Solidna neinventivnost

Pročišćenje: Anarhija Jamesa DeMonaca

Njujorčanin James DeMonaco povukao je interesantne konzekvence iz činjenice da se u Sjedinjenim Državama nošenje oružja štiti kao osnovno ljudsko pravo, bez obzira na to što zahvaljujući „pravu na samoobranu“, združenom s intenzivno militariziranom kulturom, svake godine u SAD-u poginu tisuće ljude, a masovni pokolji gotovo da su postali pravilo. DeMonaco je prošle godine snimio film „Pročišćenje“, čiju je radnju smjestio u blisku budućnost u kojoj su novi američki vlastodršci uveli jednogodišnje 12-satno „čišćenje“, kojim omogućavaju građanima da izbace iz sebe sve frustracije, ili naprosto niske pobude, kroz neograničeno nasilje koje zakonski ostaje nekažnjeno. Niskobužetni film ostvario je samo u Americi kino zaradu više od dvadeset puta veću od uloženih sredstava, pa je već ove godine uslijedio svojevrsni nastavak „Pročišćenje: Anarhija“.

Taj, tek nešto skuplji uradak pokazuje se podjednako uspješnim, naime u svega tjedan dana prikazivanja u američkim kinima zaradio je četiri i pol puta više od uloženog. Očito, DeMonaco je odlično pogodio s radikalnim zaključcima koje je povukao iz američke tradicije nošenja oružja, iako je vjerojatnije da je publiku u kina više privukla osebujna premisa dvaju filmova koja se realizira kroz žanrovski standardne forme s podosta uvijek privlačnog nasilja, nego autorov cinizam u podtekstu koji prati žestoku kritiku violentne američke kulture u prvom planu.

„Pročišćenje: Anarhija“ zbiva se 2022. godine, na dan godišnjeg „čišćenja“ koje su uveli vlastodršci što sami sebe nazivaju novim očevima utemeljiteljima, aludirajući na izvorne američke founding fathers s kraja osamnaestog stoljeća. To nigdje u filmu nije spomenuto, ali mora da su bili inspirirani menstrualnim ciklusima žena, a u svakom slučaju rezultat je drastično sniženje „redovne“ stope nasilja te pad nezaposlenosti na svega pet posto. I dok prvo može zvučati uvjerljivo, kako objasniti povezanost godišnjeg 12-satnog nekažnjenog činjenja nasilja s općim ekonomskim stanjem? Ta DeMonacova ideja zvuči tim apsurdnije što ju iznosi na početku filma kao činjenicu, ne trudeći se kasnije ni jednog trena pojasniti je. Riječ je o jednom od signala da bez obzira na intrigantu temeljnu ideju ipak gledamo eksploatacijski žanrovski film u kojem petoro, isprva razdvojenih a onda združenih, protagonista trebaju sačuvati žive glave u noći pročišćenja, a jedan od njih i ostvariti osvetu zbog koje izišao na opasne velegradske ulice.

Takozvani visoki koncept u paru sa stilskom samosviješću i jakim osjećajem za atmosferu može, naravno, i u niskobudžetnom žanrovskom kontekstu rezultirati dojmljivim djelima, kao što svjedoče najbolji filmovi Johna Carpentera ili, u manjoj mjeri, Waltera Hilla, međutim James DeMonaco nema taj kapacitet. Tek funkcionalno profiliranje likova i odnosa te opću podređenost žanrovskoj logici on ne nadoknađuje građenjem iznimnijeg ugođaja ili inventivnijim stilskim rješenjima, tako da naposljetku ne dobivamo više od solidnog žanrovskog ostvaraja vrlo udaljenog od prekoračivanja žanrovskih granica. Ipak vrijedi spomenuti da film jasno pokazuje SAD kao društvo u kojem je plemenita ideja liberalizma kao slobodarskog individualizma pervertirana u slabo prikriveni totalitarizam korporacijskog kapitalizma i plutokracije na čijem su glavnom udaru siromašne mase, te da kao dašak nade nudi revolucionarni otpor kojeg predvode manjinski crnci. Kad se sjetimo degutantnog obrušavanja na potencijal revolucije plasiran u megabudžetiranom Nolanovom „Vitezu tamo: Povratak“, to i nije tako malo.