Teška riječ o tragediji

Prošloga četvrtka, 7. kolovoza, ministar policije Nebojša Stefanović održao je konferenciju za novinare: 15-godišnja Tijana Jurić koja je nestala u noći između 25. i 26. srpnja nađena je mrtva na smetlištu, 23 kilometra od Bajmoka; mesar iz Surčina Dragan Đurić (34) policiju je, nakon priznanja zločina, odveo je do mjesta gdje je ostavio njeno tijelo. Ministar Stefanović je izjavio: “Moj lični sud, lični osećaj, jeste da mi je zbog ovakvog krivičnog dela, zbog ovakvog monstruma žao što je Srbija ukinula smrtnu kaznu, možda naše društvo nije bilo spremno za sve tekovine EU, kao što je ukidanje smrtne kazne.”

Samo nekoliko dana ranije, Skupština Srbije usvojila je set medijskih zakona: o informiranju, elektronskim medijima… Ništa ti zakoni, u stvari, ne donose novoga, osim što će u bliskoj budućnosti – kad stigne skori rok za izlazak države iz vlasništva medija – lokalni mediji biti doslovno podavljeni. Predviđeno je, naime, da oni izađu na tržište, pa tek ukoliko se ne nađe kupac, dionice budu bez naknade predate novinarima, pa da se oni snađu kako znaju i umiju, da prežive ili propadnu. Dosadašnja shema je bila jasna: jagma je bila za lokalnim medijima koji su imali neku imovinu, kupili su ih uglavnom raznorazni šarlatani i mutikaše, koje je bilo baš briga za lokalne medije i informiranje lokalnih sredina, potom su se uknjižili na nekretnine i razjurili novinare. Ne treba sumnjati da će tako biti i ubuduće: parlament nije niti razmatrao prijedlog Udruženja novinara Srbije, vrlo razuman, da bi – bez da se vlasti pozivaju na usklađivanje propisa sa Evropskom unijom – u zakone trebalo uvesti odredbu da lokalne samouprave trebaju odvajati zakonski određeni postotak za funkcioniranje lokalnih medija, jednako kao što odvajaju (dva posto od lokalnih budžeta) za rad političkih stranaka. Nije to naišlo na odjek među zastupnicima Skupštine Srbije: njima treba taj postotak, medijima ne treba, ionako su mediji u Srbiji u nikad gorem položaju, lokalni pogotovo.

Političarima lokalni mediji ne trebaju, imaju brojne s “nacionalnim” predznakom. Tako su od elektronskih medija s nacionalnom frekvencijom, do tabloida koji imaju status “službenog glasnika” Aleksandra Vučića lično i njegove Srpske napredne stranke, mnogi pohitali da raspisuju ankete treba li Srbiji ponovo uvođenje smrtne kazne (ukinute definitivno 2002. godine, uoči ulaska Srbije u Vijeće Evrope), ili ne. Sve je počelo sa izjavom, već spomenutom, ministra policije dr. Stefanovića, inače vlasnika sumnjivog doktorata sa isto tako sumnjivog univerziteta, i ništa nije vrijedilo što je odmah po njegovoj “detonaciji” njegov kolega, ministar pravosuđa Nikola Selaković, javnosti objasnio da sa smrtnom kaznom – koju je Srbija ukinula iz svog kaznenog zakonodavstva i Ustava – nema puta u Evropu. No, kako god mijenjali medijske zakone (ove izmjene, usprkos hitnom postupku pri usvajanju, pozdravila su – bar u suštini – oba medijska udruženja), ima stvari koje se ne mijenjaju: uvijek ima neki ministar koji baš lupeta, kao što uvijek ima medija koje nikakav zakon neće spriječiti da rade baš suprotno onome što svaki normalni novinarski kodeks propisuje. Tako su se tabloidi – inače vrlo bliski vlastima – takmičili u detaljima koje je ubojica maloljetne Tijane Jurić ispričao u policiji. Sve smo saznali: kako ju je mučio, kako ju je silovao, gdje je ostavio njeno tijelo, kako je pao na poligrafu, kako je sam policiju odveo do mjesta zločina i mjesta gdje ju je ostavio… Sve mučne detalje koji bi trebali pripadati sudskom postupku, a ne kompletnoj javnosti. I ne samo to: otac ubijene Tijane danima je bio na udaru tabloida, koji su ga optuživali da duguje nekakvim zelenašima, pa je po njima zato Tijana bila oteta; sam je, nakon što mu je dijete nađeno mrtvo, optužio tabloide da su ga ucjenjivali, ako im ne da izjavu, u vrijeme dok se za njegovom kćerkom još tragalo, da neće objaviti njenu fotografiju.

Istovremeno, izjava ministra Stefanovića pokrenula je lavinu animalnih reakcija, uredno tabloidno zabilježenih: on sam je ubojicu nazvao “monstrumom”, drhtećim glasom (netko je čak zabilježio da mu je pozlilo kad je došao na mjesto zločina), da bi tabloidi nastavili mahnitanje iz dana u dan, objavljujući i izjave – nekad smo mislili ozbiljnih – ljudi koji su sasvim sigurni da bi, kad osumnjičeni Đurić ne bi bio otkriven u ovom slučaju, on sasvim sigurno postao neka vrsta srpskog Džeka Trbosjeka. Ima tu još svega: majke osumnjičenog za ubojstvo koja ne može vjerovati što ju je snašlo i da je to učinio njen sin, sestre koja se osjeća isto tako i plače i ne zna kako sve da objasni svojim klincima, da im je ujak takav zločinac. Pa i onoga što u zatvorima, ne samo u Srbiji, čeka prestupnike kakav je ovaj: neće dugo, silovat će ga, premlaćivati.

Ništa u svemu tome, u ovakvoj društvenoj atmosferi, ne znače ni najbolji zakoni; ovi, pak, to nisu, doneseni su – kao i svih 50-ak zakona u ovom sazivu Skupštine Srbije – bez javne rasprave i u hitnoj proceduri. Jako je zanimljivo to što iskaz osumnjičenog odmah iscuri u podobne medije, tabloide, točnije, koji uzburkavaju strasti javnosti, nimalo ne poštujući i ne vodeći računa o osjećajima, na kraju krajeva – i to je najbitnije – obitelji djevojčice koja je tako nesretno završila svoj mladi život, ali i javnosti u cjelini.

Osim izvještavanja o svemu što se sa Tijanom zbivalo i o njenoj tragičnoj smrti, gađenje izaziva i to što je tabloid koji je u svemu gadnome prednjačio u jasnoj milosti vlasti: u njemu premijer, među ostalim bliskim glasilima, piše autorske tekstove, njegov urednik je – mediji nagađaju – kandidat za glavnog urednika državne televizije. Taj je, inače, a odaziva se na ime Dragan Vučićević (u čaršiji zvan Di Džej) prije nekoliko dana na Twitteru napisao da bi svakoga (Srbina) tko ide na hrvatsko more, kupuje u hrvatskoj “Idei” i pije “Janu” trebalo “ponovo zaklati”. Metafora, kaže kasnije pravdajući se, lično mišljenje, kažu u Udruženju novinara Srbije. Baš zato i zbog toga što je premijer Vučić najdraži i najčešći gost Di Džeja u njegovoj emisiji “Teška reč” na ružičastom “Pinku”, alternativnom javnom servisu, ne treba se čuditi ni glupavim debatama o povratku smrtne kazne, niti sramnom izvještavanju o tragičnoj smrti – ne samo jedne – djevojčice u Srbiji.