Perspektive HRT-a i Hine

Javni mediji nacionalnog dosega u Hrvatskoj svedeni su na dva, Hrvatsku radioteleviziju i Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju. Dnevni list “Vjesnik” ugašen je pretprošle godine bez dostatnog promišljanja drugih solucija. Na dio manjih radijskih medija s većinskim javnim vlasništvom unekoliko ćemo se osvrnuti u jednom od sljedećih nastavaka. Ovom prilikom posvetit ćemo se rečenim dvama medijima, i to prvenstveno aktualnijim procesima pod njihovim krovom.

Nećemo promašiti ako ustvrdimo da HRT, najveća hrvatska medijska kuća, već dugo u velikom dijelu kolektivne percepcije ne ispunjava zakonom joj namijenjenu društvenu funkciju. Osim registriranja tog uvida, o raznim segmentima poslovanja uzeli smo u obzir mišljenje niza sadašnjih i bivših novinara i drugih radnika HRT-a te konzultirali brojne vanjske izvore. Na toj osnovi pokušat ćemo ovdje iznijeti važnije strukturne razloge ili barem kronične okolnosti koji pridonose navedenoj slici, uz naznaku mogućih smjerova pomaka nabolje. Fokusirat ćemo se na aspekte ljudstva i produkcije, te javnosti i vlasti.

Profil i pozicija tamošnjeg radništva obilježeni su značajkama od kojih se kronološki najprije – za kraći pregled stanja – nameće činjenica interne etničko-ideološke čistke s početka pretprošlog desetljeća. Nije sporno da je proces posljedovao i negativno-selekcijskim nastavkom kadroviranja i karijernog realiziranja. Ali cijena koju će platiti i sami preostali radnici i naredna generacija sastoji se ponajprije u njihovu nedemokratskom potiskivanju iz sustava odlučivanja o poslovanju. Pritom su razjedinjeni podjelom na kreativce-kognitivce s ceremonijalnim pravom na iskazivanje neobvezujućeg stava o imenovanju urednika, i na ostale. A potonji su tehničkog i manualnog profila, svakako bez opisane simboličke, statusne dodane vrijednosti rada. Nijedni dakle nemaju pravo na suodlučivanje o urednicima, programu, investicijama i reorganizacijama.

A propos reorganizacije, upravo je u toku jedan takav obiman i složen proces o kojem ćemo reći nešto više. Njega valja promotriti s obzirom na predviđeno drastično smanjenje ukupnog kadra HRT-a za otprilike jednu petinu, epohalnu tehničku i tehnološku obnovu kuće, kao i temeljito preuređenje sistema rada, uređivanja programa, organiziranja produkcije i relacija među kanalima. Zadržimo se još na radnicima: tamo ih je do ove godine bilo oko 3350, a predviđen je odlazak njih 600 do 700. Cifra se iznosi u Programu restrukturiranja s potpisom aktualnog ravnatelja, prethodno i u Vladinoj clean up analizi. Ipak, nigdje nema obuhvatne i uvjerljive analize strukture zaposlenih i njihove produktivnosti. A niz javnih radiotelevizija u zemljama EU-a, onih s podjednakim drugim parametrima, upošljava približno toliko radnika koliko i HRT. I bilo bi nevjerodostojno poricati znano mišljenje da se na HRT-ovu zaposleničkom popisu ističu minimalno deseci neprincipijelno privilegiranih osoba koje to godinama zloupotrebljavaju. Ali do sada nije nagoviješteno da će ovaj put reformska metla zahvatiti baš njih.

Popravljanje financijske bilance smanjenjem ukupne cijene rada predstavlja se pod ruku s namjerom proizvodnje opsežnijeg i kvalitetnijeg programa. U takav smo ishod skloni posumnjati iz više razloga. Ako do rigoroznog smanjenja kadra nisu obrađeni strukturirani pokazatelji njegove djelotvornosti niti su predviđene varijante reorganizacije tog viška u smjeru novih emisija i kanala – čak regionalnih “podtelevizija” – pitanje je kako se uopće zamišlja programski napredak. Može se zaključiti da se motiv za masovna otpuštanja ne podudara s tim ciljem, nego s liberalno-ekonomskom ideologijom povlačenja javnog pred privatnim interesom i sektorom. Pokazat će se da radnici i u ovom javnom poduzeću plaćaju ceh za grijehe uprava i vanjskih partnera, ali i za svoju neorganiziranost.

Jedina opipljivija procedura koja ukazuje na zaokret HRT-a u organizaciji proizvodnje tiče se preuređenja odnosa među produkcijskim fazama i kanalima, s kraja prošle godine. Odvojene kanalsko-redakcijske vertikale oborene su radi tzv. interaktivnog ustroja s produkcijskim osima. Zbrisane su programske osobitosti s profiliranim redakcijama, sve je tehnokratski svrstano pod ingerenciju producenata ubačenih komunikacijski između novinara i urednika kanala. Rezultat je ilustriran jednim potezom reteriranja samih kreatora tog procesa koji su proljetos dijelom vratili odnose na staro.

Vrludanje produkcijskim stranputicama ukazuje tako na pomisao da je zadana općedruštveno-interesna funkcija većem broju uprava HRT-a bila samo alibi za istjerivanje partikularnih interesa, a najčešće više njih u određenoj ravnoteži, jer je dotični program napadno zapušten. Zato se i može dogoditi da institucija poput Trećeg programa Hrvatskog radija spadne na sadašnju poražavajuću razinu ili da religijski program Hrvatske televizije dobije više novca od znanstvenog i obrazovnog. Zato se može dogoditi da HRT zapadne u tabloidno nadmetanje s komercijalnim televizijama, a i njegovi su novinari individualno upućeni na tržišno-konkurentski ogled s kolegama iz potonjih kuća. Konačno, tamo je u izvjesnoj mjeri upućena i publika – ona ista javnost koja financira HRT – i to stavom HRT-a prema pitanju gledanosti televizija u Hrvatskoj. Tehnički, ona se utvrđuje isključivo posredstvom inozemne privatne tvrtke Nielsen, što je u najmanju ruku čudno.

Ta firma drži velik dio pripadajućeg međunarodnog tržišta, no strateško-partnerski vezana je indirektno uz Novu TV, prvog konkurenta HRT-a. Službeno, gledanost njezina Dnevnika signifikantno je rasla otkako je uspostavljeno to partnerstvo i ubrzo je smijenila Dnevnik HTV-a s prvog mjesta. Sama država bi neusporedivo preciznije, na daleko većem uzorku, gledanost televizija mogla ustanoviti preko teleoperatera. Ali podatke o superiornosti Nove TV nekritički je prihvatio čak i HRT.

Neuvjerljiva zaštita interesa najšire zajednice izraženog kroz djelovanje HRT-a ogleda se u mnogim primjerima za koje nismo imali dosta prostora ni u totalu ovih radnih programa medijske politike. No spomenut ćemo u ovom sažetku još neke, makar načelno. U vezi s Nielsenovim pokazateljima direktno stoji visina prihoda od TV reklama, a u HRT-ovu je slučaju to u vezi i s autodestruktivnim pogodovanjem stanovitim vanjskim oglašivačkim klijentima. Sadašnje HRT-ovo vodstvo obnovilo je tu praksu na tragu pojedinih ranijih uprava.

Zabilježili smo i neka saznanja te indicije o sistemskome štetnom pogodovanju vanjskim producentima, što je relevantno kod pitanja financijskog poslovanja, a i kvalitete programa, baš kao i u primjeru s reklamama. Ovdje nećemo duljiti s prepričavanjem detalja ni s analizom financija, također ćemo samo ukratko upozoriti na HRT-ov aktualni projekt tehničke i tehnološke obnove, naveden na početku teksta. Naime, predviđena nabavka opreme podsjeća na praksu već realiziranu prije desetak godina. Tada je u tehniku utrošeno oko 200 milijuna kuna, a sada se za svrhu “povezivanja u svedigitalno proizvodno okruženje”, kako navodi Uprava HRT-a, namjerava utrošiti i petnaestak milijuna više. Revizor je onomad usporedio projekt obnove s kampanjskom listom za šoping bez iscrpne analize realnih potreba i mogućnosti. Golem dio investicije propao je, uz neistražene glasove o krupnom pogodovanju nečijem vanjskom koristoljublju uslijed kaotične nabavke. Sadašnji plan odaje istovjetne simptome, a zasad ostanimo tek pri napomeni da bi kupnji morali prethoditi kudikamo podrobnija strateška elaboracija i javni nadzor. I ne slažemo se s upravom HRT-a koja u planovima ističe da je “medijska djelatnost u osnovi tehnološka”. Nije, pa ni kod elektroničkih medija, iako se nekome teza može učiniti zavodljivom u doba žive informatičke revolucije, čak modernizacijskom i, kao takvom, zalogom uspjeha. Mi smatramo da je medijska djelatnost u osnovi društvena.

Iznijet ćemo još nekoliko rečenica o zakonskom kontekstu upravljanja HRT-om, u novije doba dopunjenom tzv. programskim ugovorom između te kuće i Vlade RH, s formalnim uporištem u sravnjivanju s EU-regulativom, iako taj detalj nipošto nije bio uvjet. Obvezujući ugovor kupoprodajnog tipa gura HRT u dodatnu zavisnost o prolaznim političkim konstelacijama, naročito u godini uoči željenog produžavanja istog. Drugi problematičan legislativni moment jest uvođenje prakse menadžerskog upravljanja koja nije riješila mane HRT-a. A zbog njih je od 2010. do 2012. godine suspendiran zametak rastuće demokratičnosti u vođenju javne radiotelevizije, kako god da je i on vapio za nadgradnjom.

Favoriziranje menadžerskih prioriteta nad proizvodnjom i uplivom neposrednog proizvođača samo je dodatno udaljilo HRT od javne mu zadaće. Nalazimo da je ta izvjesnost pokazatelj mogućeg uspješnijeg smjera u rasplitanju enigmi oko primjerenog vođenja i rada HRT-a. Mnogošto ukazuje da je utjecaj nevladinih organizacija na upravljanje HRT-om preko Programskog vijeća trebalo širiti na ostatak zajednice i onih koji prate kanale tog medija te ih financiraju, a ne ga ograničiti. Također, upravljanje medijem vezano uz proizvodne krugove jamčilo bi primjereniji razvoj programa.

U radnom materijalu za diskusiju o medijskoj politici iznosimo željenu sliku HRT-a: politički i ekonomski autonomna javna radiotelevizija kao platforma aktivne demokratske i kulturne participacije građana proizvodi i putem različitih tehnoloških platformi distribuira obilje kvalitetnih i za publike besplatnih medijskih sadržaja koji zadovoljavaju komunikacijske interese mnogobrojnih javnosti. Prije negoli materijal u potpunijem obliku izađe u javnost ili – kako tamo podrobnije objašnjavamo – pred razne javnosti, evo još nekolicine putnih markacija.

Istraživačko novinarstvo, politička edukacija, znanost i umjetnost, lokalni interesi – ništa od toga i još mnogo čega ne mora i teško može biti prioritet komercijalnih televizija. Kulturno i politički diferencirana ponuda za različite publike umjesto inzistiranja na jednoj, također. HRT-ova autonomija izbora tema i perspektiva uvjetovana je autonomijom od tržišta i od političko-stranačkog monopola. Taj medij ne može ispuniti svoju funkciju pod komercijalnim imperativom. Komercijalni prihodi tiču se reklama ovisnih o maksimizaciji publike, a maksimizacija o emitiranju sadržaja koji nema veze sa zadacima što smo ih namijenili HRT-u. Zato smatramo da javna radiotelevizija više ne bi trebala sudjelovati na tržištu oglašavanja, po uzoru na one u nizu drugih zemalja EU-a. Ostala bi tako bez devet postotaka ukupnih prihoda, ali bi dobila puno više.

Hrvatska izvještajna novinska agencija drugi je javni medij nacionalnog dosega u Hrvatskoj. Prema svom osnovnom cilju trebala bi, smatramo, konstantno povećavati informiranost domaćih i inozemnih javnosti o najširem spektru tema. Utoliko, vijesti, prikazi, fotografije, radijski i televizijski ulomci i drugi sadržaji novinarki i ostalih radnika Hine koji se dominantno financiraju javnim sredstvima u većem dijelu trebaju biti javno dostupni. Čitanje, gledanje i slušanje Hinine “produkcije za javnost” u individualnoj i nekomercijalnoj upotrebi, u pravilu, treba biti besplatno, a prenošenje slobodno, uz obavezno navođenje izvora. Sve dok neki medij ne ostvaruje prihode s ciljem stjecanja profita, bio bi slobodan prenositi otvoreni dio Hininih sadržaja. S druge strane, smatramo da komercijalni mediji za korištenje Hininih proizvoda i usluga trebaju plaćati razumnu naknadu, dovoljnu da pokrije troškove ovog dijela proizvodnje: ne previsoku, da smanji broj korisnika, ni prenisku, da stimulira gubitak zaposlenja za novinare u komercijalnim medijima. Takvim not-for-profit pozicioniranjem, vjerujemo, Hina ima realne izglede da zaustavi gubitak prihoda od komercijalnih medija. Time se, dakako, ne bi ostvarila nužna pretpostavka za neovisnost novinarstva u javnim medijima, njihova financijska nezavisnost: zagarantiran stalni izvor prihoda koji ne ovisi o trenutačnom odnosu i raspoloženju stranačko-političkih snaga.

Vjerujemo da financiranje HRT-a putem pristojbe ipak nudi primjer kvalitetnog rješenja. Zato smatramo da je odgovarajući udio u sredstvima prikupljenima putem pristojbe dugoročno najkvalitetnija solucija za financiranje Hine, tako da se za neovisno i održivo funkcioniranje javne informativne agencije ne bi više morala “tražiti” proračunska sredstva. Konačno, suradnički odnos s redakcijama neprofitnih i komercijalnih medija koje koriste usluge Hine treba dobiti svoj ekvivalent na razini upravnih odnosno nadzornih tijela. Korisnici trebaju imati forum da svoje stavove izraze i na drugačiji način od plaćanja ili otkazivanja Hininih usluga.

(U idućem broju: Problemi i mogućnosti komercijalnih televizija)