Crkveni mortus za abortus

Žene koje su se u ožujku i travnju ove godine odlučile za legalni prekid trudnoće, odnosno pobačaj, bile su na putu do Ginekološkog odjela zagrebačkog KBC-a Sestara milosrdnica primorane proći pokraj skupine muškaraca i žena oboružanih transparentima i krunicama koji su sudjelovali u “molitvenoj akciji za život”. Ohrabreni prvom akcijom, članovi Centra za nerođeni život Betlehem odlučili su da će se, počevši od ove srijede pa sve do početka studenoga, redovitom molitvom boriti protiv zakonom zagarantiranog prava na pobačaj – i to ispred bolnica u Zagrebu, Sisku, Splitu, Osijeku, Vinkovcima i Rijeci. Pro-life inicijativa “40 dana za život”, koja se dosad pojavila u 24 države svijeta, u Hrvatskoj je dobila svesrdnu podršku Katoličke crkve, u vidu pružanja infrastrukture potrebne aktivistima.

– Akcija “40 dana za život” pod krinkom promicanja vrijednosti jedne vjerske skupine zapravo služi kao borba za stjecanje političke pozicije i moći te nametanja javnosti određenih pitanja. Istom smo postupku svjedočili i prošle godine, kada su se sakupljali potpisi za raspisivanje referenduma o ustavnoj definiciji braka. Apsurdno je da se ponovno stvara predodžba ugroženosti većinske skupine u društvu i njezinog svjetonazora te da se s ciljem jačanja pozicija moći i stvaranja pritiska na javnost koriste metode borbe protiv nasilja. Naime, ne bi li kreirali atmosferu panike koja bi naposljetku dovela do zabrane pobačaja, prosvjednici se ponašaju kao da je u Hrvatskoj netko prisiljen na taj medicinski zahvat – ističe Paula Zore, članica Ženske sobe – Centra za seksualna prava.

Budući da posljednjih godina ponovno svjedočimo jačanju desnoga konzervatizma, spomenuta “molitvena akcija” samo je jedan u nizu događaja kojima se pitanje pobačaja nanovo pokušava dovesti na društveno-politički dnevni red. Uz članove inicijative U ime obitelji, odnosno njoj bliske udruge Vigilare, koji su u svibnju u Zagrebu organizirali predavanje Lile Rose, ekstremne anti-choice aktivistkinje iz SAD-a, i Ružu Tomašić, koja je u nekoliko navrata s govornice Europskog parlamenta svoj patrijarhalni stav nevješto upakirala u tobožnju borbu za ljudska prava muškaraca, konzervativnim nastojanjima pridružio se i zaposlenik Porezne uprave, čija je odluka prošlog tjedna dospjela u javnost. Ekspresno suspendirani porezni službenik odbio je priznati odbitak od poreza zbog uplaćene donacije Centru za ženske studije, jer da se taj “zalaže za pravo na pobačaj” dok je, po porezniku, Ustavom “propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život”.

No i bez izmjene liberalnog Zakona o ostvarivanju prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji je u Hrvatskoj na snazi od 1978., recentno istraživanje, koje su ispred Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) proveli Nataša Bijelić i Amir Hodžić, dokazuje da je ženama u Hrvatskoj prekid trudnoće u posljednje vrijeme sve teže dostupan. Pokazalo se da je izvor problema ponajprije u činjenici da Ministarstvo zdravlja nije osiguralo mehanizme praćenja i kontrole provedbe toga medicinskog postupka. Kako nam je potvrdio dr. sc. Dubravko Lepušić, ginekolog KBC-a Sestara milosrdnica, preporuke Ministarstva tek se djelomično provode u praksi.

– Preporučuje se da se pacijentici prije pobačaja osigura razgovor s ginekologom i socijalnim radnikom, no s obzirom na to da ginekolozi uz pobačaje obavljaju i čitav niz drugih zahvata, u praksi se najčešće događa da samo liječnik razgovara s pacijenticom – objašnjava Lepušić.

Također, unatoč zakonskoj obavezi, sve zdravstvene ustanove koje vrše pobačaje još ne izvještavaju o prekidima trudnoće na propisanom obrascu, a prema informacijama iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), pristigle prijave često su nepotpune. Takva praksa omogućuje različite malverzacije, što je nedavno dokazao slučaj “Ordinacija”; naime, potkraj prošle godine izrečena je presuda četvorici ginekologa Opće bolnice Varaždin, koji su uz posredovanje ginekologa iz Novog Marofa i Koprivnice obavili niz pobačaja za koje su od pacijentica zatražili različite novčane iznose i zadržali ih za sebe. Potom su u dokumentaciji obavljene zahvate prikazali kao medicinski opravdane, zatim ih fakturirali i zahvat još jednom naplatili od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO).

Navedena praksa razlog je i zbog kojeg HZJZ nema relevantne podatke o broju prekinutih trudnoća, pa ispada da je prošle godine u Hrvatskoj bio svega 3.161 legalno induciran pobačaj, što je šest puta manje nego 1994. Ginekolog Lepušić podsjeća da je evidencija manjkava i zbog toga što se dio zahvata kroz godine počeo obavljati u privatnim klinikama.

– Iz iskustva mogu reći da se definitivno smanjio broj prekida trudnoće, ali ne toliko drastično. Na smanjenje broja pobačaja najviše je utjecala veća educiranost građana, zahvaljujući kojoj bilježimo odgovornije spolno ponašanje – kaže jedan od autora u konzervativnim krugovima često napadanoga tzv. četvrtog modula zdravstvenog odgoja i predsjednik Udruge za zaštitu od spolno prenosivih bolesti Aktiva, koja u školama provodi programe edukacije.

U vremenima ekonomske krize, kada sve više žena ostaje bez posla, zahvat teže dostupnim čini i njegova cijena, koju u slučaju legalno induciranog prekida trudnoće ne pokriva HZZO. U javnim bolnicama njegova se cijena u prosjeku kreće od 1.500 do 2.500 kuna, a u privatnim ustanovama oko 3.500 kuna. Sve i da imaju toliko novca, ženama nije zajamčeno da će bez prepreke moći ostvariti svoje pravo. Naime, iako se prekid trudnoće obavlja u 32 zdravstvene ustanove, istraživanje CESI-ja pokazalo je da pobačaj nije dostupan u svakoj bolničkoj ustanovi ovlaštenoj za ovaj postupak i to ponajprije zbog pozivanja liječnika na prigovor savjesti.

– Putem prigovora savjesti zdravstveni djelatnici koriste svoju poziciju autoriteta kako bi nametnuli osobna uvjerenja pacijenticama koje su u potpunosti ovisne o njima i o zdravstvenoj zaštiti koju im pružaju. Prigovor savjesti narušava zakonsko pravo na zdravstvenu zaštitu i poziva na diskriminaciju osoba kojima je potrebna određena usluga u javnim ustanovama te je u neskladu s etičkom obvezom služenja javnosti – objašnjava Nataša Bijelić, autorica spomenutog istraživanja u kojem se ističe da se u pojedinim općim bolnicama – Našicama, Požegi, Vinkovcima i Kninu – pobačaji uopće ne izvode zbog korištenja toga prava.

Najveći broj medicinskog osoblja koje koristi prigovor savjesti zabilježen je u Zagrebu, gdje je tridesetak zaposlenika Petrove bolnice, predvođeno Antom Ćorušićem, pročelnikom Zavoda za ginekološku onkologiju i predsjednikom HDZ-ova Odbora za zdravstvo, svojevremeno javnom akcijom podržalo nastojanja inicijative U ime obitelji.

Zbog sve učestalijeg pozivanja na prigovor savjesti iz vjerskih uvjerenja, odlučila je reagirati i Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, koja je u tri navrata provela ispitne postupke vezane uz postupanja liječnika i farmaceuta. U prvom slučaju radilo se o pacijentici kojoj je farmaceutkinja odbila izdati kontracepcijsko sredstvo propisano liječničkim receptom, u druga dva o liječnicima koji su pacijenticama odbili propisati tabletu “dan poslije”.

– Zdravstvene ustanove i druge pravne osobe koje obavljaju zdravstvenu djelatnost nemaju pravo uskratiti liječnicima pravo na priziv savjesti, ali moraju osigurati pacijentici pristup zakonski propisanim i dopuštenim uslugama. Načelno preporučujem da se priziv savjesti ne koristi kao kolektivno, nego isključivo kao individualno pravo, te da zdravstvene ustanove i druge pravne osobe koje obavljaju zdravstvenu djelatnost osiguraju pristup ostvarivanja prava na pobačaj – ističe Višnja Ljubičić.

Dubravko Lepušić napominje da je svatko tko je specijalizirao ginekologiju unaprijed znao koje će sve poslove jednoga dana morati obavljati.

– Kako je kazao moj kolega prof. Herman Haller, ravnatelj KBC-a Rijeka, priziv savjesti je liječnički luksuz i ne prihvaća da neki žive “luksuzno”, da njihov posao rade drugi, a da istodobno svi imamo istu plaću. Budući da je pravo na pobačaj propisano zakonom, ravnatelji bolnica moraju ispoštovati odluku pacijentice čak i kada njihovi zaposlenici ne žele obaviti taj zahvat. Tada su ravnatelji dužni dovesti ovlaštenog liječnika iz neke druge ustanove i isplatiti mu honorar – objašnjava Lepušić i dodaje kako je navedeni problem najbolje riješen u SAD-u.

– U američkim državnim bolnicama obavljaju se apsolutno svi zahvati, a paralelno egzistiraju i bolnice koje su prilagođene načelima pojedinih religija – ističe ginekolog KBC-a Sestara milosrdnica.

Zbog izostanka stručnog nadzora omogućeno je i da se ginekolozi po službenoj dužnosti pozivaju na odredbu o prizivu savjesti, koja se u hrvatskoj medicinskoj praksi koristi od sredine devedesetih, a da potom pacijenticu naruče izvan radnog vremena i cjelokupni iznos zahvata spreme u vlastiti džep. Umjesto da se dodatni napori usmjere na sprečavanje takvih malverzacija, vjerske su se inicijative još jednom odlučile fokusirati na pravo koje je na ovdašnjim prostorima izboreno prije više od 60 godina.

Konzervatizam jača i u Srbiji i Makedoniji

Osim što neodoljivo podsjećaju na početak devedesetih, kada je Ružica Ćavar, predsjednica udruge Hrvatski pokret za život i obitelj, podnijela zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, aktualni događaji upućuju i na to da se Hrvatska pridružila trendu koji već neko vrijeme jača u regiji. U susjednoj je Srbiji pitanje opstanka nacije organizacijom izložbe fotografija fetusa na dnevni red nedavno postavio Srpski narodni pokret 1389, a u Makedoniji je borba konzervativaca u listopadu prošle godine rezultirala donošenjem Zakona o prekidu trudnoće, zahvaljujući kojem je ženama pobačaj sada dopušten samo jedanput godišnje, uz obavezni odlazak na savjetovanje o prednostima nastavka trudnoće; drugi ga put žena može obaviti samo ako se utvrdi da trudnoća predstavlja opasnost po njezin život ili u slučaju silovanja. Zbog takve pronatalitetne kampanje u Makedoniji sada postoji opravdan strah od povećanja broja nelegalnih pobačaja.