Iz distopije u utopiju i nazad
Godišnjica nije naročito važna, ali nudi zanimljiv reality check: ovih se dana – točnije 16. septembra – puni decenija i pol od emitiranja prve epizode “Big Brothera” i početka globalne popularnosti televizijskog realityja. U međuvremenu, ideja jednog nizozemskog medijskog mogula opisala je dugi luk od revolucionarnog medijskog koncepta, preko golemog financijskog uspjeha, pa sve do kanonizacije “stvarnosnog” TV-žanra. Zato nam svojevremene žestoke polemike i lucidne teorijske studije o “Big Brotheru” danas djeluju tako daleko: baš kao i svaka medijska roba, Veliki brat se s vremenom izlizao i potrošio. Angažirane rasprave o kultu prosječnosti doimaju se sada kao elitistička zanovijetanja iz pretprošle epohe, fascinacija masovnim voajerizmom čini se dirljivo naivnom u doba YouTubea i Facebooka, upozorenja kako je “stvarnost” u reality showu pažljivo konstruirana sve od izbora prvog kandidata pa do posljednjeg montažnog reza postala su samorazumljivima. Onoga blagog šoka s kojim smo ustanovili da je motiv iz Orwellove vizije društva totalnog nadzora i kontrole nonšalantno pretvoren u reklamu za mali subotnji kućni spektakl gotovo se nemoguće prisjetiti. Žanrom vladaju epigonski serijali i nemaštoviti spin-offovi, kolone do jučer nepoznatih kuhara, pjevačica i neženja izranjaju samo da bi se već sutra vratile u anonimnost: reality je postao dijelom svakodnevne i obične televizijske realnosti. Pa ipak, čak i u toj hiperprodukciji fikcionalizirane medijske zbilje, još uvijek se može pojaviti naslov koji privlači pažnju.
Premijerna epizoda američkog izdanja serije “Utopija” emitirana je na mreži Fox prošle nedjelje – tek koji dan uoči petnaeste obljetnice “Big Brothera” – a prve su je kritike, doduše, sasjekle. Ne možemo znati hoće li se publika povesti za njima. Ali zato znamo da su producenti uložili pedesetak milijuna dolara i rezervirali prime time termine baš za seriju koja prati kako četrnaestoro sudionica i sudionika, izoliranih na godinu dana u zabitoj sjevernoameričkoj pustari, iz temelja grade “novo društvo” i “promišljaju osnovna pravila civilizacije”. Znamo, dalje, da nam promotivni materijali obećavaju jedinstveni sociološki eksperiment, format koji nadilazi granice žanra i pritom mu vraća izgubljeni impuls inovacije: “Ovo nije igra. Nema nagrada. Ovo je Utopija: reality TV u svom najistinitijem obliku.” A znamo, naposljetku, i ključni podatak koji bi novi projekt trebao izdvojiti iz konfekcijskog asortimana intimnih drama propalih superstarova i seksualnih eskapada polupijanih tinejdžera: potpis njenog autora. John de Mol je, naime, onaj biznismen koji je prije petnaest godina koncipirao, producirao, pa uspješno utržio ideju Big Brothera. Možda bi zbog toga baš sada – nakon što je o njoj napisano, izrečeno i zaboravljeno sve što se imalo reći – ipak trebalo još jednom posvetiti pozornost reality televiziji: ako ni zbog čega drugoga, onda barem da bismo na pozadini dvije različite De Molove serije promotrili kako nam reality zapravo prikazuje našu društvenu realnost.
Glavni pomak nije teško uočiti: ako je “Big Brother” u doba kolektivnog potrošačkog optimizma mogao proizvodnji zabave prilagoditi čak i figuru iz mračne književne distopije, onda novi projekt nudi bijeg iz stvarnosti u formi light utopije. Prvi je, dakle, nastao u vrijeme trijumfa kapitalističko-liberalnog poretka i propagiranog “kraja povijesti”; drugi pokušava konstruirati priručnu fantaziju neke alternativne budućnosti. Utoliko, sjajno se uklapa u sve izraženiji globalni trend fikcionalnih projekcija postapokaliptične sutrašnjice – dovoljno je sjetiti se filmova Neilla Blomkampa “Distrikt 9” i “Elysium”, “Loopera” Riana Johnsona, “Snowpiercera” Bong Joon-hoa ili serijala “Igre gladi”, kao i niza novijih antiutopijskih romana domaćih pisaca – pa evidentno prianja uz kolektivnu svijest da nešto nije u redu sa sistemom u kojem živimo, da on nije vječan kao što su nam donedavno govorili i da bi društvena promjena, u skladu s time, mora biti sistemska.
Koordinate socijalne zbilje, drugim riječima, više se ne mogu svesti na granice privatnog života i potrošačke svakodnevice iz televizijske metafore bigbraderovske kuće: postalo je legitimno zamišljati posve novo društveno uređenje, premda samo u dajdžestiranoj formi TV-spektakla. Smatramo li to kojim slučajem dobrom viješću, loša glasi da su loše sve ostale. Ne samo, naime, što je postalo lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma – kako glasi (pre)često citirana teza Fredrica Jamesona – nego je, vidimo, lakše zamisliti čak i stvaranje jednoga sasvim novog poretka negoli propast mašinerije koja će od njega napraviti unosan medijski biznis. Revolucija možda neće biti prikazana na televiziji – kao što je tvrdio slogan američkog pokreta Black Power šezdesetih – ali to, očito, nije razlog da se ne unovči prikaz društva nakon revolucije. Drukčiji svijet ne samo što je moguć – kako obećava slogan globalnih ljevičarskih pokreta – nego je, evo, moguća i unosna franšiza koja će ga emitirati širom postojećeg…
Cinizam kojim kapitalizam pobunu pretvara u novu robu stara je vijest, pa je serija o svijetu sutrašnjice poslužila uglavnom tome da nam prepriča jučerašnje novosti. U tom raskoraku između prošlosti i budućnosti, na kraju smo ipak najviše doznali o vlastitoj sadašnjosti: ako je Utopija ime televizijske žanrovske stvarnosti, možemo biti sigurni da stvarnost izvan televizije već sada živimo u žanru distopije.