Marko Tomaš: Švabo je bio posljednji jugoslavenski predsjednik

Marka Tomaša mnogi znaju kao sjajnog poetu, kao “urbanu jugoslavenčinu”, ali i kao Kauč Selektora, što je pseudonim koji koristi za nogometne analize koje piše za sarajevski portal Žurnal. Upravo te analize učinile su ga poželjnim autorom biografije Ivice Osima. O detaljima kako ga je zapao taj posao, o tome zašto Osima odnosno Švabu smatra ne samo posljednjim jugoslavenskim izbornikom, već i predsjednikom, razgovarali smo sa autorom knjige “Ivica Osim – utakmice života, biografija”.

Odakle vi u priči o biografiji Ivice Osima?

Ja tu snosim najmanju krivnju. Za to su odgovorni nakladnik i urednik, koji su u nekom svom ludilu od svih ljudi na svijetu shvatili da bih ja trebao pisati priču o životu Ivice Osima. Ne zna se tko je luđi u toj priči, da li oni koji su izabrali baš mene ili ja koji sam pristao na to. Nisam po vokaciji sportski novinar, iako pišem nogometne komentare u nekoj fanzinskoj formi, a vjerujem da je to i dovelo do te odluke nakladnika. Nije nebitno ni to što je nakladnik insistirao na autorskom radu, bez ikakvih datih smjernica.

Niste bili obavezni da radite knjigu u suradnji sa Osimom?

Nisam, ali kad sam već bio toliko lud da sve prihvatim, onda sam shvatio da je jedini pošten način da zaboravim sve priče sa strane i da probam dobiti priču od glavnog aktera knjige i od njegove obitelji, i da kroz svoj glas ispričam njihovu osobnu priču. Moram naglasiti, bilo mi je jako bitno da napišem jednu poštenu knjigu ne samo zbog obitelji Osim, nego i zbog onoga što inače radim u životu, da ne iskače iz svega što sam do sada radio.

Zid obitelji kao zaštita

Koliki je bio problem sticati povjerenje obitelji i samog Ivice Osima?

Prvo sam morao da steknem povjerenje obitelji. Oni su neka vrsta zida oko Ivice Osima. Oko Švabe ima previše ljudi koji žele na ovaj ili onaj način da dopru do njega i sasvim je prirodno da su tu njegova supruga i sin. Posebno je trebalo uzeti u obzir intimnu prirodu onoga što sam radio, pa je tim prije bilo potrebno da steknem njihovo povjerenje. Nakon što sam prošao tu svojevrsnu audiciju kod gospođe Asime i sina Amara, sa Švabom je na koncu bilo najjednostavnije komunicirati. On je jedan vrlo jednostavan i pristupačan čovjek, iako iz nekog sumanutog razloga imam dojam da sam mu se svidio na prvu, pa smo uspjeli nekako da pričamo i o intimnim stvarima. Jako se brzo otvorio.

Gdje je bila prijelomna točka kad govorimo o tom povjerenju obitelji?

Jedan od razloga može biti taj što nisam bio dosadan. Od početka sam pokušavao da se uklopim u njihovo vrijeme. Bilo mi je bitno da ih ne opterećujem, da me ne osjećaju kao osobu koja je neprestano tu, koja izviruje ispod kauča i iza televizora. Zato su lakše i komunicirali sa mnom. Osim toga, mislim da je prijelomna točka bio razgovor sa Amarom. On izgleda onako kao tip čovjeka koji voli da te dovodi u poluneugodne i neugodne situacije, a ja sam sjedio s njim čitavih 20 minuta dok je on čitao te moje nogometne komentare, htjevši da vidi da li znam “išta o lopti”. Tako se izrazio. Nakon što je to pročitao, rekao je da možemo razgovarati, što mi je bilo veliko priznanje. Mislim da je kasnije sve bilo lakše. Moram prije svega njemu da se zahvalim jer je bio jako susretljiv, čak je u posljednjoj verziji knjige bio i neka vrsta urednika. Vodio je računa da faktografija ne bude promašena ni milimetar.

A Švabo?

Švabo je djelovao kao da ga boli đoka. Nije bio nešto posebno uzbuđen. Doslovno svemu pristupao je jednostavno, bez nekih posebnih zahtjeva, posebnog uticaja. Sa mnom je razgovarao na onaj način kako ga mi svi znamo. Tako je pričao i o privatnom životu. Fantastično je koliko je taj čovjek pristupačan i jednostavan i koliko nije opterećen čak ni time što neki tamo klinac piše njegovu životnu priču.

Koliko je finalno djelo blizu onome što ste u početku zamislili?

Da sam imao malo više vremena knjiga bi izgledala potpuno drugačije. Ali onaj prvobitni koncept negdje je i ukoričen. Znao sam da će knjiga sigurno početi pričom o tome kako je nastajala, a znao sam i da ću priču predstaviti tako da nije kronološki, te da ću završiti možda najupečatljivijim dijelom u kontekstu naših a i njegovog života, dakle periodom kad je bio izbornik jugoslavenske reprezentacije. U slaganju priče mi je pomogao sam razgovor sa Osimom, kad mi je rekao da se nakon moždanog udara u Japanu rodio drugi put. Odlučio sam početi drugim rođenjem, a onda se vratiti na ono stvarno. Morao sam sačekati i razgovore sa Amarom i gospođom Asimom da dobijem neki konačni oblik.

Veći od života 

Dok sam čitao pitao sam se da li postoji dio Švabinog života koji je nas koji smo rasli u Jugoslaviji označio. Štoviše, pomislio sam da bi možda bilo logično da ste taj period izostavili, jer se o tome toliko pisalo i Osim se najčešće sagledava kroz njega – čak ste ga nazvali “posljednjim jugoslavenskim predsjednikom”.

Smatram da je to najupečatljiviji dio života. Tada je lik Ivice Osima bio najbitniji u mom, a i u životima svih nas na ovim prostorima. Jasno je da je funkcija nogometnog izbornika druga ili najviše treća funkcija u državi, koliko god to ljudi ne shvatali. Ali s obzirom na uticaj koji nogomet ima, to je sasvim jasno. Razmišljajući o tom periodu, shvatio sam da je Ivica Osim bio posljednji istinski jugoslavenski predsjednik. Nije bio predsjednik nikakvog predsjedništva. U trenutku kad se država raspadala, vodio je nekakvu odmetnutu bandu koju nitko nije htio. Vodio ih je na Svjetsko prvenstvo u Italiju i kasnije je pokušavao sa njima da napravi posao. Zapravo, ako je postojala Jugoslavija te 1990. i naredne godine, postojala je samo u vidu te nogometne reprezentacije. Švabo je tu bitan zbog načina na koji se povukao. Bio je jedini čovjek u Jugoslaviji koji je izašao pred ljude i rekao što ga muči i zbog čega više ne može da radi. To je bio hrabar, ali i intiman, ljudski čin. Zbog toga sam smatrao da je taj period najvažniji.

Znamo da je Osim u više navrata isticao da su osvojili to Svjetsko prvenstvo da se država ne bi raspala. Koliko ste vi podlegli tom utisku? Postoji čak i paralela sa Njemačkom koja je u finalu, u Švicarskoj 1954., pobijedila čuvenu mađarsku “laku konjicu”, što je poslijeratnoj Njemačkoj značilo na više nivoa.

Da, značilo je da bez obzira na stigmu iz Drugog svjetskog rata imaju i dalje pravo da žive, da se raduju, da grade budućnost i da, koliko god to glupo zvučalo, budu ponosni na to tko su. Razmišljao sam o toj Švabinoj misli, pa sam čak i sam bio uvjeren da bi sve bilo drugačije da je Jugoslavija otišla iz Italije sa pokalom Žila Rimea… To mi je Švabo i rekao: “Zamisli da su data ona dva zicera. Mogli smo se vratiti kući, uzeti sve one političare za uši i baciti ih u bunar.” On stvarno duboko vjeruje da je mogao da utječe na povijest. Nije bitan tu opstanak Jugoslavije, k vragu i Jugoslavija, nego je bitno da se nije morala raspasti na tako brutalan i krvav način.

Knjigu otvarate mišlju Bila Šenklija da je nogomet veći od života. Ispada da je Osim živio tu misao: od rođenja, preko čuvene utakmice Želje sa Videotonom, pa do Argentine… sve veće od života?

On definitivno jeste to živio. Nekad su metafore bitnije i puno jasnije od samih stvari o kojima govore. Bitna je ta vjera, taj pozitivni mangupluk i pošten odnos da to što radiš ne samo da je bitno, nego da to radiš pošteno, sa srcem, bez ikakvih ograda, potpuno iskreno. Na koncu, jedino tako možeš postati sastavnim dijelom metafore kakva jeste. Neki ljudi su tijekom života imali dužnost da raduju jako puno ljudi. To je velika odgovornost, koliko god neki mogu podsmješljivo gledati na to. Velika je odgovornost voditi jedan tim koji podržava preko 20 miliona ljudi i znati da će svaki uspjeh tog tima tim ljudima promijeniti živote makar na neko vrijeme. Postoji milion primjera kako se natalitet povećao u zemljama nakon uspjeha.

To zbog više alkohola, pa se zanemari kontracepcija?

Da, ali i ljudima raste libido.

Bili smo dio svijeta

Posvetili ste pažnju i tim sjajnim godinama za sarajevski nogomet, kad je Sarajevo bilo prvak države, a Željo igrao polufinale Kupa UEFA. Kad pričamo o Švabi, onda najčešće pričamo o vremenu dok je vodio reprezentaciju i Želju, ali u oba slučaja nije napravljen taj presudni korak. Kao da mu život čine ti nikad učinjeni koraci?

Ima nečeg šarmantnog u toj luzerskoj noti, ali da iz svih tih poraza opet izađeš kao neka vrsta pobjednika. Realno gledano, nije tad Željezničar bio materijal za finale sa Realom. To su te uvijek naše zablude da smo najbolji. To izgleda kao i ona utakmica protiv Argentine. Ne zna se koja je značajnija.

Iz ove perspektive suludo zvuči staviti u istu rečenicu Želju i Real?

Danas ne mogu da zamislim neke stvari. Gledao sam kako Velež pod Bijelim brijegom pobjeđuje Borusiju Dortmund 2:1. Danas ne mogu zamisliti da Velež igra utakmicu protiv Borusije. I opet tu nogomet pokazuje koliko se sve u ovim društvima survalo u neki ponor i još ima padajuću tendenciju. Možemo mi tu uzeti neke globalne silnice ili teorije zavjere, ali pošteno gledano, drugačije se radilo, bio si dio svijeta, mogao si na ravne časti igrati sa svakim i to je bilo to.

Aktualni trenutak bh. nogometa niste ubacili: Osim ima određenu funkciju u Savezu, ali toga u knjizi nema. Smatrate da taj period nakon raspada Jugoslavije i sve ono što se kasnije dešavalo na našim zelenim terenima nije za spominjati?

To je trenutak o kom ljudi sve znaju. Za moju priču i nije bitan, iako je Švabo tu kao neki dobri duh Nogometnog saveza BiH (NS BiH). Dosta sam razmišljao o tome da bih možda trebao uvrstiti i taj period upravo zbog načina na koji je sama njegova pojava promijenila odnose i stvari u NS-u BiH. Zbog opstrukcija iz Saveza Republike Srpske, koji je potpuno pomognut od političkih struktura RS-a, pa i samog Milorada Dodika, reprezentacija je bila suspendirana dva mjeseca jer NS BiH nije funkcionirao po pravilima koje nalaže UEFA. Osim je otputovao u Banjaluku, otišao je direktno Dodiku, proveo je sa njim samo pet minuta u uredu i sve je bilo riješeno. To pokazuje Švabin autoritet, ali mimo toga stvarno ne znam koji je to bio čarobni štapić da godine opstrukcije nestanu u pet minuta. I paradoksalno i smiješno i žalosno u isto vrijeme… Vjerovatno bi se svako političko sranje sa pravim ljudima na pravom mjestu moglo riješiti za pet minuta iza zatvorenih vrata, što mi je Švabo i rekao, duboko žalostan zbog stanja u kom se BiH i ovi prostori nalaze.

 Za razliku od Osima, Ćiro govori ono što želimo čuti

Uspoređujete dvije živuće nogometne legende, Ćiru Blaževića i Ivicu Osima, ali uz jednu veliku ogradu?

Ne mogu reći da taj Ćirin šarm ne djeluje na mene. Ima nečeg simpatičnog u tom čovjeku, ali osnovna razlika je ta što jedan neprestano govori ono što želimo čuti. To je Ćiro Blažević. Sa kim god da razgovara. On je danas spreman da bude selektor Republike Srpske, sutra bi bio spreman da vodi Zvezdu, ljubio je Tuđmanu ruke, jedan dan je najveći hrvatski nacionalist, drugi dan mrzi Zdravka Mamića, sljedeći dan ruča sa njim… Taj njegov hohštapleraj je na neki način šarmantan. Vidiš čovjeka koji ti neprestano podilazi zarad vlastite koristi, a onda imaš sa druge strane čovjeka koji je sušta suprotnost. Švabo je stvarno čovjek koji nam je govorio stvari koje nam se baš ne sviđaju, ukazivao je i upirao prstom u mane, suočavao nas je sa istinom u kontekstu posla kojim se bavi, ali na koncu i sa političkim činom davanja ostavke na mjesto izbornika, gdje mnogi ljudi nisu htjeli da čuju što se zapravo događa. Pokušao je da im objasni rekavši im: “Samo da se sjetite da sam se ja rodio u tom gradu.” A to je rekao usred Beograda 1992. godine. Švabo je u našoj podsvijesti postao metafora nekog boljeg Sarajeva, postao je ono što bi Sarajevo trebalo biti i za što se izdaje. Isto tako i u kontekstu jugoslavenstva. To je onakav čovjek kakvi bi Jugoslaveni trebali biti u onom trenutku u kom je državna konstrukcija postojala.