Manjine u slijepoj ulici

Slike razbijanja ploča s ćiriličnim natpisima na državnim i javnim institucijama u Vukovaru još su prilično žive, a nakon dvojbene odluke Ustavnog suda koji je 12. kolovoza proglasio neustavnim predloženo referendumsko pitanje Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, ali i dijelom sputao Vladu u provođenju zakona, posve je jasno da će se ćirilicom pod egidom “agresorskog pisma” u tom gradu i ubuduće politički trgovati, a moguće i izazivati dodatne sukobe.

Stožer je na osnovu peticije građana zatražio raspisivanje referenduma na kojem bi se glasalo o promjeni članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, na način da se ravnopravna službena upotreba manjinskog jezika i pisma omogući u sredinama u kojima pripadnici određene nacionalne manjine čine najmanje polovicu stanovništva, umjesto trećinu, koliko traži važeći Ustavni zakon. Iako je Ustavni sud odbacio takvo referendumsko pitanje, “stožeraši” su uspjeli kod ustavnih sudaca izazvati osjećaje koje oni u obrazloženju svoje odluke nisu krili, izražavajući razumijevanje za “životne probleme i duboke individualne i kolektivne traume građana Grada Vukovara”.

Ustavni sud drugom je odlukom istovremeno ukinuo članak 22. Statutarne odluke o izmjenama i dopunama Statuta Grada Vukovara, kojom je vukovarsko Gradsko vijeće u studenom prošle godine područje tog grada u cijelosti izuzelo od primjene članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i odredbi Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, proglasivši Vukovar mjestom posebnog pijeteta na žrtvu Domovinskog rata. Ustavni sud je svojim odlukama odredio da izvršna vlast u roku od godine dana mora dopuniti i izmijeniti Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina kako bi on bio provediv, dok Gradsko vijeće Vukovara mora postići suglasnost u provođenju tog zakona, odnosno postići konsenzus na koje će se ustanove, ulice i trgove, i u kojim četvrtima, postaviti ploče na kojima će uz latinične stajati i ćirilični natpisi.

Vukovarskim vijećnicima koji svojedobno nisu bili u stanju donijeti gradski proračun, Ustavni sud također određuje da odluče o individualnim pravima manjina na službenu uporabu svoga jezika i pisma i da pritom uvaže potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru, kako suci kažu, “iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-ih godina”. Kako će se to postići i tko će s kim pregovarati još nije jasno, ali zato će biti zanimljivo ubuduće pratiti sjednice Gradskog vijeća – licitiranje vijećnika s brojem ulica i trgova koji će nositi natpise i na ćirilici samo što nije počelo.

Time je Ustavni sud omogućio da se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina primjenjuje parcijalno, primjerice samo u onim dijelovima grada ili općine u kojima manjina predstavlja većinu, odnosno odveo je cijelu priču u poziciju da će, unatoč postojećem Ustavnom zakonu, za ćirilicu u Vukovaru teško biti konsenzusa i igdje mjesta, osim u kakvoj slijepoj ulici. Također, Ustavni je sud svojim odlukama odigrao na pat poziciju: dok Vlada ne donese njegove izmjene s odredbama o tome kako će se provoditi, državna tijela ne smiju provoditi Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina pomoću prisilnih mjera. Time se implicira da se to dosad radilo protuzakonito, odnosno uz neuvažavanje članka 8. Ustavnog zakona na koji se poziva HDZ, a koji govori o poštivanju pripadnika hrvatskog naroda.

Suspendiranje ustavnog prava Vlade na osiguranje primjene zakona i oduzimanje prava Vladi na korištenje sredstava prisile, otvorilo je pitanje i o tome je li Ustavni sud izašao izvan okvira svojih ovlasti. Profesorica ustavnog prava Sanja Barić smatra da je Ustavni sud pomalo nespretno ispao sudionik u otvaranju prostora dijalogu oko ovog problema, jer u praksi ustavni sudovi nerijetko nastupaju kao miritelji.

– Razumijem da neki razmišljaju na način da je Ustavni sud time izašao iz okvira svojih ovlasti, ali osobno to ne mislim, osim što me začudila neuobičajena količina empatije prema svim stranama u obrazloženju odluke. Međutim, također sam očekivala da se ustavni suci pozovu na međunarodnu praksu, europske standarde, standarde Europske unije i Vijeća Europe kao podržavajuće i objašnjavajuće argumente u ovakvim slučajevima – kaže Barić za Novosti.

Uobičajeno je i to, dodaje ona, da Ustavni sud prilikom ukidanja nekih zakona kaže što činiti dalje, što se događa s pravnim poretkom kada se nešto makne, kada nastane vakuum u zakonu, kao što je to slučaj s odlukom o neustavnosti jedne točke vukovarskog Statuta. Na pitanje o tome tko je najodgovorniji za rješavanje problema s uvođenjem ćirilice, Barić i dalje drži da je to lokalna politika. Za početak, kaže ona, smatra da bi lokalni političari to trebali željeti riješiti, no taj dojam ona za sada nema. Postoji i opcija da Vlada i Gradsko vijeće Grada Vukovara ne poslušaju Ustavni sud. Za takvu situaciju ustavna stručnjakinja kaže da bi se radilo o nepoštovanju političke kulture, iz kojeg se rađa ustavna kriza.

Dragan Crnogorac, saborski zastupnik i potpredsjednik SDSS-a, kaže pak za Novosti da je nakon ovakve odluke, obrazloženja te naputaka Ustavnog suda potrebna dublja analiza, nakon čega bi zajednica, a ne samo vukovarski vijećnici, trebala iznijeti svoj stav.

– Što se tiče obrazloženja Ustavnog suda videli smo i dosta netačnih činjenica, na primjer, vezano za učenje povijesti, odnosno tvrdnje da se još uvijek u Podunavlju i Istočnoj Slavoniji  ne izučavaju događaji iz Domovinskog rata, što nije istina. Ovdje nema upotrebe nikakvog separata već više od deset godina i uči se po nastavnom planu i programu hrvatskih autora. Drugo, nitko ne spominje i druge žrtve u Vukovaru, da su ovdje odvedeni i ubijeni Srbi, ni njihove patnje prije, ali i za vrijeme rata. Sve to treba proanalizirati i odlučiti kakav će stav zauzeti naši vijećnici. Odluka je kompleksna, trenutno teška za razumjeti i apsolutno zaslužuje svu našu pažnju i znanje – kaže Crnogorac.

On dodaje da se Statut grada Vukovara mijenjao još 2009. kada su i HDZ i HSP digli ruke za to da se u upravnim tijelima uvede dvojezičnost. Pet godina poslije, drugačija je situacija, a novim Gradskim vijećem predsjedava Igor Gavrić iz HSP-a Ante Starčević, koji s HDSSB-om čini HDZ-ovu većinu u Vijeću.

– Možemo pretpostaviti da će njihovi prijedlozi oko gradskog Statuta, a vezano za uređenje prava nacionalnih manjina, vjerojatno ići prema minimumu minimuma, a čak i to teško, no ono što smo primijetili je i to da su nesigurni kako to napraviti i kako će to na kraju završiti. Oni su ostvarili ono što su htjeli. Na krilima referendumskog pitanja stabilizirali su vlast i sada će sigurno čekati što će Vlada dalje napraviti. Problem je što u dosta vukovarskih naselja imamo nacionalno izmiješano stanovništvo. Međutim sigurno je da bi se Zakon o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina mogao u Vukovaru primijeniti ne samo na pojedine kvartove, već i na pojedina mjesta u gradu Vukovaru – smatra Crnogorac.

Nikola Visković: Izazivanje novih sporova

Umirovljeni profesor prava Nikola Visković kaže da je dobra stvar što je Ustavni sud odbio smanjenje postotka relevantnog za ostvarenje prava manjina na javnu upotrebu jezika i pisma. Ipak, ima i određene primjedbe.

– Prvo, izvedbene odredbe na postojeći ili izmijenjeni zakonski propis bilo bi dobro donijeti jedinstveno na razini države jer u suprotnom bi moglo doći do nerazumnih razlika između izvedbenih propisa, a prema promjenjivim stranačkim većinama u vijećima, pa bi se tako na primjer moglo dogoditi da nacionalne manjine koje čine trećinu stanovništva u jednoj sredini imaju znatno veća prava nego one u drugoj, ili pak da se u istom gradu ili općini ta prava mijenjaju ovisno o lokalnim izbornim rezultatima.

Drugo, kod donošenja državnih izvedbenih propisa trebalo bi, po mom sudu, prihvatiti načelo in favorem nacionalnih manjina, tj. prihvatiti razumna rješenja koja same manjine predlažu Saboru, Vladi i ministarstvima, tako da se političko pitanje širine prava manjina na javnu upotrebu jezika na razini tih centralnih organa raspravi te prihvati ili ne. Na primjer, moglo bi se reći da bi bio nerazuman prijedlog manjina da u bilo kojem mjestu s udjelom od trećine manjinskog stanovništva naziv svake ustanove, ulice, svakog trga, šetališta, dječjeg vrtića, škole itd., bude u oba pisma, a da li bi bio razuman prijedlog manjine da ove ili one ustanove, odnosno gradski lokaliteti imaju dvostruke jezične oznake to je pitanje koje raspravlja i o kojem odlučuje nadležni državni organ.

I treće, nije sretna ni formulacija Ustavnog suda kada on u svojoj odluci, pri odrednici na koji način Gradsko vijeće treba propisati i urediti individualna prava pripadnika nacionalnih manjina, piše da “istodobno uvažava potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije”, jer potrebe žrtava Vukovara bi trebalo zaštititi na raznim područjima ljudskih života, od smještaja do stipendiranja i drugih pomoći članovima obitelji žrtava, a ne u upotrebi jezika i pisma manjine koja nema nikakve veze s predmetom.

Kako glasi odluka Ustavnog suda s obzirom na ove tri primjedbe, a u tome vidim stanoviti oportunizam sudaca u odnosu na zahtjeve nezadovoljnika s primjenom zakona, bojim se da će ponovno izazvati neracionalne političke sporove u Vukovaru i možda negdje drugdje. Osim toga, recimo i to, dosad nerečeno: ako se državnim propisima posebno odlučuje o javnoj upotrebi jezika i pisma u Vukovaru zbog toga što on potpada pod pravilo o trećini pripadnika manjina, zašto se ne bi na istim razinama raspravilo i o Kninu, koji ne potpada pod to pravilo, ali upravo je to problem Knina s obzirom da je u ratu izgubio tu trećinu, a po našim političkim i pravnim odlukama izbjeglo se stanovništvo ima pravo vratiti u grad i svi politički subjekti u državi bi trebali to poticati, pa bi onda i Knin trebao već sada in spe (u očekivanju) potpasti pod odredbu o trećini.