltiranje puteva, uređenje infrastrukture i crkava, kazao je Nikola Grba, predsjednik VSNM-a općine Saborsko, predsjednik SDSS-a u općini i manjinski zamjenik načelnika općine u Saborskom.

M. C.

Komemoracija VSNM-a Virovitičko-podravsko županije

Tražimo ostatke 110 žrtava

VSNM Virovitičko-podravsko županije održao je u Slatini, 5. kolovoza komemoraciju u spomen na sve civilne žrtve Oluje. Predsjednik Vijeća Milutin Jovanović pročitao je izjavu sjećanja SNV-a i naglasio kako brojni ratni problemi u Virovitičko-podravskoj županiji nisu riješeni još od 1991. godine.

– Posmrtni ostaci brojnih civilnih žrtava još uvijek čekaju na ekshumaciju, a za mnoge se ni ne zna gdje su pokopani. Lokalna vlast šuti, a pokušaj da krstom obilježimo jednu masovnu grobnicu u Voćinu je propao jer vlasnik na kraju nije dozvolio da se obilježje digne na njegovoj njivi – kazao je Jovanović. Trenutno je u izradi popis zatočenih, nestalih i ubijenih osoba s područja Virovitičko-podravske županije te uništenih, spaljenih, miniranih ili devastiranih objekata.

– Prema gruboj procjeni ubijeno je ili nestalo 110 mještana u Virovitičko-podravskoj županiji od kojih 67 u voćinskom kraju. Imamo pouzdanih podataka o mjestu masovnih grobnica, ali nema volje da se one istraže – rekao je zamjenik predsjednika Mladen Kulić.

G. Gazdek

Još jedan pravosudni apsurd

Zakasnio na pravdu

Lopovi će i dalje nesmetano uživati u blagodatima traktora ukradenog povratniku Marku Kosijeru  

Slučaj Marka i Anđe Kosijer iz Kosijerskog sela u općini Barilović potvrđuje pravne paradokse u Hrvatskoj. Kako Kosijeri u ljeto 1995. nisu imali goriva traktor im je ostao u Kosijerskom selu, u grmu nedaleko kuće, dok su oni otišli u zbjeg za vrijeme Oluje. Vratili su se 30. marta 1998. Trebalo je najprije srediti državljanstvo i lične dokumente, da bi onda na red došle ostale stvari. Prijatelji su znali da je Marko imao traktor, a neki od njih su mu i rekli tko mu ga je uzeo. No, nitko od njih nije to želio i potvrditi na policiji.

– Traktor nisam odmah tražio jer je bilo po mom mišljenju i prečih poslova, a sada vidim da sam najprije to trebao učiniti. U to vrijeme, 1998. baš i nije bilo sasvim sigurno, bilo je i direktnih i indirektnih prijetnji u smislu zašto sam se vratio i slično. Da budem sasvim iskren, na neki sam se način i bojao svega toga, od povratka i traženja određenih prava, kaže Marko.

On naravno nije pravnik, a novaca za advokata nije imao. Jednostavno rečeno, po povratku je bio zbunjen i izgubljen. Da sve odmah treba prijaviti policiji govorio mu je i Milosav Kuljanin, predsjednik VSNM-a u općini Barilović, inače viši upravni pravnik i prijeratni inspektor za privredni kriminal u Zagrebu. Marko se, međutim, nećkao.

Tek kada se uvjerio tko mu je otuđio traktor, Marko je 14. avgusta 2012., putem Policijske uprave Karlovačke, podnio Općinskom tužilaštvu u Karlovcu krivičnu prijavu protiv braće S.M.-a i M.M.-a iz Šćulca, s lijeve obale Korane u općini Barilović. No Željka Cunić Milošević, zamjenica Općinske državne odvjetnice odbacila je krivičnu prijavu.

– Budući je prijava oštećenog Kosijera primljena 14. kolovoza 2012., a kao vrijeme počinjenja djela se navodi razdoblje od 1995. do 1998., u konkretnom slučaju zbog proteka roka od tri godine od počinjenja djela nastupila je relativna zastara, a to je okolnost koja isključuje krivični progon, kaže se u rješenju o odbacivanju krivične prijave.

Da je doista nastupila zastara i da Marko Kosijer ne može u ovom slučaju ništa učiniti potvrdila je i Tatjana Vukobratović Spasojević iz pravne službe SNV-a.

Tako će traktor IMT, i dalje voziti lopovi. Nije za vjerovati da je zastara za krađu i ukradeni traktor tek tri godine, a za saobraćajni prekršaj ( pojas, parkiranje, zelena površina i slično) čak četiri godine.

M. C.

Sjećanje na Desanku Maksimović u Islamu Grčkom

Oživljena Kula Jankovića

U okviru trodnevne manifestacije “Dani Kule Jankovića” u Islamu Grčkom, Dramski studio Eho koji djeluje pri zagrebačkom pododboru “Prosvjete” predstavio se 27. jula uvečer poetskim performansom “Za one sasvim drukčije od mene i za one sa mnom istovetne” u znak sjećanja na Desanku Maksimović.

Polaznici Dramskog studija EHO, SKD “Prosvjeta” iz Zagreba i mladi iz Islama Grčkog upriličili su ovu izvedbu u režiji Svetlana Patafte, uz aplauz stotinjak okupljanih, velikim

dijelom iz Islama Grčkog i okolnih sela Ravnih kotara, a predstavu je popratio svirkom na gitari Neven Jurić. Uspjehu predstave doprinijelo je i vrijeme jer kiša koja je prijetila, ipak nije pala pa nije omela predstavu i druženje nakon nje.

Manifestaciju su organizirali SNV i porodica Desnica koja je iznjedrila čuvenog književnika Vladana Desnicu i baštini kulturno-historijsko nasljeđe ovog klasičnog pisca i Stojana Jankovića, vojvode u službi Venecije i borcu protiv Turaka koji je sagradio čuvenu kulu. Nastojeći obnoviti i oživjeti Kulu ovakvim predstavama, porodica Desnica pokušava oživjeti i ovaj kraj koji je u ratu, naročito nakon operacije “Maslenica” teško stradao, a mnogi njegovi stanovnici još se nisu vratili svojim kućama.

N. Jovanović

  •  

Zelena noć NK “Petrova gora”

Staro društvo na okupu

Folklornim festivalom, nogometnim turnirom i Zelenom noći, obilježen je 68. rođendan NK Petrova gora iz Vojnića

Dvodnevnom feštom, prigodnim turnirom i bogatim kulturno-umjetničkim programom obilježen je 68. rođendan jedinog kordunaškog sportskog kolektiva – nogometnog kluba “Petrova gora” iz Vojnića koji će se u narednoj sezoni 2014./2015. takmičiti u prvoj nogometnoj ligi Nogometnog saveza Karlovačke županije.

U petak, 25. jula u Domu kulture u Vojniću je održan dvoiposatni kulturno-umjetnički program – večer pjesama i igara, uz prisustvo više od 500 gledalaca, a na kojem je nastupilo sedam KUD-ova iz Hrvatske, Srbije i BiH: “Arsenije Teodorović” iz Zrenjanina, “Soko” iz Inđije, “Kordun” iz Beograda, “Tono Hrovat” iz Velike Kladuše te pododbori SKD “Prosvjeta” iz Vrginmosta, Krnjaka i Vojnića.

Drugog dana, u subotu održan je prigodni turnir. Seniori “Petrove gore” igrali su 0:0 s kombiniranom ekipom drugoligaša “Intera” iz Zaprešića. Potom su igrali veterani “Petrove gore”, “Karioke” i “Savudrija” iz Umaga i to svatko sa svakim u trajanju pola sata. “Savudrija” je pobijedila “Petrovu goru” sa 1:0, “Karioke” domaćina sa 2:1, dok su “Savudrija” i “Karioke” odigrali 0:0. Iako rezultati nisu bili u prvom planu, recimo da su pobjednici turnira “Karioke” zbog više danih golova, druga je “Savudrija” sa istim brojem bodova i treći su veterani domaćina “Petrove gore”.

– Iako je kiša lijevala kao iz kabla, što nam je donekle pokvarilo cijelu priredbu, moram reći da smo u suštini zadovoljni. Još ne znamo konačni financijski rezultat ali ćemo biti u pozitivi. Na Muljavu nam je došlo gotovo hiljadu ljudi, ali se zbog lošeg vremena manje potrošilo jela i pića, a i ljudi su oko tri sata ujutro počeli napuštati feštu, što je mnogo ranije nego obično. I ovog puta zahvalni smo Zoranu Pekeču koji je sam donirao 30 pari kopački, Kariokama koji su donirali komplet dresova, a želimo se zahvaliti na dolasku i našem sponzoru Mići Jagroviću iz Umaga koji nam tokom zime organizirao višednevne pripreme u Umagu, a koji je iz ovih naših krajeva, rekao je Slobodan Malić, tajnik NK “Petrova gora”.

“Karioke” su klub nogometaša veterana, porijeklom iz Karlovca i šire okolice, koji su nekada igrali nogomet u raznim klubovima s ovog područja, a koji sada žive širom bivše SFRJ i Evrope. Osnovani su prije sedam godina na ideju i poticaj Borisa Malobabića, nekadašnjeg veznjaka Karlovca, koji je i “sportski direktor” ovih veterana.

– Cilj nam je da se nađemo jednom do dvaput godišnje, da se družimo par dana, te odigramo koju utakmicu, jer nam više godine i kilogrami ne dopuštaju više, da se sjetimo onih lijepih dana. U Vojnić dolazimo svake godine kako bi svojim vezama i poznanstvima pomogli u radu Petrove gore, snabdijevajući ih neophodnom opremom. U ekipi nas je tridesetak, a lani smo izgubili Miću Lužajića koji je igrao u Breschiji, u Italiji i bivšeg predsjednika NK Karlovac Nikolu Maćešića, inače bivšeg direktora tvornice cipela Josip Kraš. Položili smo cvijeće na njegov grob u Beogradu, ali i u Karlovcu na grobove našeg bivšeg karlovačkog trenera Tomice Vlainića i dakako učitelja svih nas – Branka Čavlovića-Čavleka. Većina naših članova su treneri u raznim klubovima pa sada nisu mogli doći jer počinju prvenstva širom Evrope. Mi zato naše druženje na Dunavu, u mjestu Bečka organiziramo svake godine zadnjeg vikenda u junu, kaže Boris Malobabić.

– Kariokama može postati svatko, svaki čovjek dobre volje, ljubitelj sporta i nogometa, pa i onaj koji nam skuha dobar grah sa kobasicama, onaj koji se voli družiti sa nama i kojeg ništa nije uspjelo poremetiti, pa ni rat ni ništa drugo, da i dalje ostanemo u vezi i prijatelji, jer ima nas različitih nacionalnosti i vjera i to nam nikada nije bio kriterij za druženje, kazao je Malobabić, inače diplomirani ekonomista i poslovni čovjek, koji živi u Sloveniji.

Klub se financira sam, dobrovoljnim prilozima pa tako svatko od članova nečemu pridonese. U Vojniću su bili uz Malobabića i Željko Janjanin te Rajko Šarić. Zbog obaveza prema svojim klubovima nisu mogli doći Rajko Janjanin, Boro Cvetković i Mihajlo Bošnjak, ali će nastojati doći na godinu. Vodstvo Petrove gore, dodaje Malobabić, zaslužuje svaku pohvalu na trudu kojeg ulažu u rad i opstanak kluba i zato im čestita, a Karioke ćese truditi da im i dalje pomažemo koliko budemo mogli.

Na tribinama pod kišobranom, uz pivicu, dok su čekali svojih pola sata igre srećemo veterane “Savudrije” iz Umaga. Mario Kovačević i Drago Dukić ističu sport i nogomet kao igru koja gradi mostove i spaja ljude, oduševljeni su prijemom u Vojniću, gostoprimstvom i atmosferom. Kažu da je glavno da se zabavljaju, šale i druže. I gle ironije sudbine: Drago je igrao nogomet u Umagu, tamo mu je kuća i familija, a on je kao carinik došao na službu u Maljevac gdje sada sam živi, a njegovi dečki su došli na turnir u Vojnić.

Mario je sasvim slučajno stupio u vezu sa Umažanima, inače je iz Osijeka, i svakog je vikenda nakon posla putovao u Umag oko 15 sati na utakmicu i toliko nazad. Ovo mu je drugi posjet Vojniću i kaže da je više nego zadovoljan. “Savudrija” inače igra u regionalnoj slovensko-hrvatskoj ligi, s po šest ekipa iz svake države. Ono što slušamo u medijima, kaže Mario, nije istina: Piranski zaljev ne razdvaja već spaja ljude u Sloveniji i Hrvatskoj, tamo je sve normalno. Sva trojica kažu da će igrati nogomet dok budu mogli i da će svake godine dolaziti u Vojnić.

Inače, ne treba zaboraviti da je baš ekipa Petrove gore iz Vojnića jedna od rijetkih u RH koja se aktivno uključila u projekt evropske i svjetske nogometne organizacije: igrom protiv nasilja i diskriminacije.

  •  

Osuda tragedije u Tušiloviću

Nogometni klub “Petrova Gora” iz Vojnića neopravdano se u nekim medijima dovodi u vezu sa incidentom koji se dogodio u noći sa subote na nedjelju u Tušiloviću prilikom obilježavanja pravoslavnog praznika Svetog proroka Ilije, kojom prilikom je smrtno stradao Dušan Božić – Duica (58) iz Krnjaka, kažu u Klubu.

Izvješteno je da je u masovnoj tučnjavi igrača “Petrove gore” došlo do pogibije nesretnog Božića. Istina je da je pokojni Božić nekada igrao nogomet pa i za klub iz Vojnića, no u incidentu su prema saznanjima Kluba sudjelovala dvojica igrača Petrove gore: Nikola Bakić (18) iz Topuskog koji je osumnjičen za ubojstvo i sin pokojnog Božića, Mirko.

Bakić je junior na prelasku u seniorsku momčad dok je Božić golman koji je duže vrijeme povrijeđen i nije igrao, pa se ne može raditi o “masovnoj tuči igrača NK “Petrova Gora”.

– Žalimo zbog ovog događaja i izražavamo saučešće obitelji Božić. Razmotrit ćemo eventualne sankcije za sve naše učesnike ovog nemilog događaja, a nakon što budu poznati svi detalji. Mi kao uprava ne možemo odgovarati za događaj jer se nije dogodio ni u našoj organizaciji priredbe ni na našem igralištu, niti možemo kontrolirati ponašanje igrača 24 sata dnevno. No, naši igrači moraju znati da se moraju pristojno ponašati i u svoje slobodno vrijeme jer su članovi kluba sa 68-godišnjom tradicijom koju nitko ne smije ukaljati, rekli su u upravi NK Petrova gora.

Milan Cimeša

U Lici i na Kordunu obilježen praznik Svetog proroka Ilije

Skupili se iz cijelog svijeta

Slavljenici su pristigli iz Italije, Srbije, Njemačke, Austrije, Švicarske. Družilo se, veselilo i pjevalo 

Veliki, značajni i tradicionalni praznik Srpske pravoslavne crkve Sveti prorok Ilija i ove je godine masovno obilježen u cijeloj Hrvatskoj, na području Gornjokarlovačke eparhije pa tako i na Kordunu i u Lici. Služene su brojne liturgije i bogosluženja od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati. U i oko hramova se okupio veliki broj ljudi, kako domaćih tako i onih koji sada ne žive u RH već su u mjesta svog porijekla došli iz raznih evropskih država, Srbije, Bosne i Hercegovine, i drugih država nastalih iz SFRJ sa ciljem da posjete svoj rodni kraj i mjesta porijekla svojih familija, da se sretnu sa prijateljima, popričaju, razmjene iskustva i informacije, sjete se nekih boljih dana i da se provesele. Bit će tako i za preostale crkvene praznike i mjesne slave, za Preobraženje, Veliku i Malu Gospojinu i Svetu Petku.

Bogosluženje u crkvi Svetog Ilije u Ličkoj Jesenici, koja spada pod općinu Saborsko, služili su ogulinski i plaščanski paroh Milan Simić i Goran Slavnić. Svečanosti su prisustvovali Rade Kosanović, potpredsjednik SNV-a i predsjednik ŽV SNM Karlovačke županije, Pero Damjanović (SDP), načelnik općine Plaški i njegova zamjenica Mara Šupica.

– Znate ono kako se kaže: otkud si? Od kuda mi je žena! Tako je i meni, kaže Željko Cvijanović, porijeklom i rodom iz Vrhovina. Živi u Beogradu kamo je otišao tri-četiri godine prije Oluje, dakle, prije nekih 22-23 godine.

– I ja sa svojom familijom svake godine dođem u Vrhovine i u Ličku Jesenicu baš za Svetog Iliju, obiđem tazbinu, svoje roditelje, dobro se odmorim, nadišem lijepog i čistog ličkog zraka, sretnem se sa brojim prijateljima i dobro se provedem, kako bih mogao izdržati do sljedeće godine. Inače sam u invalidskoj penziji i imam vremena. U Beogradu i Srbiji, ali ni ovdje nije sjajno. Puno je problema, težak je i gorak život, velika je tuga za rodnim krajem, a da nije penzije – za sada sigurne – morao bih raditi, a plaće su male i neizvjesne. Nažalost, našu djecu ili unučad, koji su se rodili u Srbiji ili uoči rata, ovamo više ništa ne privlači, oni su tamo “kod kuće” dok nas starije vežu sjećanja, kaže Željko. S njim u Beogradu žive i njegovi roditelji, ali svake godine dođu po ljeti na tri-četiri mjeseca i budu u Vrhovinama.

– Svoj posjed u Vrhovinama nikada neću prodati, a siguran sam ni moja djeca također. Dok budem mogao održavat ću ga, a vjerujem i djeca, a ako ga ne budemo mogli održavati, neka se sve zašumi. I šuma je korisna, a ako bi netko opet želio imati njive, danas ima mehanizacije koja to vrlo brzo riješi. Ako ga prodam, gubim svoje korijene i kao da se ovdje moji preci i ja nikada nismo rodili, zaključuje Cvijanović.

I u Perjasici je tradicionalno bilo vrlo veselo još od ranih popodnevnih sati. I tu su se okupili ljudi domaći, ali uglavnom oni koji više tu ne žive, iz Italije, Srbije, Republike Srpske, Njemačke, Austrije, Švicarske… Družilo se, veselilo i pjevalo. Večernje bogosluženje je predvodio paroh sa Kolarića – Vojnića Željko Vidaković.

Na proslavi u Tušiloviću bilo je i više od hiljadu ljudi. I tu su se sreli mnogi Kordunaši koji sada ne žive na širem karlovačkom području. Sreli smo mnoge sportaše i nekada poznate Karlovčane, ali je sjenu na sve bacio nemili događaj: tučnjava i ubojstvo Dušana Božića (58) iz Krnjaka.

M. C.

  •  

Ponovno određivanje penzija za bivše jugoslavenske vojnike

Veće mirovine pripadnicima JNA

Umirovljeni pripadnici bivše JNA trebaju tražiti ponovno određivanje mirovina. Izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju omogućeno je umirovljenim pripadnicima bivše JNA da dobiju više mirovine, ali tek pošto podnesu zahtjev HZMO-u u kome traže njihovo ponovno određivanje.

– Podnosioci zahtjev trebaju temeljiti na članku 185. Zakona o mirovinskom osiguranju, kaže Jelena Borić, pravna savjetnica u SNV.

U zahtjevu treba navesti da se traži ponovno određivanje mirovine, te njena isplata samo ukoliko je ona veća od do sada određene mirovine. Ponovo određena mirovina pripada podnosiocu od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, što bi trebalo potaknuti bivše pripadnike JNA da budu ažurni u podnošenju zahtjeva.

Zahtjev za ponovnim određivanjem mirovine mogu podnijeti umirovljenici bivše JNA, pod slijedećim uvjetima –  da su korisnici mirovine HZMO-a i državljani Republike Hrvatske, da im je pravo na mirovinu priznato u periodu od 1. siječnja 1992. do 1. siječnja 2014. I da im je u ukupan mirovinski staž uračunat i staž osiguranja navršen do 8. listopada 1991., ističu u HZMO.

Zahtjev ne trebaju podnositi umirovljeni pripadnici bivše JNA koji su pravo na mirovinu ostvarili izvan HZMO-a ili ako je ukupni mirovinski staž navršen u Republici Hrvatskoj kraći od 12 mjeseci. Prema podacima HZMO iz 2013. godine, broj pripadnika bivše JNA koji primaju mirovinu je 9.191, a prosječna visina se kreće oko 3.000 kuna.

N. Jovanović

Zbog manjka novca popularni baranjski voz još uvek propada

“Ćiri” nema spasa

Kako ističu u gradskoj administraciji, ovog trenutka u proračunu nema sredstava za spas uskotračne kompozicije

Iako je prošlo već petnaest meseci od kako je jedan od poslednjih primeraka vozova za uskotračnu železnicu u Hrvatskoj darovan Gradu Belom Manastiru, popularni Ćiro još uvek se nije pomerio s mesta, preciznije i dalje nalazi u krugu nesuđene fabrike Škrobara, gde je izložen zubu vremena i čerupanju pojedinaca, tzv.sekundaraca, kojima je dobro poznato da fabriku ne čuva niko.

Potpisujući svojevremeno ugovor, s jedne strane je bila firma GP & Partners i Odbor verovnika Škrobare u stečaju i s druge Grad Beli Manastir, ovi drugi su isticali kako će sve učiniti da se Ćiro spasi od daljnjeg propadanja i da ga se u kontekstu novih okolnosti dislocira na primereniju lokaciju. Jedna od ideja bila je da lokomotiva i tri vagona, koji čine kompoziciju, završe u okolini Šećeranskog jezera dok bi druga lokomotiva bila kod železničke stanice. Iako je i komisija Ministarstva kulture svojevremeno upozorila gradske oce jedinog baranjskog grada da se nešto mora preduzeti kako bi se od daljnjeg propadanja spasio popularni vozić od tada se nije napravilo ništa, ili gotovo ništa. Istine radi, treba reći da gradski oci nisu odustali od ideje da se ćiro dislocira na spomenute lokacije, ali se čeka završetak radova na uređenju okoline Šećeranskog jezera. Koliko će nužna restauracija i transport opteretiti gradski proračun još nije poznato jer nisu izrađene kalkulacije.

Kako ističu u gradskoj administraciji, ovog trenutka u proračunu nema sredstava za spomenute aktivnosti pa tako ispada da je dar koji je dobio Beli Manastir svojevrsna kost u grlu. Sudbina kompozicije koja je svakodnevno vozila uskotračnom beljskom železnicom između Belog Manastira i prigradskog naselja Šećerana sve do 1976. godine, koja je redak primerak i neraskidivi deo baranjske i beljske industrijske istorije, za sada je neizvesna.

U slučaju da se ne dogodi već spomenuti, ugovorom overeni scenarij, kompozicija bi mogla završiti čak u Zagrebu gde su članovi Hrvatskog kluba ljubitelja uskotračne železnice pokazali interes za kompoziciju.

Zoran Popović

Nakon pet godina konačno završen “bunker” u središtu Belog Manastira

Paviljon za dokolicu

Pomalo futuristički objekt služiće za igru djeci i za ”ubijanje” slobodnog vremena starijima

Ove godine konačno je završen Paviljon za dokolicu u parku na belomanastirskom Trgu slobode ispred Omladinskog doma. Taj pomalo futuristički objekt služiće za igru djeci, kao i za ”ubijanje” slobodnog vremena starijima, a može se koristiti i kao scena za dječje predstave, za igraonice i za slične sadržaje. Gradnja objekta započela je 2009. godine, kad je zamišljeno da ga grade ili sufinanciraju gradnju firme koje su u Belom Manastiru dobile bilo kakav posao. Ta se zamisao brzo izjalovila pa je objekt stajao nedovršen pet godina.

Na približno istom mjestu decenijama je stajala sjenica, koja je generacijama Belomanastiraca služila za igru, ali je srušena uz obrazloženje kako je obnova neisplativa. Rušenje je tada izazvalo žučljive reakcije, a još više činjenica što je novi paviljon godinama ostajao nedovršen. Nazivan je “bunkerom” u središtu grada, a kod njega je belomanastirski SDP za jedan od proteklih Uskrsa organizovao i pravi performans, ukrasivši ga papirnatim zečevima i šaranim jajima, uz isticanje kako je to još jedan primjer gradnje bez osiguranih sredstava i kako je nedovršeni objekt čak opasan za život.

Završni radovi i opremanje stajali su 50-ak hiljada kuna iz gradskog proračuna. Betonska konstrukcija paviljona obložena je daskama, u unutrašnjosti objekta postavljena su dva stola, od kojih je jedan sa šahovskom pločom. Izvan Paviljona postavljena su još i dva stola stojkovca. Sve u svemu sada je to ponovo postalo mjesto za okupljanje i još jedna belomanastirska znamenitost.

J. N.

Stogodnjak (228)

8. 8. – 15. 8. 1914: episkop pakrački Miron i gornjokarlovački Ilarion uputili su odvojene poslanice cjelokupnom pravoslavnom svećenstvu i svim vjernicima u Hrvatskoj i Slavoniji u kojima pozivaju da se u crkvama na svim bogosluženjima predano moli za mir i što skoriji svršetak rata. Miron uz ostalo poručuje: “Nastalo je po sve nas vrijeme teško i ozbiljno i svima nama je najsvetija dužnost hrišćanska i građanska da radimo najsavjesnije i najodanije za dobro svoje otadžbine i tako i od svoje strane pripomognemo Njegovu Veličanstvu i Njegovim vladama sretno i povoljno rješenje zadatka koji nije ni malen, a ni lagan. Zato smatram za svoju arhipastirsku dužnost da svima vama, u prvom redu vama koji ste ostali na domu svojemu savjetujem da dobro čuvate ognjišta svoja i da se vladate onako kao što su se vladali pretci vaši u ovoj domovini. Ne dajte se zavoditi na stranputicu, na puteve kojima nijeste do sada išli ni vi, ni oci vaši… Ne zaboravljajte ni ljubav prema domovini svojoj, za koju smo vezani kolijevkom djece svoje i grobovima predaka svojih…” A Ilarion u svojoj poslanici uz ostalo kaže: “Kao i svi drugi podanici Njegova Veličanstva, pohrlili su na prvi poklik i svi Srbi vojni obveznici, članovi Bogom čuvane pravoslavne srpske mitropolije karlovačke, da prinesu na oltar otadžbine najdragocenije što imaju, da proliju krv svoju za vladara i domovinu svoju, te i ovom prilikom posvedoče svoju tradicionalnu vernost prema prejasnom prestolu, vernost kakvu su svedočili vekovima oci i dedovi njihovi. Ali i mi koji ostadosmo na ognjištima svojim, imamo velikih dužnosti prema prestolu i otadžbini u ovim teškim danima, a među tim dužnostima prva i najvažnija je da uznosimo tople molitve caru careva da ublaži grozote rata, da blagoslovi dela Njegova Veličanstva premilostivoga cara i kralja, da se strašni rat što pre uspešno dovrši i ponovo zacari mir na zemlji…”

* veliki broj ne samo hrvatskih žitelja, već i srpskih, hrpimice je nagrnuo u oblasna povjerenstva širom države, tražeći da im se odmah isplati naknada za konje i kola, oduzete za potrebe vojske. Zahtjevi su uzeli tolikog maha da se morala oglasiti i službena “Hrvatska korespondencija” kako bi umirila vlasnike: “Prigodom preuzeća konja i vozila po konjostavnom povjerenstvu dani su vlasnicima certifikati, na temelju kojih su kupovnu cijenu mogli kod kraljevskih poreznih ureda ili kod državne blagajne podići. Vlasnici konja i vozila nisu dovoljno i jasno informirani, pa ih se veliki dio odmah prijavio i zahtijevao isplatu, što nije bilo moguće. Ovim se oglašuje da isplata iz tehničkih razloga ne može odmah uslijediti, ali vlada može sve interesente potpuno umiriti da će isplata uslijediti unutar šest tjedana. Upozoruje se stoga općinstvo da se glede toga umiri i da se od lihvara ne da zavarati, kao i da certifikate eventualno ne proda prekupcima, uslijed čega bi se samo štetovalo…”

* dobrotvorna Zadruga Srpkinja u Zagrebu stavila je ratnom povjerenstvu na raspolaganje svoj djevojački internat s 50 kreveta za potrebe ranjenika. Na raspolaganje su se stavili i svi Srbi liječnici u gradu.

Đorđe Ličina