Po mjeri majstorove skromnosti

Ponedjeljak, 28. srpnja, kišan i sparan, neugodan za boravak u donjogradskoj mansardi Masarykove 21. Obljetnica rođenja Viktora Kovačića (28. srpnja 1874. – 21. listopada 1924.), najznačajnijeg hrvatskog arhitekta na mijeni stoljeća, obilježava se skromno i pristojno, “besplatnim obilaskom Kovačićeva stana za građanstvo” u organizaciji Muzeja grada Zagreba. Stan je muzealiziran kao intaktni ambijent duha s početka prošloga stoljeća.

Mansardni stan od 90 kvadrata nalazi se u zgradi koju je Kovačić 1906. projektirao za Antuna Oršića i Reginu Divković, to je ona genijalna minimalističko secesijska elegancija s pozlatom na erkerima kuće – blizancima u Masarykovoj na broju 21-23, dovoljno skromna da je jedva primijetite. Kovačić ju je projektirao kao atipičnu najamnu zgradu, da bi umjesto honorara za rad uzeo tavanski prostor za život i onda ga pomno uredio. Stan je 1953. Zagrebu uz određenu naknadu ustupila njegova udovica Terezija. Otada se jednom tjedno otvara građanima kao turistička atrakcija.

Tako kustosica Vesna Vrabec prošlog tjedna dočekuje grupe posjetitelja. Pozvone i nađu se u halu popločenom crno-bijelim pločicama, zidovi su obloženi tapetama koje skrivaju vrata, ljudi su malo zbunjeni, najprije se dive svjetlosnom otvoru na krovu koji je Kovačić projektirao da tavanskom prostoru dovede svjetlo. Stan ima tri reprezentativne sobe: blagovaonicu, sobu za rad i razgovor, spavaonicu i kupaonicu, uz posve odvojene pomoćne prostorije – kuhinju, ostavu i mini djevojačku sobu (“Valjda najmanju u Zagrebu”, piše Boro Pavlović u ČIP-u 1954.). Najveća atrakcija posjetiteljima su dekorativne, zlatnoorijentalne (reljefne i naknadno rukom bojane) tapete u sobi za rad i razgovor, koje skrivaju garderobni ormar i vrata. I “zavjesa” od niza mjedenih pločica (“Isuse, kaj je ovo?” pitaju kustosicu), koja skriva staru plinsku peć.

Kovačić je, kao po školskoj definiciji umjetnika na mijeni stoljeća, u stanu balansirao između historicizma, secesije i modernizma: ugradbene ormare i funkcionalni namještaj (kuhinjski štokrli – zapravo obični drveni praktikabli s tri otvora, kupaonički ormar) radio je sam, a ostalu je stilsku scenografiju kupovao po antikvarijatima uz estetičku devizu “ono što je lijepo ide skupa, bez obzira na stil”.

Suvremeni posjetitelji, na obljetnički dan, blagotvorno su ravnodušni na pogled chippendale stolaca u blagovaonici i njihov odnos s ostalih 14 povijesnih stolaca u stanu. Bidermajerski tabure, komoda i sekreter, grafika iz 18. stoljeća, figurica azijatskog dječaka u niši, posjetnica Adolfa Loosa, dva samovara i dvije čajne garniture, keramički lavabo, drveni frižider u koji se umeću ledene palete, ranobarokna Madona, omanja, tipično građanska biblioteka europske klasike (Boccaccio, Molière, Goethe, Heine, Ibsen, Rilke, Wilde, Hesse) – sva ta bujna semiotika nije uzbudila prisutne turiste koliko jedan pogled na donjogradske krovove iz kuhinjice, činjenica da je Kovačić dao željezom okovati vrata jer se bojao provalnika i dojma da je stan od 90-ak kvadrata nekako “malen, ali prostran”, kako je rekla jedna gospođa koja se zabrinula nad skromnošću spavaće sobe i širinom kreveta.

Mjera skromnosti majstora u oblikovanju prostora prema izvoru svjetla i “puno vrata u stanu, kul” (piše u knjizi dojmova učenica OŠ Viktora Kovačića iz Huma na Sutli) djeluje ohrabrujuće na ljude. Čude se kako je “nekada bilo dovoljno sve po malo” i kako “stan odiše mirnoćom u rasporedu”. Onda kustosica pokaže fotografiju mladog Kovačića, da se vidi “kako je nekad bil zgodan”. “Je, lepi je muškarac bil. Zakaj se nije ženil tak dugo?” pita starija gospa, dok ostali ozbiljno nastavljaju o statusu neženja, a pojma nemaju zašto je tako kako je bilo. Tako većina odlazi s idejom Viktora Kovačića kao zagrebačkog dendija dobrog ukusa, (pritajenog) narcisa i inteligentnog majstora, o čemu fino titra habitus tog mjesta. I tu je šteta, jer sve ostaje na šik-turneji građanskim salonima. Šteta dakle što datum nije javno podsjetio na snažnije činjenice, intelektualne stavove kojima je Kovačić, uz grupicu drugih bečkih đaka, doslovno promijenio status mišljenja o arhitekturi u Hrvatskoj.

Viktor Kovačić rano je ostao ubogo seosko siroče i uz pomoć skrbnika kao šestogodišnjak odlazi u Graz, u obrtničku školu. Već 1891. stiže u Zagreb u biro Gjure Carneluttija, zatim u atelijer Hermanna Bolléa: grad tada broji 39 tisuća stanovnika. Uz vladinu stipendiju i s Bolléovom preporukom 1896. odlazi u Beč, gdje se školuje u “specijalki” kod modernista Otta Wagnera. Kad se 1899. vratio u Zagreb, nije imao milosti prema ka-und-kaovskoj eliti. Cinično otrovan prema malograđanskom cifranju i glancanju u jednom tonu, zagovarao je tip prosvijećenog historicizma, funkcionalnog modernizma, u svakom smislu odgovorne arhitekture “prema potrebama stanovnika”, a protiv “eklektike i boletike”. S ekipom bečkih đaka 1905. osniva Klub hrvatskih arhitekata, ćeliju “borbe mladih protiv starih”. Protiv Bolléa (“Topovima bih srušio njegove neogotičke zvonike na katedrali”) i Ise Kršnjavog, koji mu je javno brisao nos kao “talentiranom ali lijenom buntovniku”, Kovačić je bio i ostao prgavi Zagorec u Zagrebu, bečki đak pod radikalnim, kaže Kršnjavi, utjecajem prijatelja Adolfa Loosa. Nije bio javno omiljen, navodno je bio snishodljiv i mušičav.

Crkva sv. Blaža i (nedovršen) projekt zgrade Burze su, uz nekoliko donjogradskih i više rezidencijalnih zagrebačkih kuća, najšire poznati primjeri Kovačićevog modernizma. I kako je iščezla intelektualna klima disputa i sukoba, tako je ostalo bidermajerski glanc, uz nekoliko biografskih tračeva.

Kovačić se oženio tek 11 mjeseci prije iznenadne smrti. Umro je od nefritisa u listopadu 1924., kad je Zagreb imao 110 tisuća stanovnika. Kovačićeva supruga, zbog koje je krenuo mijenjati samački sistem stana i adaptirati kuhinju, bila je učiteljica Terezija Arhanić (1891. – 1966.), koja je u stanu ostala živjeti do smrti, a da niti jedan trag prisutnosti, ni najmanji detalj njezine intime, nije ostao u tom stanu. Gospođa Kovačić živjela je u muzeju 42 godine, pazeći da ne naruši ravnotežu tepiha, u siromaštvu.

Kako to da baš nigdje nema njezine fotografije, da (feministička) historiografija ne pita kakva je to bila žena, što ju je vuklo? U stanu Viktora Kovačića, ovom turističkom salonu za pamćenje, strašno nedostaje trag njezinog života. To je ono što podcrtava depresiju tih Kovačićevih bezvremenskih predmetnih dekoracija, ta njezina odsutnost.