Izdaja socijaldemokracije

Velika većina Francuza ne želi da se aktualni predsjednik Francois Hollande kandidira na predsjedničkim izborima koji bi se trebali održati 2017. godine. Prema najnovijim anketama, Hollandea kao kandidata za drugi mandat ne želi vidjeti 85 posto Francuza, a 50 posto smatra kako nije ispunio svoja predizborna obećanja. Istraživanje iz mjeseca kolovoza Hollandeu daje tek 13 posto podrške, što je najniža podrška jednom francuskom predsjedniku od Drugoga svjetskog rata.

Nakon la rentréea, francuske verzije feragosta, Hollande je negativne trendove francuske ekonomije i svoje popularnosti pokušao preokrenuti još jednom rekonstrukcijom vlade. Tako je 25. kolovoza odstupila cijela vlada, a dan kasnije predstavljena je nova, u gotovo identičnom sastavu, s premijerom Manuelom Vallsom na čelu. U novom sastavu vlade nema ministra gospodarstva i industrije Arnauda Montebourga, koji je i zakotrljao cijelu priču naljutivši Hollandea svojim izjavama o mjerama štednje. Podršku Montebourgu foteljom su platili ministar obrazovanja Benoit Hamon i ministrica kulture Aurelie Filippetti.

Dojučerašnji francuski ministar ekonomije u intervjuu za “Le Monde” mjere štednje nazvao je apsurdom i ekonomskom glupošću, što je, uz izjavu kako se “Francuska ne bi trebala usklađivati s opsesijama njemačke desnice”, bio jedan od okidača najnovije rekonstrukcije. Montebourg pripada lijevom krilu vladajuće Socijalističke stranke, a na poziciji ministra zamijenio ga je Emmanuel Macron, bivši investicijski bankar i ekonomski desničar. Macron je zagovornik mjera štednje i smanjenja javne potrošnje, pa će se tako uklopiti u Hollandeov plan rezanja 50 milijardi eura državne potrošnje do 2017., što bi uz porezno rasterećenje tvrtki trebalo dovesti do zapošljavanja i pokrenuti ekonomske trendove.

Takva je rekonstrukcija dovela do raskola unutar Socijalističke stranke: četrdesetak parlamentarnih zastupnika iz redova socijalista protivi se novom Hollandeovom zaokretu i stalo je uz Montebourga. Socijalistički zastupnik Laurent Baumel nazvao je imenovanje bivšeg Rothschildova bankara “podrugljivom provokacijom”. A da mu nije mjesto u socijalističkoj vladi, koja je izbore dobila zahvaljujući agendi pravednije preraspodjele dobara i oponiranja mjerama štednje, svojim izjavama potvrđuje i sam Macron. “To je Kuba bez sunca”, komentirao je 2012. godine Hollandeove najave poreza od 75 posto za bogatije građane. Nakon dolaska na funkciju, u jednoj od prvih izjava, Macron kaže kako bi trebalo razmotriti ukidanje 35-satnog radnog tjedna, što se smatra jednim od najčvršćih bedema francuske države blagostanja.

“Moj istinski protivnik nema ime, lice ili stranku. On se nikada ne kandidira i nikada neće biti izabran, a unatoč tome vlada. Moj istinski protivnik je svijet financija”, govorio je siječnju 2012. tadašnji predsjednički kandidat Hollande na jednom pariškom mitingu. U međuvremenu se pobrinuo kako bi svom navodnom protivniku dao ime, lice, stranku, pa i funkciju. Poruke njegovog ministra ekonomije, premda ne tako izravne kao poruke kandidata Hollandea, sasvim su jasne: treba vratiti povjerenje investitora, krenuti u reforme, liberalizirati tržište rada…

Unatoč negativnim iskustvima svih europskih zemalja koje su primijenile terapiju mjera štednje u svojim ekonomijama, čini se kako i Francuska kreće u pogrešnom smjeru. Tom se temom u “New York Timesu” pozabavio i nobelovac Paul Krugman. U kolumni naslovljenoj “Pad Francuske”, Krugman piše kako je jasno da je francuska ekonomija u krizi, no ističe kako su njezini gospodarski pokazatelji bolji od prosjeka eurozone i zemalja koje su se vodile politikom štednje. Uobičajeno je da mediji izvještavaju o francuskoj ekonomiji kao katastrofalnoj, unatoč tome što njezin BDP u kriznim godinama stoji bolje od europskog prosjeka, kaže Krugman. Mediji tako legitimiraju ideologiju slobodnog tržišta koja nalaže da velika javna potrošnja i welfare država, kakva je u Francuskoj, vode u propast, piše ovaj nobelovac. Prema njemu, Hollande se našao u začaranom krugu: mjere štednje rezultiraju stagnacijom, a onda se upravo stagnacija koristi kao argument za još veće rezove, što vodi u propast i Francusku i cijelu Europu.

Kao jedan od glavnih argumenta brojnih političara, novinara i tržišnih ideologa, zagovornika mjera štednje, korištena je studija harvardskih profesora Carmen Reinhart i Kennetha Rogoffa. Prema toj studiji, države čiji dug prelazi 90 posto BDP-a ostvaruju značajno niži rast nego one manje zadužene. Ovo je istraživanje bila iznimno citirano i popularno te je nebrojeno puta korišteno kao znanstvena legitimacija dogme da se štedjeti mora. Na istraživanje su se pozivali deseci američkih republikanskih senatora, kao i ključni ljudi vezani uz financijsku politiku u Europi, poput Ollija Rehna, ali i u Americi, gdje ju je citirao Paul Ryan, predsjednik američkog Odbora za proračun. Studija je citirana i u gotovom svim svjetskim medijima koji se bave financijama, poput “Economista”, “Financial Timesa” i “Wall Street Journala”. Prateći 44 države od 1946. do 2009., Reinhart i Rogoff su ustanovili kako države čiji dug prelazi 90 posto BDP-a prosječno ostvaruju pad BDP-a od 0,1 posto. Kasnije je ustanovljeno kako su greškom izostavljeni podaci za neke izuzetno zadužene zemlje koje su ostvarivale solidan gospodarski rast i kako bi točni podaci za grupu zemalja čiji dug prelazi 90 posto BDP-a iznosili 2,2 posto pozitivne bilance rasta. Pogrešku su priznali i sami autori, a građani Europe mogu se samo nadati kako će to uskoro učiniti i političari te se prestati voditi tržišnom ideologijom.

Krugman piše kako je Hollande mogao i morao biti taj koji će iz temelja promijeniti kurs europske financijske politike koji se svodi na rezanje i štednju, a očito ne daje rezultate. Takva je europska politika omogućila da korporativni profiti u financijskoj industriji i u krizi ostanu stabilni. Bankarstvo je tako danas posao bez rizika, a cijenu plaćaju građani kojima se oduzimaju stečene povlastice kako bi banke mogle naplatiti svoje obveznice i kredite. Imovina najveće francuske banke BNP-a veća je od nacionalnog bruto društvenog dohotka, a imovina svih francuskih banaka zajedno četiri je puta veća od francuskog BDP-a. Suprotno očekivanjima, francuski predsjednik Francois Hollande nije zaustavio trendove štednje i rezanja u europskoj politici, nego se uklopio u birokratsko sivilo lidera koji politički vode ujedinjenu Europu.