Abeceda “plebejski jasne” analize

Ericu Hobsbawmu (1917. – 2012.) mogu se, naravno, uvijek naći na portalu Amazon.com, gdje razočarani čitatelji/recenzenti “bez kompleksa” razlažu hipertrofirane amaterske dojmove. Ne bismo spominjali takvu notornost da uzorak nije tako raširen i jednoličan: naslov zbirke eseja “Kako promijeniti svijet” koju je Hobsbawm priređivao pred kraj života, toliko je razočarao brojne čitatelje (anglofone internetske zajednice) da su mu uskratili zvjezdicu recenzentske kvalitete “jer sadržaj ne odgovara naslovu” ili “nema ni spomena o sistemu promjene”.

Eto, ako se i Erica Hobsbawma, globalno najpoznatijeg britanskog marksističkog historičara, može lako zamijeniti sa žanrovskim intencijama self-helpa, onda je red da citiramo početak i kraj njegove knjige, da naznačimo (najšire ili najuže, kako se uzme) moguće oblikovan horizont čitateljskog očekivanja. “Zašto je Marx važan za 21. stoljeće? (…) Dok globalni kapitalizam potresaju najveći poremećaji i kriza od početka 1930-ih, Marx će neizbježno biti prisutan. S druge strane, Marx 21. stoljeća sigurno će se znatno razlikovati od Marxa 20. stoljeća”, piše autor u prvom poglavlju “Marx danas”.

“Čak i u razdobljima između velikih kriza tržište nema rješenje za najveći problem 21. stoljeća. Ekonomski i politički liberalizam, pojedinačno ili zajedno, ne mogu pružiti rješenje za probleme 21. stoljeća. Ponovno se pojavila potreba da Marxa shvatimo ozbiljno”, završava Hobsbawm knjigu esejom “Marx i rad”.

Citirani okvir simptomatično je beskrvan, razočaravajuće takav ako ga se pripiše manje poznatim ekonomistima, historičarima i filozofima koji navedene teze ponavljaju u svakakvim prigodama; ohrabrujuće takav ako se zna da ga je iznio baš Hobsbawm. Ali zakon žanra socijalnih krugova ovdje je naizgled predvidljiv, jer je Hobsbawm jedini marksistički povjesničar koji oduvijek ozbiljno zaokuplja globalnu – stručnu i nestručnu – čitateljsku pažnju, i za čiju neskrivenu nespektakularnu (anti)tezičnost čitateljski svijet ima uvijek strpljenja, uživajući u aromi njegove “plebejski jasne” analize.

Nemoguće je prepričavati Hobsbawma, tužno jalovo poput onog dosadnog “plesanja o arhitekturi”, ali razgovarati o njegovoj socijalnoj historiji s analitičkim, historiografskim, srednjoklasno kulturhoch fundiranim povodom, to je već sistemski korak za konkretnu kulturnu sredinu.

Jasno da prijevod knjige Erica Hobsbawma (kulturni događaj u humanističkom korpusu) uvijek upućuje na zrcalni problem domaće historiografije, fakat kojemu ne možemo pripisati, recimo, grijeh intelektualne odgovornosti. U prevladavajućem korpusu nacionalne historiografije jedva da ima mjesta za tip orijentacije poput socijalne historije. Tu baš nema disputa i zato je logično da o knjizi velikog (marksističkog) povjesničara na domaćoj “sceni”, eventualno i prigodno, razgovaraju tek profesori/ce filozofije, po mogućnosti “ljevijeg” ili marksističkog opredjeljenja.

Usput, možda je logično što Hobsbawma u javnim prigodama ne spominju ekonomski teoretičari jer je poznat, i zabavno primjenjiv, njegov historijski utemeljen zaključak da “uspjeh nacionalne ekonomije uopće ne ovisi o broju poznatih ekonomskih teoretičara koje nacija ima”.

S druge strane, kako i Hobsbawm naglašava na mnogim mjestima u knjizi, eseji o Marxu i marksizmu nastali u razdoblju od 1956. do 2009. godine čine studiju o razvoju i posthumnom utjecaju misli Marxa i Engelsa, i nemaju ambiciju predstaviti povijest marksizma u konvencionalnom smislu. Ako treba naglasiti, riječ je doista o briljantnom tekstu, hobsbawmovskom stilu direktne i/ili distancirane, ali uvijek pošteno postavljene analize koja ničime ne frustrira nedovoljno upućenog čitatelja: abeceda u smislu bilo kojeg teksta Hobsbawma.

U šesnaest, s obzirom na kronologiju nastanaka nevjerojatno kohezivnih eseja (neke je prerađivao i sredio za objavu početkom 2011. godine), autor komponira knjigu u dva dijela. Prvi dio, “Marx i Engels”, posvećen je povijesnim korijenima predmarksističkih socijalizama, radničkih pokreta i pretkapitalističkih formacija, a drugi, “Marksizam”, upućen je 20. stoljeću koje znakovito počinje analizom “Dr. Marx i viktorijanski kritičari” i završava vrućom temom suvremenog kapitalizma u “Marx i rad: dugo stoljeće”. U drugom dijelu knjige ne valja propustiti izuzetan (odavno kanoniziran) esej “Gramsci” – portret jedinog marksista o kojemu se detaljno raspravlja nakon Marxa i Engelsa i o čijoj se recepciji konkretno vodi računa na putu suvremene reinterpretacije Marxa, jer je “od svih marksističkih teoretičara on bio najsvjesniji važnosti politike kao posebne dimenzije društva koja podrazumijeva mnogo više od puke moći”.

Poseban užitak usporedbe čine poglavlja “U eri antifašizma 1929-1945” i “Marksizam u recesiji: 1983-2000”, gdje se naglašava distinkcija pomaka u formalnom obrazovanju na primjeru marksističkih intelektualaca konca 20. stoljeća koji “imaju pristup nekovrsnom divovskom supermarketu marksizma” i onih ranije, koji nisu imali pristup službenoj kulturi. U tome je smjeru posebno poticajna analiza snage marksizma u umjetnosti u “Utjecaj marksizma 1880-1914”, jer je historijski odjednom jasno zašto Trocki nije mario za umjetničku avangardu à la mode 1905. – 1914. i zašto se Rosa Luxemburg morala braniti protiv optužbe da “ne voli moderne pisce”, ne razumije Hofmannsthala i nikad nije čula za Stefana Georgea; kao što bude razvidno kako se strategije umjetničke proizvodnje u Europi (s velikim povijesno-geografskim razlikama) marksistički mnogo opreznije i drugačije oblikuju. Odnos umjetnosti, kulture, intelektualizma, kulturalizma, društva i politike u 20. stoljeću s obzirom na marksističke utjecaje, velika je, poticajna i problematično partikularno, često otvarana tema. Zbirka eseja “Fractured Times: Culture and Society in the 20th Century” Erica Hobsbawma (New York: The New Press, 2014.) na tom je tragu novi događaj.

Hobsbawm je kao pasionirani poznavatelj jazza prezirao rock kao “infantilnu muziku”, općenito ga se smatra kulturnim konzervativcem, pa medijske instant-analize problema već smjeraju tipu bourdieuovskog pogleda na “židovskog intelektualca visoke klase” kojemu, valjda logično, ne pripada marksisoidna, pop-kulturi navodno a priori sklona “kultura običnog puka”. Jednostavne opreke za kapitalizam u krizi, što bi sigurno potpisao i stara konzerva, jazz šminker Hobsbawm.