Pranje savjesti, 2. dio

Dulje od 15 godina hrvatsko se pravosuđe bori s naslijeđem ratnih zločina u splitskoj Lori: još se ne znaju ni elementarne činjenice o tamošnjem logoru – koliko je bilo civila a koliko vojnika, koliko ih je mučeno a koliko ubijeno. Ta nevjerojatna nemarnost, koja možda i nije slučajna, pridonijela je tome da Lora postane simbolom neodlučnosti domaćeg pravosuđa da se suoči sa svim zločinima počinjenima za rata. 

Nakon višegodišnjeg otezanja, nedavno je napokon na splitskom Županijskom sudu trebao započeti drugi proces vezan uz zločine koje su u Lori počinili pripadnici 72. bojne Vojne policije; dugo najavljivan, „Lora 2“ nastavak je procesa „Lora 1“, okončanog prije nekoliko godina osuđujućom presudom osmorici bivših vojnika. U sudnici su se ponovno trebala susresti njih petorica – zapovjednik logora (koji je službeno bio vojno-istražni zatvor) Tomislav Duić i zamjenik mu Tonći Vrkić, zapovjednik smjene Emilio Bungur te dvojica stražara, Ante Gudić i Anđelko Botić. No, početak procesa odgođen je do 17. listopada zbog bolesti jednog od odvjetnika. Isto tako, Duić i Bungur su već deset godina u bijegu, pa ih se ne očekuje na suđenju.

Koliko je dio javnosti nespreman za pravnu državu, pokazao je i prosvjed ispred zgrade splitskog suda u organizaciji bivših kolega mučitelja iz Lore i zadarske Udruge žena Domovinskog rata. Uz uobičajene floskule o „progonu heroja“ i „mračnim silama koje ne vole Hrvatsku“, na prosvjedu se posebno istaknuo odvjetnik bjegunca Bungura Vinko Burazer, koji je izjavio da će zatražiti ponavljanje procesa „Lora 1“, kao i to da je „Lora 2“ u suprotnosti s međunarodnim konvencijama – argumentirao je to opaskom da se „pravna zaštita ne može pružati onima koji ne ratuju po međunarodnom pravu“. Taj pravnik, dakako, nije našao za shodno objasniti protiv koga je to ratovao civil Nenad Knežević, kojeg je, nakon pokušaja bijega, Bungur zatukao nogama, uz svesrdnu podršku nekoliko kolega. Podsjetimo, Knežević je uhićen u svom domu i to iz razloga poznatih samo Vojnoj policiji i tadašnjem vojnom tužitelju Mladenu Bajiću koji ga je bez dokaza optužio za oružanu pobunu. Preminuo je u splitskoj bolnici par dana pošto je pretučen, a Gojka Bulovića, zatvorenika koji je svjedočio pokušaju njegova bijega, stražari su nasmrt zatukli u hodniku na dan kad su Kneževića odveli u bolnicu.

Novinari desnih medija dali su prostora i Bungurovoj supruzi Jagodi, koja je prosvjedovala umotana u državnu zastavu i koja sudski proces smatra montiranim, a sve koji u njemu sudjeluju izdajnicima. Za nju su svi zatočeni u Lori bili „teroristi“, a suprugovu „patnju“ uspoređuje sa Stepinčevom. Naravno, nitko je pritom ne pita misli li kako Tomislav Duić, osuđen na osam, i njezin suprug, osuđen na šest godina zatvora, bijegom pred pravdom ismijavaju i pravosuđe i policiju. Istina, teško je prihvatiti da policija nije u stanju pronaći optuženike koji baš i nemaju novca za skrivanje na Mallorci… Lakše je vjerovati da netko iz policijskih krugova, a možda i šire, opstruira izvršenje presude.

Na prosvjedu se pojavio i Josip Jurčević koji svoje ekstremno nacionalističke nastupe kamuflira predstavljajući se kao povjesničar, iako mu izjava da je, vezano uz Loru, „dijagnosticirao korupcijsku hobotnicu u hrvatskom pravosuđu“ s tom strukom ima malo veze. S povijesnim činjenicama slabo je povezana i izjava prosvjednika Stjepana Loze koji je rekao da će osnovati Antikorupcijsku ligu te od splitskoga gradonačelnika Ive Baldasara zatražiti „zaštitu od velikosrpske mitomanije“, koja je, po njemu, napuhala broj stradalih u Lori.

A dok se takvim i sličnim istupima nastoji umanjiti ne baš silna želja pravosuđa da napokon doskoči onima koji su Loru pretvorili u svirepo mučilište i gubilište, tri obitelji čekaju da se na suđenju „Lora 2“ rasvijetle, uz još 40-ak slučajeva smrti i zlostavljanja, i okolnosti smrti njihovih članova, čija su tijela ekshumirana u BiH – to su porodice Bojana Vesovića, Dušana Ilića i Vlade Savića, tada trojice vojnika JNA. Bojan Vesović imao je 19 godina i bio je ročnik koji je vojsku služio od ožujka 1992. u Prištini, odakle je, usred obuke, poslan na ratište u BiH; nevješti je mladić brzo ranjen u nogu, zarobljen negdje oko Livna, pa doveden u Loru. Svjedoci, koji će se pojaviti na suđenju, tvrde da su mu neki od optuženih utrljavali mast u rane, skakali mu po nozi, rezuckali ga nožem i priključivali na struju… Svjedok Veso Deretić iz Trebinja svojedobno je za Slobodnu Dalmaciju kazao: „Bojan je doslovce poludio od bolova, pjevao je u noći. Umro je u neopisivim mukama. Redovno ga je posjećivao i mučio Ante Gudić, a mali bi vrištao čim bi taj stražar ušao, sve dok jednog dana nije prestao vrištati.“

Prema podacima Tonćija Majića, aktivista koji godinama istražuje što se događalo u splitskoj ratnoj luci, kroz Loru je prošlo oko tisuću vojnika i civila, a oko šezdesetorici njih ondje se izgubio svaki trag. Majić nas je podsjetio kakve opstrukcije od strane DORH-a prate slučaj Lore: „Istraga za ‘Loru 2’ bila je gotova 2007. Međutim, Mladen Bajić je tvrdio da ne želi početi suđenje u odsutnosti optuženika, pa je svima potencijalno krivima poslana poruka da od suđenja neće biti ništa ako samo jedan od njih pobjegne. To je radio samo kako bi prikrio vlastitu ulogu u cijeloj priči. Jer, mnogi su u Lori završili nakon što ih je on optužio za oružanu pobunu i to kao vojni tužitelj, iako su bili civili“, kaže Majić. Smatra da DORH i danas čini sve da cijela istina o Lori nikada ne izađe na vidjelo, pa u prilog tome postavlja niz pitanja, među onima i ona zašto se ne podiže optužnica za kasapljenje desetak crnogorskih rezervista ili zašto se ne sudi mučiteljima stotinjak civila koji su u travnju 1992. u Loru dovedeni s Kupresa i iz okolice Livna. Pitanje je i što je s ljudima koji su u splitski logor dovedeni nakon Oluje, kao i što će biti s brojnim svjedočanstvima logoraša koje su stražari iz Lore odvodili na područje oslobođene Krajine i prisiljavali ih da ondje pljačkaju kuće izbjeglih. Na kraju, tu su i pitanja od čijih se ponavljanja ne bismo smjeli umoriti sve dok se ne odgovori zašto se istrage zaustavljaju samo na neposrednim počiniteljima, zašto se ne sudi njihovim zapovjednicima i zaštitnicima. I tko je naredio da se zarobljenici iz druge države dovode u Loru, tko je naložio da se u njoj zarobljavaju civili i da ih se zatvara u vojni zatvor? A pitanja o tome tko je u cijelom Splitu i cijeloj Hrvatskoj podgrijavao atmosferu straha u kojoj su se brojni građani, ne samo srpske nacionalnosti, pitali neće li i oni sutra biti na kakvom popisu za uhićenje, ostavit ćemo za kakvu drugu priliku i, nadamo se, druge pravosudne procese.