Građani vs. drumski ubojica

Marko Milićev (Marković), od ranije poznat policiji, 25. srpnja naletio je velikom brzinom automobilom Mini Countryman na Luku Jovanovića (21), koji je s prijateljima gurao pokvarenu Ladu na Brankovom mostu u Beogradu. Luka Jovanović preminuo je uslijed zadobivenih povreda idućega dana; nakon što danima nije bilo rezultata policijske istrage, njegov se otac odlučio na svakodnevni tihi prosvjed na Brankovom mostu, a pridružili su mu se građani, ogorčena javnost i mediji, pa je tek tada pronađen počinitelj. To je slavodobitno, na konferenciji za novinare, objavio ministar policije dr. Nebojša Stefanović, ujedno objavivši ime obijesnog vozača i to da je on 10. kolovoza avionom napustio zemlju (s kartom u jednom pravcu) i da se nalazi u Turskoj. Ovome nije trebalo dugo da shvati da je otkriven, pa je odletio u Kinu: tamo je uhapšen, ali zbog toga što mu je istekla viza, pa su zaobiđeni problemi zbog nepostojanja ugovora o ekstradiciji između Srbije i Kine, te nije bila riječ o ekstradiciji, već o protjerivanju u zemlju državljanstva.

U međuvremenu, dok je bježao preko pola svijeta, u Srbiji su uhapšeni njegovi pomagači: taksist kojega je prisilio da vozi usporedo s njim kako ga ne bi snimile kamere, tri djevojke (po izgledu klasične sponzoruše) koje su, kao i njegov kum, bile u automobilu u trenutku nesreće: jedna od njih, snimajući selfie, snimila je i trenutak nesreće i povike “stani, stani”, na što Milićev odvraća da ne može stati i da idu dalje. Četvoro njih odlazi u stan Milićevljevog kuma (negdje ostavljaju automobil, navodno u Zvezdarskoj šumi – kasnije će jedna od svjedokinja reći da joj je Milićev rekao nakon nekoliko dana da je Countryman već rastavljen u dijelove i prebačen u inozemstvo), tamo peru rane od razbijenog stakla, a jedna od sponzoruša odlazi na splav – ionako su tamo svi bili namjerili te noći.

Njih tri su dobile ponudu od tužilaštva: kaznu kućnog pritvora od sedam do devet mjeseci. Milićevu za teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa učinjeno iz nehata prijeti kazna od jedne do osam godina zatvora, jednako kao i za kazneno djelo nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nesreći. Zasad ostaje u pritvoru (kao i njegov pomagač kum), a beogradski mediji prenose da je, nakon što su ga policajci prošle subote dočekali na aerodromu “Nikola Tesla” u Beogradu, ironično izjavio: “Ja sam taj ubica”, i dodao, “ali na slobodi su gore ubice od mene.”

Javnost se, sasvim opravdano, pitala da li bi Milićev uopće bio identificiran i uhapšen da se u sve nisu umiješali ponajprije otac ubijenog Luke Jovanovića Bojan, koji je danima svakog poslijepodneva stajao na mjestu nesreće na mostu, držeći fotografiju svoga sina, kao i mediji koji su svakodnevno tražili rezultat istrage, u kojoj se također danima tvrdilo da snimci nadzornih kamera nisu dovoljno kvalitetni i da retrovizor otpao s Countrymena nije dovoljan za identifikaciju automobila. Kasnije se pak ustanovilo da se do nekih podataka ipak moglo doći i da je riječ o organiziranoj mreži onih koji te automobile, uglavnom ukradene po Zapadnoj Evropi, uvoze u Srbiju, krivotvore dokumente i prodaju ih. Nakon što je Milićev lociran i doveden iz Kine, o tome nitko više ne govori.

Ta je nesreća skrenula pažnju javnosti na barem dvije stvari: prvu, pitanje kakvi su to mladi ljudi (Milićevu je 33, a njegovim suputnicama tek 20 i neka godina) koji su u stanju udariti čovjeka, pobjeći s mjesta nesreće i potom se danima ponašati kao da ništa nije bilo, zabavljati se po splavima i oglašavati na Facebooku, i drugu, činjenicu da takve nesreće nerijetko prolaze nekažnjeno, pogotovo ako su u pitanju djeca poznatih. Argumenti?

Slučaj prvi, Stefan Karić, pripadnik Karića dinastije: krajem travnja 2005., vozeći BMW u alkoholiziranom stanju (više od dva promila) i brzinom od 148 kilometara na sat, udario je u banderu na Dedinju, pri čemu je djevojka koja je bila s njim u automobilu zadobila povrede opasne po život. Danas je invalid, a nitko od Karića – kako je sama nedavno svjedočila u jednim novinama – usprkos obećanjima, nije joj pomogao čak ni materijalno. Bilo je prvo, pa drugo suđenje, na kojem je činjenično stanje utvrđeno posve suprotno, pa je mladi Karić osuđen na devet mjeseci kućnog pritvora. Danas je već na slobodi.

Slučaj drugi, Aleksandar Mitrović (20), sin vlasnika TV Pink Željka Mitrovića: sredinom srpnja 2013. oko 23.30 sati, vozeći džip BMW, pregazio je na pješačkom prijelazu u Ustaničkoj ulici u Beogradu Andreu Bojanić (17), te pobjegao. Policiji se, u pratnji oca i odvjetnika, prijavio satima nakon nesreće. Nakon uviđaja, čulo se da je tahograf registrirao brzinu od 132 kilometra na sat u trenutku nesreće, a svjedoci su potvrdili da je mlada Andrea Bojanić ulicu prelazila na zeleno svjetlo. No drugo vještačenje je pokazalo da je vozio samo 70 kilometara na sat (i to je prekoračena gradska brzina) i da je prošao kroz zeleno svjetlo u trenutku kada je poginula djevojka pokušavala pretrčati ulicu… Što reče netko, samo pretrčavaju ulicu i skaču pod automobile. Epilog ovog slučaja još se čeka.

Slučaj treći, Petra Cvijić (35), bivša voditeljica Radio-televizije Srbije: u prosincu 2012. automobilom je pregazila pješaka Slobodana Bajića (73), odbacivši ga čak sto metara od mjesta udara. Najprije je ustanovljeno da je on ulicu prelazio na pješačkom prelazu, a da je ona prebrzo vozila i pregazila ga. Onda su uslijedila vještačenja, pa je sud prošle godine odbio navode optužnice, jer se najednom pojavio misteriozni autobus koji joj je navodno zaklonio pogled na pješaka, pa u trenutku kada ga je uočila više nije mogla izbjeći “kontakt s njim”. Stoga je Petra Cvijić – objava presude obavljena je prije zakazanog vremena i bez prisustva javnosti – oslobođena svih optužbi, a zanimljivo je da je i tužitelj na kraju tražio kaznu od samo deset mjeseci zatvora. No tu je presudu ukinuo Apelacioni sud, pa se čeka novo suđenje.

Pitanje je da li su upravo navedeni slučajevi – a ima ih još – inspiracija bahatim šoferima, kao što je pitanje da li bi Milićev uopće bio nađen da nije bilo roditeljskog i građanskog prosvjeda i pritiska medija i javnosti.