Zrmanja, divlja i lijepa

Rijeka Zrmanja od svog izvora u Lici prolazi kroz plodna polja, ali i surovi krš, na nekoliko mjesta ponirući pa se opet vraćajući u još većoj snazi: na svom putu prolazi kroz klance i doline te, na kraju, kanjonom lagano klizi prema Obrovcu, nakon kojeg se ulijeva u Novigradsko more. Ljeti ovaj još netaknuti i apartmanizacijom nenapadnuti dio prirode predstavlja turističku ponudu posve drugačiju od brojnih drugih domaćih destinacija, na kojima su uobičajene srpanjske i kolovoške gužve. Nakon rata, ovaj je predio Hrvatske opustio – većina srpskog stanovništva napustila je okolna sela – da bi ponovno oživio tek unazad nekoliko godina, kad je većina povratnika prepoznala turističke potencijale na svojoj djedovini, barem ljeti.

Pored jedinoga čeličnog mosta na Zrmanji, u Muškovcima, smještena su dva kampa; cijena noćenja, svega 30 kuna, ne prelazi cijenu malog piva negdje na obali. Ekipa raznolika, od mirnih parova u kamperima do razmažene britanske dječice koju su roditelji poslali na kampiranje, valjda da malo „očeliče“. Preko dana, na automobilima se najčešće mogu vidjeti registarske oznake iz Srbije – većina zaposlenih u kafićima govori vojvođanskim akcentom. Uglavnom su već druga generacija odrasla u Vojvodini. „Nekako smo se podijelili. Agencije za rafting i kajaking uglavnom drže ljudi koji porijeklom nisu s ovih prostora nego iz okolice, a mi domaći uglavnom smo se fokusirali na kampove i ugostiteljsku ponudu. Sve u svemu, nije loše. No, gdje se vrti novac dolazi i do podjela, pa nam neki od stalnih gostiju ukazuju na to da svake godine između parcela niču novi zidovi i nova nezadovoljstva među rođacima“, objašnjava nam Predrag, rođak jednog od vlasnika lokalnoga ugostiteljskog objekta.

Nažalost, atmosfera u kampu te je večeri bila izrazito napeta: par sati ranije, tijekom kajakinga je poginuo 43-godišnji Slovak, koji se okliznuo na stijeni i pao ispod slapa na ušću Krupe u Zrmanju, unatoč tome što mu je žena pokušavala pružiti ruku. Prva je to smrt nakon 13 godina, kada je na najvećem riječnom slapu, Velikom buku, uslijed odrona teške sedrene stijene poginuo zaljubljenik u Zrmanju Mladen Sinovčić. S njegovim sinom Franom sljedećega bismo se jutra trebali kajacima spustiti najljepšim dijelovima rijeke, no moramo pričekati da završi uviđaj kojim će se rasvijetliti sve okolnosti pogibije slovačkoga kajakaša…

Nakon noći u šatorima, sutradan krećemo na kajaking: početna nam je točka nešto niže od mlinova u Kaštelu Žegarskom, gdje zatičemo pustoš, makiju i spaljene kuće. Tragovi rata još se vide i osjećaju, ali cijela Bukovica, premda opustjela, odiše pitomošću. Prvim dijelom toka Zrmanje kroz Žegarsko polje lagano veslamo između zazelenjenih obala na kojima se izležavaju psi ovčari i bijela stada ovčica koje čuvaju. A onda rijeka polako ubrzava, ulazi u uski i duboki kanjon i kreće preko slapova, sedrenih stijena i bukova sve do Muškovaca, istovremeno i divlja i pitoma… Tu je raskošnu raznolikost teško dočarati fotografijama, treba je okusiti kao što i mi kušamo čistu riječnu vodu, shvaćajući napokon zašto mnogi govore da je zrmanjski kraj možda ljepši i od plitvičkoga… Ovaj dio dalmatinske unutrašnjosti spada zasigurno među najdojmljivija područja Hrvatske. No, kako čujemo, od sljedeće godine kajaking Zrmanjom bit će zabranjen, jer plovila prilikom niskog vodostaja uništavaju sedru i mahovinu: znamo li da se godišnje obnovi svega centimetar sedre, jasno je koliku joj štetu nanese samo jedan udraca kajakom. Osim toga, turističke su agencije i same znale uništavati sedru, kako bi svojim gostima osigurale lakši prolaz i plovidbu.

Sljedećega dana krećemo u pješačenje dolinom Krupe, jedanaest kilometara dugačke rijeke s 19 slapova ispod samog Velebita. Polazišna nam je točka manastir iz 1317., koji je u ranim prijepodnevnim satima bio zaključan, iako je poj monaha odavao da u njemu ima života. Krećemo se kroz krš i zelene oaze prepune endemskih vrsta – teško pristupačan teren prepun je ponikvi, točila, škrapa i spilja u kojima obitavaju. Krupa je istinski dragulj koji (možda i na sreću!) veće skupine turista još nisu otkrile. Umočeni do pasa u hladnu Krupinu pritoku Krnjezu, prelazimo na drugu obalu, a potom hodamo još nekoliko kilometara do 200 godina staroga Kudinog mosta, impresivnog prijelaza s 12 lukova izgrađenih tehnikom suhozida. Legenda kaže da je most djelo mladića iz Dolova podno Velebita, koji je tijekom sajma u Spasovu, negdje u 19. stoljeću, ugledao lijepu Miliju i namah se u nju zaljubio. Kako bi došao do Ervenika, s druge strane Krupe, da isprosi njezinu ruku, sagradio je most, kojim će godinama poslije prelaziti i drugi seljaci, prenoseći teret na svojim tovarima.

„Eh, kako se nekada dopremao materijal za zidanje kuće? Nikako, osim na tovarima, pa pola toga padne u Krupu… Ali gradilo se nekako“, priča Paja Veselinović, navodni Kudin potomak koji stanuje najbliže mostu. Dok kod njegove obitelji jedemo hladni kozji sir, Paja nam pokazuje svoga novog ljubimca: kravosas, najveća evropska zmija, neotrovna je i flegmatična životinja, koja gotovo nikada ne napada ljude. Trošna Pajina kuća naša je posljednja postaja prije povratka u Zagreb. Na odlasku, naš nam domaćin tiho spominje da nije dobio obnovu kuće smještene poviše ove oronule, u kojoj sada živi: „A to je bila nova kuća. Ništa nismo uspjeli dobiti, nego živimo ovdje. Svi su osigurali sebe, a mi smo ostali kako smo ostali“, kaže nam pomalo smrknuta izraza lica. A onda mu se vrati široki osmijeh, pa doda: „Drago nam je da vam se ovdje sviđa. Ne bih nigdje drugdje mogao živjeti…“.

I mi smo, bar nakratko, ostali opijeni čarobnom ljepotom ovoga kraja, u koji doista vrijedi navratiti kad se putuje do ili s jadranske obale – i pritom se svakako počastiti kojim komadićem ukusnoga i zdravoga sira što ga spravljaju vrijedne ruke domaćih, iznimno gostoljubivih ljudi.