Most za Urugvaj

Na jugu Brazila sam, prije dvadeset i četiri godine, proveo skoro tri mjeseca. Usred ljeta sam jedan dan došao do gradića u ravnici sa eukaliptusima, na krajnjem jugu, a ime gradića je ono što me onamo odvuklo: Jaguarão. Jer u tome imenu živi velika mačka jaguar. A taj je Jaguarão na velikoj rijeci Jaguarão, na lijevoj obali te rijeke. Ta se rijeka na španskom zove Yaguarón, i to se mora spomenuti, jer je ona, kako se to kaže, prirodna granica između Brazila i Urugvaja. Na desnoj strani rijeke, preko puta Jaguarão nalazi se urugvajski grad Río Branco. Jaguarão i Río Branco su povezani mostom Barón de Mauá, taj je most jako čuven, sa arhitekture je jedno od onih mjesta koje turisti zovu čudima. Dugačak preko dva kilometra, ima osam kula, na svakoj strani rijeke po četiri. Rijeka Jaguarão/Yaguarón plovna je od ušća u Atlantik do toga mosta. Do mosta za Urugvaj sam došao, ali nisam ni pokušao preći njime. Bila je nedjelja i nisam znao da li se u Urugvaj moglo ući samo sa brazilskom vizom u pasošu, a meni ondašnjem se činilo da granični prijelazi na mostovima preko rijeka u Južnoj Americi nisu dobra mjesta za raspitivanje.

Nisam tada znao i nešto što bi me, da sam znao, svakako bilo povuklo da odem i u Río Branco. Nisam znao da je u tom gradiću Jaguarão rođen čovjek koga bih, i onda i danas, rado vidio. A po mojim kasnijim računanjima on je, toga dana u januaru 1990, bio u svom rodnom mjestu. Taj čovjek ima brazilsko-urugvajsko ime, a prezime ima njemačko. Aldyr Garcia Schlee. Rođen je u Brazilu, nekih dvije stotine metara od urugvajske granice, 22. novembra 1934. U nedjelju, 16. jula 1950, u ono popodne koje će obilježiti čudovišni poraz Brazila od Urugvaja, petnaestogodišnji će Aldyr Schlee sa nekolicinom svojih drugova otići preko mosta Mauá u Urugvaj, u kino po imenu “Río Branco”. Ondje će najprije odgledati jedan film, pa krenuti da vide i drugi, no taj neće dogledati. Jer će se u dvorani, usred filma, upaliti svjetla, a iz zvučnika se javiti glas sa viješću da je Urugvaj upravo postao prvak svijeta u igri koja se ondje zove fútbol, a preko mosta futebol. Na vijest tu i takvu gledaoci su ustali, koji su bili Urugvajci ti su zapjevali himnu, a koji su bili Brazilci ti su se razišli svaki svojim poslom.

Aldyr Schlee nije izišao s Brazilcima. Jer je navijao za Urugvaj. U pampama gaučoskim/gaušoskim patriotizam nije aksiomatski određen rijekom kao prirodnom granicom. Za dječaka brazilskoga jezika i državljanstva, rođenog još na krajnjem jugu, Rio de Janeiro je mnogo daleko. I São Paulo, čak i Porto Alegre, glavni grad savezne države Rio Grande do Sul u kojoj je rođen. On, a i mnogo njegovih vršnjaka iz rodnoga gradića, navija za Nacional. Drugi navijaju za Peñarol. I jedan i drugi klub su iz Montevidea. Nije ni Montevideo blizu, ali pogranični svijet iz Rio Grande do Sul nema tegoba po pitanju odluke da sebi izabere najbliži veliki grad za glavni.

To popodne i doživljaj u urugvajskoj kino-dvorani presudno će odrediti život Aldyra Schleea. Navijačka naklonjenost prema urugvajskim igračima, klubovima i nacionalnom timu nešto je oko čega on nikada nije ostavljao ni trun sumnje. Ali, isto tako, i saosjećanje s Brazilcima u bolu i izgubljenosti zbog poraza maracanaço. Brazilci su za poraz okrivili mnoge pojave na svijetu: crne igrače, demone, čaranja, zlehuda znamenja. Jedna od stvari koja je došla pod sumnju bila je i boja dresova u kojima je seleção igrala. Dres je bio još od 1914. bijel, a ovratnik plav. Neki tumači katastrofe, nalazili su da bijeloj boji nedostaje psihološke i moralne simbolike. Sportski savez Brazila, nogometni savez i dnevni list “Correio da Manhã” raspisali su, 1953, veliki natječaj za dresove, gaće i čarape za novi početak. U novoj opremi će nacionalni tim nastupati na Svjetskom prvenstvu u Švajcarskoj. Od kreatora se tražilo jedino da na novoj opremi budu sve boje brazilske zastave: plava, žuta, zelena i bijela. Aldyr Schlee tada ima 18 godina i radi kao ilustrator za sportske stranice lista u gradu Pelotas, oko 150 km od urugvajske granice. Iako preneražen zahtjevom da na opremi budu zastupljene boje koje se međusobno “ne slažu”, kao bijela i žuta, on, iz radoznalosti, a već dokazan crtač, razvije nekoliko varijanata. Najprije to učini za hlače, plave sa bijelim crtama bočno, ili obrnuto. Onda su mu ostale dvije boje, žuta i zelena koje se međusobno “ne ujedaju”, a koje su najzastupljenije nacionalne boje. Dres je, tako, naprosto morao biti žut, a okovratnik i rubovi rukava zeleni. Čarapama je ostalo da budu bijele. Načinio je preko stotinu skica, sve je crtao i bojio na papiru, a na poštu je krajnju verziju u koverti u Rio poslao njegov rođak po imenu Adolfo.

Najprodavaniji komad sportske odjeće na svijetu, žutu majicu canarinho brazilske nogometne reprezentacije nacrtao je i naslikao Aldyr Garcia Schlee, Brazilac iz mjesta Jaguarão, čovjek koji navija za Nacional iz Montevidea i za Urugvaj! Njegova oprema je izabrana među 301 prispjelih. Žiri ju je proglasio najharmoničnijom. Na njoj ipak ima odstupanje u pogledu ispunjenja zahtjeva o bojama: na brazilskoj zastavi je plava boja nebesko plava, a na hlačicama je ta boja kobaltno plava. Iza rješenja nema nikakve podmuklosti: umjetnik je u svojim bojama od plave na raspolaganju imao samo ovu drugu. Žiri mu to ne samo što nije uzeo za prekršaj, već je prihvatio kobaltno plavo za zvaničnu boju nogavica. Drugu nagradu za rješenje dobio je autor plakata za nogometno prvenstvo 1950. Nei Damasceno: zelena majica, bijele gaće i žute čarape. To će rješenje prvonagrađeni kasnije označiti kao nepodnošljivo neukusno.

Uz novčanu nagradu za svoj rad je Aldyr Schlee dobio i jednogodišnji plaćeni boravak u Riju i mogućnost da za to vrijeme čak stanuje sa nekim igračima brazilskog nacionalnog tima. To ga je iskustvo prenerazilo, jer je spoznao razne sklonosti i poroke tih momaka, pa se vratio u svoj zavičaj. Sve kasnije ponude da i za druge ekipe crta rješenja za opremu Schlee je odbijao.

U novoj opremi je Brazil prvi put zaigrao 14. marta 1954. protiv Čilea, na stadionu Maracanã i pobijedio 1:0. Otada je žuti dres znak za jogo bonito Brazila. Pa ipak, prvu titulu prvaka svijeta Brazil nije osvojio u novim bojama. Utakmicu za taj naslov je igrao u Stockholmu sa Švedskom. Kako je boja dresova domaćina bila žuta, gost je morao izabrati drugu. Oni na to nisu bili pripremljeni, pa je nastala trka za drukčijom opremom. U nekoj robnoj kući navrat-nanos je kupljen paket plavih dresova, pa su članovi stručnog štaba i neki igrači panično otšivali oznaku fudbalskog saveza sa žutih i prišivali ih na plave. U tim skrpljenim majicama Brazil je, osam godina nakon poraza od Urugvaja, zaliječio ranu. Tada je plavo postalo rezervna boja majica za selecão. Ostale četiri titule svjetskih prvaka će biti osvojene u žutom.

Aldyr Garcia Schlee je od ilustratora postao novinar, pa univerzitetski profesor, pa književnik i prevodilac. Objavio je dvanaest knjiga proze, prvu sa 49 godina. Zbirkom od 11 priča “Contos de futebol” oplemenio je kanon literature granice. Schleeove knjige izlaze u Brazilu i u Urugvaju. Na španski ih prevodi sam. On je danas i veliko književno ime u obadvjema zemljama, i professor emeritus, koji živi u mjestu s jednom drugom velikom mačkom u imenu, Capão do Leão, blizu Pelotas. Onaj most za Urugvaj je svuda u njegovim pričama. Da mi je da preko njega pređem, prvo bih svratio u Cine Río Branco.