Kronika

Marija i Bogdan Trkulja brinu o antifašističkoj baštini

Čuvari partizanskog spomenika u Perni

Devetnaest godina Marija i Bogdan Trkulja održavali su spomenik borcima i civilnim žrtvama u Perni, a sada će njihov posao preuzeti Mjesni odbor

Kordunsko seoce Perna, u brdima između Topuskog i Vrginmosta, danas ima jedva pedesetak vremešnih stanovnika, a na početku NOB-a, 1941. godine, pozivu KPJ na ustanak bilo se odazvalo čak 330 mještana. O tomu najrječitije govori spomenik podignut usred sela, na mjestu gdje je od ustaške kame stradalo više od 500 stanovnika Perne. Sve do sada, o spomeniku su brigu vodili Bogdan i Marija Trkulja čija je kuća odmah preko ceste, a ove godine Mjesni odbor sela odlučio je preuzeti brigu o ovom zdanju pod kojim počivaju ostaci 500 mještana, 75 boraca i narodnog heroja Mirka Poštića.

Odluka o održavanju spomenika donijela je veliko olakšanje Mariji i Bogdanu, posebno stoga što je devedeset i petogodišnji Bogdan, posljednji čuvar partizanskog spomenika i ostataka mjesne škole, teško obolio pa je prikovan uz krevet.

– Od 1995. moja Marija i ja održavamo ovaj partizanski i antifašistički spomenik. Kosimo travu oko njega, ne dozvoljavamo da zaraste u korov i brišemo povremeno mramorne ploče na kojima su ispisana imena naših stradalih suseljana među kojima je podosta i naših rođaka, kaže Bogdan i pojašnjava da je za njega taj spomenik svetinja.

– On je simbol jednog vremena i hrabrih ljudi koji su vrlo dobro znali zašto su stupili u partizanske redove. Ako zatremo uspomenu na njih, to je kao da smo zatrli svoje živote i stvar za koju su se borili. Raduje me da će Mjesni odbor nastaviti održavati ovaj spomenik i njihova prva akcija ove godine, na Veliku Gospojinu, pokazala je da spomenik neće nikada zarasti u drač. Ja što sam uradio, uradio sam. Onemoćao sam i ležim u krevetu, no tu i tamo bacim pogled kroz prozor na uređeni spomenik i odmah mi je u duši bolje, kaže Bogdan.

Odmah uz spomenik je napuštena, zapuštena i opljačkana nekadašnja školska zgrada u kojoj je nekada bilo svih 8 razreda osnovne škole. Danas po dvoje – troje učenika iz Perne dolazi školski autobus i vozi ih u Topusko na nastavu. Ovu školu pohađala je Bogdanova i Marijina kćerka Danica Trkulja koja s obitelji, od sedamdesetih, živi u Koprivnici. Posljednje vrijeme, kad god može, posjećuje bolesnog oca i brine se o njemu i majci.

–  Kad pogledam školu i spomenik obuzme me tuga. Ovdje sam provela djetinjstvo, škola je bila puna đaka, kao košnica, a pogledajte na što danas liči. Opljačkana je do temelja. Kada su pljačkaši obavili posao, odlučila sam ući unutra, pogledati svoj nekadašnji razred, zbornicu i kabinete. Ostalo su samo goli zidovi iz kojih su čak iščupane i instalacije. Na tavanu sam, u mračnom ćošku, pronašla glasačku kutiju koju valjda nitko nije primijetio. Odnijela sam je kući i oprala. Listići ubacivani u ovu kutiju prije 70 godina odlučivali su o članovima mjesnih odbora, predstavnicima narodne vlasti u gradovima i skupštinama, odlučivali o poslanicima i predsjednicima, krojili put napretku i demokraciji, mom sretnom i bezbrižnom djetinjstvu. Zbog toga mi je ova kutija vrlo draga – kaže Danica Trkulja.

Otkako je Bogdan onemoćao i uglavnom prikovan uz krevet, na krhka leđa supruge Marije stropoštao se pozamašan teret.

– Niti trenutka se ne mogu odvojiti od Bogdana, moram mu stalno biti pri ruci. Da mi ne dolazi kćerka Danica, ne znam kako bih sve to podnijela. Svi se nadamo da će Bogdan prizdraviti i opet obilaziti partizanski spomenik, školu i voćnjak, kaže Marija i nastavlja priču.

– Kad je naletjela Oluja, nismo nikuda bježali, samo smo iz ove osame, na par dana, otišli u Vrginmost. Vratili smo se kući i nastavili živjeti. Cijelo vrijeme od tada brinemo o spomeniku preko puta i niti jedan dan nije bez cvijeća, a jednom godišnje dođu iz Topuskog i polože vijence. Sad mi je laknulo kad sam čula da će ga održavati Mjesni odbor sela, jer ja sam sva posvećena Bogdanu. Nije lako, iako je njegova penzija za ovdašnje prilike pristojna, jer ima i primanja za to što je bio borac u partizanima. No sada kad je bolestan, to jedva da je dovoljno. Čula sam, kažu neki ljudi, da bih mogla ostvariti pravo na određeni iznos za njegu člana obitelji, no o tome do sada nisam imala pojma, pa ću se raspitati – kaže Marija Trkulja.

Nikola Abramović, predstojnik podružnice Centra za socijalnu skrb u Topuskom, kaže da bi Marija trebala u njegovu podružnicu uputiti zahtjev za nadoknadu troškova za njegu člana obitelji. Predmet ide pred liječničku komisiju, pa ako nema zapreka, novčana pomoć se može ostvariti.

Zamjenik Sisačko – moslavačke županice iz redova srpske nacionalne manjine Boro Rkman, jedan od inicijatora za održavanje spomenika u Perni, vrlo dobro poznaje bračni par Trkulja; zna da je Bogdan obolio, ali nije znao da Marija nije podnijela zahtjev za novčanu pomoć.

– Odmah ću se angažirati kako bi se pomoglo ovim divnim ljudima. Brinuli su o partizanskom spomeniku i spriječili da ode u zaborav. Zaslužili su da se sada za njih netko pobrine, kaže Rkman.

Vladimir Jurišić

U Vukovaru Udruženje “protiv zaborava” obeležilo Međunarodni dan nestalih

Dosta je bilo pustih obećanja

Pronalaženje posmrtnih ostataka stradalih u ratu dugotrajan je proces, ali rezultati ne zadovoljavaju članove Udruženja “Protiv zaborava”

Povodom Međunarodnog dana nestalih, Udruženje srpskih porodica ubijenih, poginulih, nestalih, nasilno odvedenih i invalidnih osoba “Protiv zaborava” održalo je u Vukovaru skupštinu na kojoj je pozdravljena Deklaracija o nestalima koju su 29. avgusta u Mostaru potpisali predsednici Hrvatske, Srbije i Crne Gore te predsedavajući BiH. Međutim, izražena je i doza skepticizma za pronalaženje posmrtnih ostataka najbližih, stradalih u ratu.

– Mnogi naši članovi su bili učesnici sličnih događaja na kojima su dobili velika obećanja da će se njihovi slučajevi rešiti. Međutim, nakon takvih pompoznih sastanaka život ide dalje i ništa se događa. Ne možemo reći da nema pomaka, ali su oni minorni. Svesni smo da je pronalaženje posmrtnih ostataka stadalih u ratu dugotrajan proces i osetljivo pitanje, ali rezultati ne zadovoljavaju naše članove. Ipak, vode nas strpljenje i upornost. Nadamo se napretku, rekao nam je Branko Jurišić, sekretar udruženja čiji članovi više od 20 godina bezuspešno tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih.

Među njima je i Draženka Kosić iz Slatine čijeg su oca u februaru 1992.godine, nakon što je došao kući s posla, dva uniformisana hrvatska vojna policajca odvela na informativni razgovor s kojeg se nikad nije vratio.

– Godinu dana smo živeli u uverenju da je živ i možda negde zatvoren. Međutim, nakon završene istrage saznali smo da je istog dana odveden na karaulu u Noskovcima, selu na obali Drave u slatinskoj opštini, da je tamo ispitivan, ubijen i gurnut u reku. Njegovo telo do danas nije pronađeno, priča Draženka. U međuvremenu je održano suđenje na kojem su dva vojna policajca osuđena na uslovnu kaznu, a ubica na 4,5 godine zatvora od čega je svega 2 meseca proveo zatvoren.

– Posle je raznim smicalicama odgađao izvršenje kazne, a 1995. godine je pomilovan opštom amnestijom, dodaje naša sagovornica koja ubicu svog oca i danas povremeno susreće na ulicama Slatine. Draženka i njena porodica su tužili Republiku Hrvatsku i nakon nekoliko godina dobili spor. Iako se taj slučaj nikad nije vodio kao ratni zločin, ipak je zadovoljna ishodom jer je država priznala krivicu. Njen otac je imao 51 godinu, bio je ekonomista i radio je u Jugobanci. U to vreme su mnogi Srbi iz Slatine odlučili da odu, ali on nije hteo. Nije ga pokolebala ni eksplozija naprave podmetnute ispred kućnih vrata od koje na sreću niko nije stradao.

– Smatrao je da nikom nije učinio nikakvo zlo i da nema razloga da nekud ide. Osim toga, bio je siroče Drugog svetskog rata, odrastao u domu za decu, i govorio je da se ne želi potucati po tuđim pragovima, priča Draženka. Još uvek se nada da će posmrtni ostaci njenog oca biti pronađeni kako bi ih dostojno sahranila. Smatra da je država mogla puno više učiniti na pronalasku nestalih osoba.

– Znam da su šanse gotovo nikakve, ali ja moram insistirati na tome. Postoji mogućnost da su tela koja je reka nosila, doplutala do nekih gradova i da su zakopana kao NN osobe. Pitala sam na jednom skupu u Glini da li nadležne službe rade na tome, ali iz resornog ministarstva mi je odgovoreno da bi to bio vrlo skup proces s malim šansama za rezultate. Znam da je moguće da je njegovo telo ostalo u Dravi i da nikada neće biti pronađeno, ali dok god se sva ta tela koja su pokopana kao NN osobe ne ekshumiraju i identifikuju, ne mogu smatrati da se čini sve što se može učiniti, zaključuje Draženka Kosić.

Na popisu Uprave za zatočene i nestale su 1632 osobe. Za razliku od prijašnjih godina spisak je objedinjen. Tačan broj nestalih Srba nije poznat.

– Nestale osobe nisu razdvojene po nacionalnosti, ali se o tome može zaključiti po vremenu stradanja. S druge strane imamo i podatke organizacija Suza i Veritas u Beogradu, međutim za sada se držimo onih poverenstva za nestale u Hrvatskoj, pojašnjava sekretar udruženja Branko Jurišić. U udruženju “Protiv zaborava” raspolažu i određenim podacima o mestima pogibije pripadnika srpske zajednice.

– Te informacije smo prosledili Upravi za zatočene i nestale Ministarstva branitelja i očekujemo da ćemo vrlo brzo, do kraja ove ili početkom iduće godine, imati ekshumacije na tim lokacijama. Borimo se i za obeležavanje mesta stradanja srpskih civila, kaže Jurišić i podseća da je krajem jula postavljena spomen-ploča u Mokrom Polju kod Knina u znak sećanja na petnaestoro meštana ubijenih u Oluji, a u oktobru planiraju postaviti spomen-obeležje u Donjem Lapcu gde je stradalo više od 80 civila srpske nacionalnosti.

Kada je reč o Vukovaru, udruženje je više puta pokušalo ishodovati saglasnost za postavljanje obeležja od bivšeg gradonačelnika Željka Sabe, ali nije bilo razumevanja.

– Pokušaćemo razgovarati i sa sadašnjim gradonačelnikom. Vukovar jeste vruće područje, ali ćemo nastojati da budemo strpljivi i uporni i nadamo se da ćemo jednog dana obeležiti mesto stradanja srpskih civila i u tom gradu, rekao je Jurišić.

Dragana Bošnjak

U Vukovaru drastično smanjena sredstva za udruženja sa srpskim predznakom

Nova vlast na delu

Naša udruženja su dobila tek 19 odsto od ukupnog iznosa, kaže predsednik Kluba većnika SDSS-a i SNS-a u Vukovaru Dejan Drakulić

Većnici SDSS-a i SNS-a u Gradskom veću Vukovara nisu zadovoljni raspodelom sredstava u gradskom budžetu za ovu godinu usvojenom na prvoj radnoj sednici ovog, nedavno konstitusanog predstavničkog tela jer su sredstva za delovanje udruženja sa srpskim predznakom smanjena u odnosu na prošlu godinu.

Zbog toga je Klub većnika te dve stranke podneo 9 amandmana kojim su zatražili povećanje predviđenih sredstava za sportska i kulturna udruženja srpske zajednice barem na nivo iz prošle godine, međutim skupštinska većina ih je redom odbacila bez adekvatnog obrazloženja.

– Smanjenje sredstava je dovelo naša udruženja u nezavidan položaj. Nezadovoljni smo jer nema jasnih i transparentnih kriterijuma po kojima su ona raspoređena. Ako govorimo u procentima naša udruženja su dobila tek 19 odsto od ukupnog iznosa, rekao nam je predsednik Kluba većnika Dejan Drakulić.

– Ne može se reći da su zbog ekonomske situacije ili smanjenog punjenja budžeta generalno smanjena sredstva svim udruženjima jer činjenice pokazuju da se to dogodilo samo udruženjima koja okupljaju pripadnike srpske zajednice dok su ostalima uglavnom povećana. Čak ima udruženja koja su nova i odmah su dobila 20 hiljada kuna što do sada nije bila praksa, dodaje Drakulić. Svoje nezadovoljstvo izrazili su i predstavnici udruženja koje je na zajedničkom sastanku okupio zamenik načelnika iz redova srpske zajednice Srđan Milaković.

– Posle puno truda i muke smo neke stvari uspeli podići na neki zadovoljavajući nivo i smatramo da bi to trebao biti neki standard bez obzira koja je politička opcija na vlasti. Ako se išta menja moraju postojati čvrsti argumenti kojih ovde nema već su u pitanju politički razlozi, smatra Milaković.

– U poslednje dve godine uspeli smo da približimo iznose sredstava koja su dobijala najveće hrvatsko i srpsko kulturno-umetničko društvo, međutim u ovom budžetu je za HKGD “Dunav” predviđeno 170 hiljada kuna, dok su sredstva KUD-u “Sloga” smanjena sa 170 na 130 hiljada kuna, bez ikakvog opravdanog razloga. Svima je poznato da tradiciju kulturnog aktivizma u Vukovaru baštini upravo “Sloga”, čak nevezano za nacionalnu pripadnost jer je ono naslednik preratnog društva koje ima intenzivne programe i danas, pojašnjava Milaković te sličan primer navodi i u području sporta.

– Fudbalski klub “Vuteks-Sloga” kojem gravitira srpska zajednica je ove godine ušao u viši rang takmičenja, a sredstva za njegov rad su smanjena sa 580 na 500 hiljada kuna. S druge strane, podrška hrvatskom klubu “Vukovar 91” je narasla sa 650 na 800 hiljada kuna, kaže naš sagovornik dodajući da takvih primera ima još.

Izjave čelnih ljudi nove gradske vlasti ne obećavaju ništa dobro ni za sledeću godinu. Dok je gradonačelnik Ivan Penava (HDZ) obećao još nešto sredstava iz budžetske rezerve, predsednik Gradskog veća Igor Gavrić (HSP Ante Starčević) je oštrim tonom najavio da će tek biti rezanja.

– Nadam se da je njegova izjava bila izrečena u afektu i da se to neće dogoditi. Ovo je već minimum minimuma, rekao je Drakulić.

Nakon junskih prevremenih izbora, izvršnu vlast u gradu ima HDZ koji je većinu u Gradskom veću uspeo osigurati uz pomoć svog koalicionog partnera HSP-a Ante Starčević i jednog većničkog mesta HDSSB-a.

Dragana Bošnjak

Predsednik VSNM-a Osijeka, dr. Milorad Mišković

Zaslužili smo kulturni centar

Aktivno smo se uključili u ideju da se u Osijeku otvori Srpski kulturni centar. Mađari, koji su po brojnosti ispod nas, imaju ga već godinama

Po prvi put u 11 godina od osnivanja, članovi VSNM-a Grada Osijeka organizovali su obeležavanje Krsne slave. Zašto ste za krsnu slavu uzeli Veliku Gospojinu?

Velika Gospojina je tradicija Grada Osijeka još od kada su se naši preci doselili na ove prostore, a Donji grad kao jedan dio Osijeka, po prvi se put u pisanoj formi spominje 16. maja 1699. godine. Već 1702. godine, naši preci su na današnjem crkvenom prostoru izgradili malu crkvu s malim zvonikom, od pletenih šiba, oblepljenu blatom i posvetili je Velikoj Gospojini. I sledeće tri zidane crkve, računajući i današnju, su posvećene Velikoj Gospojini i mi smo samo nastavili sa tom tradicijom.

Koliko je Srba u Gradu Osijeku i kakva je komunikacija među njima?

Po zadnjem popisu, Srba pravoslavne vjere je 6700, zaokružit ću tu brojku. Ono što nije dobro je da je na popisu prije deset godina bilo 2000 Srba više, što držim da i nije tako malo smanjenje. Više je elemenata za takvo stanje i ono zahtjeva jednu sociološku obradu ili istraživanje. Ono što je teško je komunikacija među nama, jer živimo na širokom gradskom području. Vi praktično, ako nekoga ne poznajete, ne znate gdje stanuje i kako živi što je problem koji je jako prisutan. Ako idemo logikom da će nas za deset godina biti još 2000 manje, za trideset godina možda nas neće biti.

Kakvu saradnju imate s gradskim strukturama?

Mogu izraziti samo veliko zadovoljstvo, kako sa sadašnjom, tako i prošlom vlašću. Ta suradnja je bila više nego pozitivna pogotovo prošle godine kada smo prošli kroz jedan težak period u kome su ćirilične ploče skidane četiri puta, a peti je put jedna od njih bila premazana bojom. U tim smo vremenima imali korektne odnose i odličnu komunikaciju, a i mi nismo dali da se stvari ispolitiziraju. Danas ploče nadziru tri kamere s tri pozicije, 24 sata, i problema više nema.

Kako više animirati ljude da se uključe u rad manjinske samouprave?

I obilježavanje ovog praznika jedan je od koraka ka većem uključivanju ljudi. Drago mi je da sam povodom naše krsne slave bio u prilici govoriti za mnoge medije jer ljudi to slušaju i tako znaju da postojimo i što radimo. Gradskom smo vijeću recimo uputili zahtjev da se ispred stare osječke Gimnazije postavi bista Milutina Milankovića koji je tu gimnaziju posjećivao, a vrlo je malo poznato da je i osnovnu školu polagao u Osijeku. Od gradskog smo vijeća dobili odgovor da je naš zahtjev proslijeđen mjerodavnim strukturama i to je samo jedan od mnogih koraka koje poduzimamo kako bi što više ljudi uključili.

Imate li u VSNM-u neku želju koju bi ste voleli realizovati?

Aktivno smo se uključili u ideju da se u Osijeku otvori Srpski kulturni centar. Iako ideja nije izvorno naša, prihvatili smo je i smatramo da najveća nacionalna manjina u gradu to zaslužuje. Mađari, koji su po brojnosti ispod nas, to imaju već godinama. U kontekstu toga predložili smo jednu lokaciju u Zmaj Jovinoj ulici. Postojanje jednog takvog centra omogućilo bi nam puno kvalitetnih sadržaja i djelovanja.

Predstavite nam za kraj razglednicu “Osječki gospojinski karanfili” koju ste izdali?  

Od 1818. godine do danas, tradicionalno se samo u Osijeku i samo na Veliku Gospojinu svete crveni i bijeli karanfili. Povodom toga naše vijeće je, uz podršku Zajedničkog vijeća opština, izdalo prigodnu razglednicu koju smo uručili svima koji su zajedno s nama obilježili našu prvu krsnu slavu.

Zoran Popović

 

Selo Kokočak na Papuku, zaboravljeno od svih službi

Gore ne može

Nema ulične rasvjete, ne održavaju se bankine uz ceste, ne čisti se snijeg, ne popravljaju mostovi, ne reguliraju potoci i kanali, nema odvoza otpada, nema čak ni table na ulazu u Kokočak

U selo Kokočak na Papuku stigosmo sa zapada iz pravca Voćina, dijelom zidanom cestom kroz šumske predijele i prazna naselja na kojoj ne možeš brže od 30 kilometara na sat pa se put malo odužio. Ili nam se to činilo zbog tmurnog i oblačnog ljetnog dana, skeleta devastiranih kuća koje se od raslinja uglavnom ne vide i opće pustoši?

S istoka, Kokočak je tek 11 kilometara udaljen od Orahovice i ima status prigradskog naselja, a nakon boravka u njemu i razgovora sa stanovnicima stječe se dojam da je u pitanju 11 svjetlosnih godina. Jer, iako mještani imaju sva prava i obaveze kao i oni koji žive u gradu, iako redovito plaćaju komunalnu i vodnu naknadu, oni su građani jedanaestog reda – nema ulične rasvjete, ne održavaju se bankine uz ceste, ne čisti se snijeg, ne popravljaju mostovi, ne reguliraju potoci i kanali, nema organiziranog odvoza otpada, ne uređuje se groblje, nema čak ni table na ulazu u selo sa zapadne strane. Ona na izlazu je na mjestu!

– Nije tih 20 kuna za komunalnu naknadu puno i nije nam teško platiti ono što moramo, ali moramo znati što za to dobivamo. Išli smo u Općinu pitati, rekli su nam da ni oni ne znaju – kaže nam mještanka Ana Nikolić.

Molili su Komunalno da uređuje groblje, da će platiti, ali ništa. Tražili su javnu rasvjetu, ali nije bilo suvislog obrazloženja zašto je ne mogu dobiti. Kada su spomenuli cestu i mostove rečeno im je da im se ne isplati ništa raditi “zbog dvije babe i tri đeda”. Najgore je vele, kad zapadnu snjegovi i kad nabujali potoci s Papuka odnesu mostove i poplave putove, a zatreba hitna medicinska pomoć. Niti se mogu probijati niti žele! U takvim okolnostima poželjno je imati terensko vozilo ili bar traktor, a dok se dođe do prve zdravstvene ustanove može biti kasno.

– Glavna cesta je županijska, nju očiste relativno uredno i u skladu sa svojim pravilnicima. Ali nije nam jasno, kad već dođu do ovdje i naprave 11 kilometara da ne mogu očistiti i odvojak dugačak tek 700 metara – kaže čovjek koji živi u Orahovici, a ovdje dođe raditi na imanju.

Devastirane kuće zarasle su u šipražje, iz njih već vire krošnje. Vlasnici se ne žele vratiti ili su davno umrli, njihovi potomci nemaju vremena i živaca, a mnogi ni volje ulagati u nešto što nema nikakve materijalne vrijednosti. Na mnogim kućama spuštene su rolete, a kapije zaključane iako se vidi da se gazdinstava održavaju. To su kuće onih koji žive u Orahovici, a ovdje dolaze vikendima. Osam godina u selu nije bilo električne energije, dobili su je prije četiri ili pet godina. Ne mogu se točno sjetiti kada pa se šale: Eto, kakvi smo mi ljudi, kad je nešto lijepo brzo zaboravimo! A dok su živjeli uz svijeće bilo je teško, toliko teško da se sada, kada imaju tu blagodat civilizacije, često pitaju kako su uopće mogli funkcionirati bez struje, bez frižidera, škrinje, bojlera, veš-mašine ili televizije.

– Ne znamo kad je gore, zimi kad brzo padne mrak pa nemaš što raditi nego ležati u krevetu ili ljeti kad nemamo gdje čuvati hranu, mlijeko, sir, jaja…  Svi smo ovdje stariji ljudi koji ne možemo svaki dan u kupovinu u Orahovicu ili nam nema tko dovesti namirnice pa je pravo čudo da još nije došlo do nekog trovanja – priča nam umirovljeni šumar Gojko Nikolić (85).

Molili su i kumili, preklinjali i upozoravali, ali vazda se našao neki izgovor, uvijek je nedostala neka dozvola, stalno je falio neki potpis, a svima je bilo jasno da je sva dokumentacija stajala u nečijim ladicama i da se pitanje ponovne elektrifikacije (selo je prvi put struju dobilo 1958.) ne rješava samo u selima gdje žive Srbi. Život uz svijeće i baterije bio je neka vrsta psihološkog pritiska na one koji su ostali ili se vratili i poruka onima koji razmišljaju o povratku. Nikolić se odlučio oduprijeti i vratiti se na svoje jer, kaže, nije nikome ništa nažao učinio. Cijeli je život proveo u Kokočaku, izuzev osam godina izbjeglištva u Aleksincu i Kruševcu. Vratio se 2003. kada je, u ratu opljačkana i spaljena, kuća bila obnovljena. Teško mu je gledati kako selo izumire.

– Zbog prekrasnog žutog cvijeća koje je cvalo na Uskrs selo Kokočak u davna vremena zvalo se Mirisne livade. Kada su Turci zavladali ovim krajevima nazvali su ga Kočar, što bi značilo čarno ili lijepo, a kada su ovdje 1690. došli Srbi s vrela Usore i iz okolice Čačka, dali su mu ime Kokočak. Imali smo 360 hektara seoske površine, pašnjaka i šuma. Seljaci su imali pravo na građu i ogrjev. Kad je Tito proveo agrarni reformu sve je oduzeo pa smo ostali bez ijednog hektara, selo sada nema ništa. Danas ima 18 useljivih kuća, a tek u njih osam netko živi – objašnjava nam Gojko ono što je čuo još ili pročitao u zavičajnim knjigama.

I dan danas ne može shvatiti kakvo je to ludilo početkom devedesetih ušlo u ljude i zašto je trebalo paliti sela. U Kokočaku ljudi nisu zaključavali kuće, iz dvorišta ništa nije nestajalo, stado si mogao nesmetano ostaviti na paši mjesecima, nije se događalo da ti netko pobere šljive.

– U 24 kuće živjeli su ljudi iz križanih brakova što znači da su ovdje spaljene i 24 katoličke kuće – zaključuje Gojko.

U središtu sela, odmah pored devastiranog crkvenog zvonika podignuto je spomen obilježje hrvatskim braniteljima Milanu Puhaliću i Momiru Krmpotiću. Pred neke izbore netko je razbio ploču, bila je policija, ali počinitelje nije pronašla. Kako i bi, kažu mještani, kad nitko od njih to nije učinio jer nema razloga. Zanimljivo je, zaključuju, da se takve stvari događaju obično pred izbore kada treba tražiti dežurne krivce i homogenizirati birače podsjećajući da je neprijatelj tu i da nikada ne spava.

Goran Gazdek

•  

Velika Gospojina proslavljena u manastiru Krupa

Praznik koji zbližava

Gradonačelnik Obrovca Ante Župan (HDZ) i zamjenik Stanko Mijić (SDSS), primjer su suradnje u ovim političkim okolnostima

I ovogodišnje obilježavanje Uspenja Presvete Bogorodice ili kako narod kaže Velike Gospojine, slave manastira Krupe kod Obrovca, protekla je 28. avgusta uz veliki broj vjernika i stanovnika mjesta u Lici i sjevernoj Dalmaciji, kao i mnogih koji su otuda porijeklom, a koje je život odveo širom svijeta.

Iako je bogoslužju, održanom uvečer uoči praznika, prisustvovao velik broj ljudi, još ih je više bilo na svetoj arhijerejskoj Liturgiji koju je služio episkop dalmatinski Fotije uz sasluženje sveštenstva i monaštva eparhije. Nakon liturgije, episkop Fotije odlikovao je episkopskom gramatom zaslužne donatore u obnovi manastira i susreo se s predstavnicima Srba i lokalnih vlasti.

Nastavak dana protekao je u neslužbenom tonu, u okupljanju velikog broja ljudi izvan manastirskih zidina. U šatorima i na tezgama, uz janjetinu i jaretinu, ali i druge ugostiteljske ponude, moglo se uživati u narodnoj muzici koju su izvodile lokalne grupe.

– Bilo je iznimno lijepo vidjeti toliki broj ljudi na liturgiji, što znači da ljudi dolaze, ne samo radi tradicije okupljanja kod manastira i susretanja i slavljenja, nego istovremeno i da dolaze radi privrženosti vjeri, rekao je predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.

– Iz okupljanja ljudi vidljivo je i da je Krupa uz Krku najveća po snazi okupljanja, ne samo pravoslavnih vjernika i Srba, nego svih susjeda i prijatelja koje privlače to okupljanje i sadržaji koji se tamo odvijaju. Iznimno cijenim što se nastavlja tradicija da vladika sa svojim sveštenstvom prima lokalnu vlast grada, županije i predstavnike Srba, što je osobita prilika za razmjenu mišljenja i za dogovore kako unaprijediti rad eparhije, manastira i života ljudi na tom području, rekao je predsjednik SNV-a.

– Gradonačelnik Obrovca Ante Župan koji je istaknuti HDZ-ovac i zamjenik Stanko Mijić koji je ugledan član županijskog predsjedništva SDSS-a i predsjednik GO SDSS-a Obrovca primjer su suradnje u ovim političkim okolnostima. Nađen je mehanizam koegzistencije, nezavisno od političkih razlika, kao i mehanizam priznavanja i poštovanja. Riječ je o partnerstvu i suradnji koja rezultira dobrim rezultatima za građane Obrovca i razvoj novih politika, što se vidi i u Golubiću i Krupi, rekao je Pupovac.

Boravkom u Krupi bio je oduševljen i Janko Veselinović, jedan od organizatora skupa o manjinama u obližnjem Golubiću.

– Tu se uvek osećam kao kod kuće, punog srca, i dišem punim plućima. Srećan sam jer sam video neke ljude koje nisam video 25 pa čak i 30 godina. Tako sam sreo svog učitelja posle 25 godina. Zadovoljan sam i što se u Krupi svake godine, zajedno sa ljudima ovog kraja nađe i gradonačelnik koji je i njihov gradonačelnik, a ne pripada tom narodu. Lepo da se prošetao i pozdravio s ljudima, rekao je Veselinović.

Nenad Jovanović

Sedmi skup o srpsko-hrvatskim odnosima u Golubiću

Našli zajednički jezik

Ovogodišnji skup imao je za temu očuvanje identiteta i načine i modalitete zaštite nacionalnih identiteta 

U selu Golubić kod Obrovca održan je sedmi međunarodni naučni skup “Srpsko-hrvatski odnosi – zaštita identiteta”. Skup u čijem su radu učestvovali brojni naučnici i umjetnici iz Hrvatske, Srbije, Njemačke, Grčke i Bugarske, ali i politički predstavnici Hrvatske, Srbije, Srba u Hrvatskoj, Hrvata u Srbiji i lokalnih vlasti, organizirali su Udruga za povijest, suradnju i pomirenje Golubić i Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje iz Novog Sada.

– Ovogodišnji skup imao je za temu očuvanje identiteta i načine i modalitete zaštite nacionalnih identiteta, rekao je jedan od organizatora skupa, poslanik u skupštini Srbije i naučni radnik Janko Veselinović iz Novog Sada. Na skupu se govorilo o činjenici da zaštita identiteta nikako ne znači štetu za većinski narod, već doprinosi multietničnosti i različitosti. I ove godine održana je trodnevna ljetna škola za studente iz Srbije i  Hrvatske.

– Kad smo na prvom skupu pre sedam godina pokušali da razgovaramo, postavilo se pitanje kako razumemo pojedine pojmove. Ono što se dešavalo 90-ih godina neki zovu ratom, drugi građanskim ratom, treći domovinskim ratom, četvrti agresijom. Složili smo se da to u našim komunikacijama zovemo sukobom. Učesnici ovog skupa su ljudi mlađi po godinama, ali i avangardni u smatranju da ne trebamo previše da se vraćamo na prošlost da bi produbljavali sukobe, već da učimo iz istorije kako nam se ne bi ponavljala, rekao je Veselinović.

– Obrovac je idealno mesto za susrete jer su gradonačelnik  i njegov zamenik ljudi koji dobro shvataju o čemu pričamo. Na području  grada odnosi su blizu idealnima. Nema incidenata, saradnja je odlična i podrška skupu je od početka bila sveobuhvatna, rekao je Veselinović. Održanim skupom zadovoljan je i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.

– Vrlo je značajno da postoji ustaljen kontinuitet održavanja skupova koji su ove godine prošireni brojem učesnika i sadržajima i izvan samih političkih, historiografskih i aktualnih tema. Stvar se proširila na područja umjetnosti i stvaralaštva i to je dobar trend. Također je dobro što dobiva dimenziju međunarodne suradnje. Kvaliteta tih rasprava je sve značajnija, pa potencijal skupa postaje sve veći, rekao je Pupovac.

U radu skupa učestvovali su i predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer, saborski zastupnik Dragan Crnogorac, gradonačelnik Obrovca Ante Župan, Milan Micić iz Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i javno informisanje iz Novog Sada i Darko Sarić iz Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji.

Nenad Jovanović

Opština Negoslavci se oporavlja nakon smanjenja sredstava za rad

Uskoro nove fasade

Meštani će dobiti 80 odsto sredstva, opština će ih sufinansirati sa 2,5 odsto dok će ostatak obezbediti sami

Opštini Negoslavci je odobren program Fonda za zaštitu okoliša i energetsku efikasnost  u iznosu od 500 hiljada kuna koji se odnosi na poboljšanje energetske efikasnosti porodičnih kuća. U okviru tog programa, 15 do 20 negoslavačkih domaćinstava imaće mogućnost da obnovi stolariju ili fasadu na svojim kućama ili da uloži u neki vid energetski prihvatljivog grejanja svog stambenog prostora. Za građane je ovaj program povoljan jer su njihova ulaganja minimalna. Iz Fonda će dobiti 80 odsto sredstva, opština će ih sufinansirati sa 2,5 odsto dok će ostatak morati da obezbede sami. Maksimalni iznos sredstava po domaćinstvu je 60 hiljada kuna.

– Ovo je za nas velika stvar jer smo u prilici da pomognemo našim građanima, rekao je  načelnik opštine Dušan Jeckov na svečanoj sednici Opštinskog veća održanoj povodom Dana opštine Negoslavci, Velike Gospojine. Istakao je da je poboljšanje uslova života i pomoć stanovništvu prioritet u radu opštinske uprave navodeći još neke od primera. Za svako novorođeno dete, roditeljima se iz opštinske blagajne isplaćuje hiljadu kuna, takođe pomažu prvačiće i predškolce, te sufinansiraju prevoz srednjoškolaca. Iako Negoslavci spadaju u kategoriju manjih opština sa budžetom od oko 2 miliona kuna, opštinske vlasti se trude da tim novcem racionalno raspolažu.

– Trudimo se da maksimalno iskoristimo sredstva koja su nam na raspolaganju. Ovogodišnji dan opštine obeležavamo u nekoj mirnijoj atmosferi jer smo uspostavili stabilnost funkcionisanja, kaže Jeckov, podsetivši da su prošlogodišnje izmene Zakona o finansiranju jedinica lokalne samouprave za posledicu imale smanjenje izvornih prihoda, a dotacije države nisu bile dovoljne zbog čega je opština morala racionalizovati troškove. Ipak, do kraja godine planiraju završiti dečje igralište, urediti centar naselja i pomoći dovršetak izgradnje parohijskog doma.

Jeckov je istakao osnivanje Projekt centra u sklopu projekta prekogranične saradnje Hrvatske i Srbije finansiranog iz evropskih fondova. U Projekt centru su zaposlene dve mlade visokoobrazovane osobe, a njegova uloga je da bude svojevrsni servis lokalnoj samoupravi, preduzetnicima, udruženjima i građanima prilikom apliciranja za različite projekte.

Boljem životu meštana doprineo bi i završetak magistralne ceste od Vukovara do Orolika, koja kroz Negoslavce prolazi u dužini od oko 3,5 kilometra. Radovi čiji su investitor Hrvatske ceste traju od jula prošle godine i otežavaju komunikaciju sa Vukovarom kojem gravitiraju stanovnici ovog naselja.

– Izrazili smo nezadovoljstvo dinamikom radova koji su odavno trebali biti završeni. Cesta je jedno vreme bila potpuno zatvorena za saobraćaj zbog čega su naši meštani bili prisiljeni da na posao putuju alternativnim pravcima čak 25 kilometara do svega 6 kilometara udaljenog Vukovara, a da im pritom poslodavci nisu nadoknađivali troškove, ističe Jeckov.

D. Bošnjak

•  

Paroh Kolarićke-vojnićke i Veljunske parohije Željko Vidaković

Politika i crkva ne idu zajedno

Odnos prema nama je vrlo korektan. Kad god mi je zatrebala pomoć općinska vlast Vojnića je pozitivno reagirala 

Jerej Željko Vidaković paroh je Kolarićke-vojnićke i Veljunske parohije, gdje spada i Perjasica. Ovo mu je prva parohija i prva služba kao sveštenika SPC, a rukopoložen je 2011. godine te je na tom mjestu gotovo tri i pol godine. Sve je to za njega bilo novo, kako sam kaže. Rođen je u Zvorniku, u BiH, na granici sa Srbijom, na Drini. Završio je Bogosloviju u Sremskim Karlovcima, a u Zvorniku je najprije djeci u osnovnoj školi predavao vjeronauk. Vanredno je studirao fakultet u Foči, ali ga nije završio, bilo je puno obaveza, došao je na Kordun u službu – daleko od fakulteta, a i sada, kako reče, nije baš u mogućnosti nastaviti studij zbog brojnih službenih obaveza.

– Položaj crkvene zajednice i Srba pravoslavaca na području općine Vojnić, Kolarića, Veljuna i Perjasice i ostalih mjesta ovog dijela Korduna je osrednji. Ne mogu reći da sam suštinski nezadovoljan stanjem i svojim cjelokupnim boravkom ovdje te odnosom vjernika prema našoj crkvi. A, opet, ne mogu reći da sam u potpunosti zadovoljan. Zapravo, u svim područjima crkvenog života može biti bolje i svi treba da težimo tome – kaže jerej Željko Vidaković.

Ljudi dolaze u crkvu, a odaziv je posebno dobar za tzv. velike crkvene praznike. Odnos općinskih vlasti jerej Vidaković ocjenjuje dobrim i korektnim.

– Trudim se da budem izvan političkih događaja jer politika i naša sveštenička služba nikako ne idu zajedno. Ponavljam, odnos prema nama je vrlo korektan i sa bivšim i sa sadašnjim općinskim vodstvom. Kad god mi je zatrebala pomoć općinska vlast je pozitivno reagirala, i bivši načelnik Branko Eremić i sadašnji Nebojša Andrić – ističe jerej Vidaković.

Većih problema između starosjedilaca i povratnika Srba te između doseljenih i naseljenih Hrvata iz BiH jerej Vidaković nije uoči. U osnovnoj školi u Vojniću u osam sati predavanja u raznim razredima i starosnim grupama na vjeronauk ide 48 djece, što je zadovoljavajući broj.

Na Kolariću su dvije crkve, ona stara, Svete Petke, se konzervira. U tzv. novoj crkvi konačno je uvedena struja, obavljeni su još neki građevinski radovi, popravljen je krov, a popravak fasada i dijela unutrašnjosti se nastavlja.

Milan Cimeša

Prvi nogometni kamp nacionalnih manjina u Daruvaru

Loptom protiv nasilja i diskriminacije

Nogometni kamp nacionalnih manjina Republike Hrvatske organiziran je za djevojčice i dječake u dobi zmeđu 10 i 16 godina, a u Daruvaru ih se u pratnji roditelja okupilo oko 80

Protiv različitih oblika diskriminacije može se boriti na razne načine, a neki su to odlučili učiniti pomoću – lopte. Sredstvo je to s kojim se već nekoliko godina protiv sveprisutnog problema bori Svjetska organizacija Roma. Kako bi se različiti oblici diskriminacije suzbili, kao i mržnja prema onima koji su drugačiji od nas, o tome što su prave vrijednosti trebalo bi  početi učiti još od malih nogu. Vodeći se time, Nogometna akademija Roma “Mala Barcelona” iz Slavonskog Broda organizirala je u Daruvaru Prvi nogometni kamp nacionalnih manjina Republike Hrvatske kao nastavak projekta “Loptom ujedinjeni protiv rasizma, nasilja, diskriminacije i siromaštva”. Naziv prethodnog projekta ujedno je bio i moto nogometne akademije.

Sve je započelo prije godinu dana kada je, također u Daruvaru, održana humanitarna utakmica između reprezentacija nacionalnih manjina Hrvatske i Hrvatskog sabora. Tada su se sakupljala sredstva za nabavku informatičke opreme za Centra Rudolf Steiner – ustanove čija je djelatnost odgoj i obrazovanje djece i učenika s posebnim odgojno – obrazovnim potrebama. Glavni koordinator kampa Tofko Dedić Toti prisjeća se toga događanja i objašnjava odakle ideja za njegov nastavak.

– Jako volim Daruvar, ovdje se osjećam kako kod kuće. Utakmicom prošle godine započeli smo nešto lijepo, a ovim kampom željeli smo na istome mjestu sve podići na jednu višu razinu. Ovo je testna godina i kamp, da vidimo kako će se sve odvijati i biti prihvaćeno. Nadam se da ćemo i iduće godine ponovno doći – objašnjava Dedić.

Trodnevni nogometni kamp nacionalnih manjina Republike Hrvatske organiziran je za djevojčice i dječake u dobi zmeđu 10 i 16 godina, a u Daruvaru ih se u pratnji roditelja okupilo oko 80. Djeca su bila podijeljena u grupe prema godištima, a dodijeljena im je i sportska oprema. Kamp se ne bi održao bez potpore onih koji su prepoznali vrijednost održavanja ovakve vrste zbivanja, tvrdi glavni koordinator Elmir Mehmedović, ujedno i izbornik Hrvatske reprezentacije Roma.

– Hrvatski nogometni savez generalni je pokrovitelj prvog kampa ovakve vrste u Hrvatskoj, a uvelike su pripomogli i Grad Daruvar, Nogometni klub Daruvar i naš ambasador, saborski zastupnik za češku i slovačku nacionalnu manjinu Vladimir Bilek koji je sudjelovao i u organizaciji prošlogodišnje utakmice – pojašnjava Mehmedović.

Krovna nogometna organizacija, Hrvatski nogometni savez na otvorenje je poslala tehničkog direktora Romea Jozaka.

– Zahvaljujem se ljudima iz Daruvara, kako iz Grada tako i iz nogometnog kluba, koji su pomogli u organizaciji ovoga kampa. Hrvatski nogometni savez kao generalni pokrovitelj ovime pokazuje podršku organizaciji ovakvih događanja. HNS slijedi politiku UEFE koja teži razvijanju nogometa na najširoj osnovi i organizacija ovakvog kampa sigurno je jedan od koraka u tom smjeru – izjavio je Jozak.

Nogometni dio kampa održavao se na gradskim sportskim igralištima, a osim sportskog dijela kamp je bio i edukativnog karaktera. Djevojčice i dječaci svaki su dan imali u poslijepodnevnim satima, između dva dnevna treninga, organizirane radionice i predavanja. Predavanja su bila raspoređena tematski po danima. Tako su predavači prvoga dana djecu podučavali o pravima nacionalnih manjina, o tome što je to rasizam, kako ga prepoznati i iskorijeniti iz društva, isto kao i diskriminaciju. Drugoga dana djeca su nešto više saznala o vrstama sportskih ozljeda, dok je trećeg dana bilo riječi o važnosti školovanja i prednostima koje ono pruža. Predavanja su održale osobe koje su već dugi niz godina uključene u rješavanje problema o kojima su držali predavanja. Jedan o predavača bio je i glavni koordinator Dedić Toti u ulozi predsjednika Svjetske organizacije Roma u borbi protiv nasilja, siromaštva, diskriminacije i siromaštva, udruge koja okupljanjem nacionalnih manjina želi prvenstveno kroz odgoj i obrazovanje pronaći nove modele i načine putem kojih bi se rješavali postojeći problemi u društvu.

– Meni je veliko zadovoljstvo i čast što možemo biti sretni da po prvi puta u povijesti imamo jedan kamp nacionalnih manjina i koje su ovdje podržane. U ovoj državi žive 22 nacionalne manjine, puno nam je vremena trebalo da se ovako organiziramo i da napravimo ovakvu promociju s loptom. Mi se bavimo sportom i želim da ova djeca nastave taj put, jer nije lako baviti se sportom ako ga ne voliš. Dakle, mi smo se ovdje ujedinili protiv nasilja, rasizma, diskriminacije i siromaštva da zajedno pokažemo Hrvatskoj i svijetu da u Daruvaru postoje ljudi koji vole nogomet i koji su bez predrasuda. Zahvalio bih se djeci koja su podržala ovaj projekt i koja se se odazvala, te roditeljima koji su s njima došli da vide da želimo napraviti nešto zajedničko. Sport bez predrasuda, vjerske i nacionalne mržnje – to je ono što želimo postići. Moramo svakog poštivati, svi su u ovaj kamp dobrodošli. Mi ne biramo ljude po naciji, nego po dobroti i humanosti –  naglašava Dedić Toti.

Djevojčicama i dječacima na zatvaranju kampa podijeljene su diplome, a svima onima koji su na bilo koji način pomogli organizaciji i održavanju Prvog nogometnog kampa nacionalnih manjina Republike Hrvatske dodijeljene su zahvalnice. Organizatori su s obzirom na ovogodišnji dobar odaziv i podršku u organizaciji izrazili nadu da ovo nije ujedno i posljednji ovakav kamp i da će se iduće godine održati drugi po redu kamp u još većem broju nego sada.

Danijela Havranek

Uspjeh Dramskog studija karlovačkog Zorin doma u Vojvodini

Čudna šuma je to

Karlovčani su osvojili dvije najznačajnije nagrade u Bačkoj Palanci na Festivalu ekološkog pozorišta

Izuzetan uspjeh zabilježili su članovi Dramskog studija karlovačkog gradskog kazališta Zorin dom. Osvojili su dvije najznačajnije nagrade u Bačkoj Palanci na 20-tom Festivalu ekološkog pozorišta (FEP) koji je održan od 21.do 24. augusta. Karlovčani su osvojili glavnu nagradu publike i nagradu dječjeg žirija za predstavu “I u šumi toga ima”.

Radi se o autorskom projektu Sanje Hrnjak, voditeljice Dramskog studija Zorin doma. U konkurenciji su bile također predstave: Pozorišta za decu iz Kragujevca, Kazališne družine Pinklec iz Čakovca, Pozorišta mladih iz Novog Sada, Dečjeg pozorišta iz Subotice i Narodnog pozorišta Toša Jovanović iz Zrenjanina. Nagradu stručnog žirija podijelile su predstave iz Čakovca i Zrenjanina. Jedino su u karlovačkoj predstavi glumila djeca-amateri dok su ostalih pet profesionalna kazališta za djecu u kojima glume odrasli profesionalni glumci.

– Prijavili smo se na poziv organizatora, a ova predstava je bila proglašena najboljom i u Bjelovaru na festivalu profesionalno vođenih kazališta za djecu i mlade ASSITEJ. Također smo nastupili i u Šibeniku na ovogodišnjem Međunarodnom dječjem festivalu. Predstava je prepoznata u zemljama naše regije jer svi imamo slična iskustva. Sa ovom predstavom ćemo nastupiti i krajem listopada u varaždinskom HNK-u – kaže Srećko Šestan, direktor karlovačkog gradskog kazališta Zorin dom. Predstava govori o prijateljstvu: kroz priču o životu i suživotu u šumi metaforički se govori o današnjem stanju. Na Festival je putovao kompletan dramski ansambl sa 25 izvođača.

– Ugodno smo bili iznenađeni organizacijom Festivala koju je prije nekoliko godina preuzela mlada grupa ljudi koji vole kazalište. Svi su iz Bačke Palanke i svi studiraju na umjetničkim akademijama u Beogradu, Banja Luci ili Novom Sadu i odlično rade. Održan je i cijeli niz radionica na temu ekologije za djecu, bilo je i nekoliko panel diskusija na temu ekologije za mlade, nastupilo je više bendova. Jako smo zadovoljni i bilo nam je to vrlo ugodno iskustvo. Moram pohvaliti sve članove našeg Dramskog studija, posebno tehniku koja je vrhunski odradila posao i taj smo dio doveli gotovo do savršenstva. Prostor u kome smo igrali je sasvim različit od našeg kazališta, ali su i svjetlo i ton i scenografija odlično urađeni. U dvorani kina ima 220 stolica, a našu je predstavu pratilo više od 400 ljudi – kaže Šestan.

M. Cimeša

Ličani se okupili na tradicionalnoj slavi

Gospojina u Turjanskom

U organizaciji pododbora SKD “Prosvjeta” iz Vrhovina i ove je godine proslavljena Velika Gospojina u selu Turjanski. Tradicija proslave u ovom ličkom selu postoji više od 50 godina i to je bio skup gdje su se okupljale stotine ljudi iz svih krajeva Like. Velika Gospojina se obilježavala u raznim oblicima sve do 1995. godine kada je zbog već poznatih događaja prekinuta. Ponovno obilježavanje pokrenuto je 2005. godine, ali u puno manjem obliku nego prijeratnih godina.

Svetu arhijerejsku liturgiju u zidinama crkve koju je služio jerej Slađan Nikić. Kulturni i zabavni program je tradicionalno održan ispred nekadašnjeg društvenog doma u Turjanskom. I pored radnog dana, ekonomske krize i nekoliko okupljanja u bližem okruženja, Velika Gospojina je i ove godine okupila veliki broj posjetitelja.

Sve prisutne je do kasno u noć zabavljao poznati narodni pjevač Ranko Stanić-Džimi. Više od 6 sati bez pauze su se pjevali poznati narodni i zavičajni hitovi, a sve je proteklo bez i najmanjeg incidenta. I sam Džimi potječe iz Krupe, odnosno sela koje je doživjelo sličnu sudbinu iseljavanja kao Turjanski. Na oduševljenje svih prisutnih, pored toga što je pjevao satima bez pauze, odigrao je i nekoliko narodnih kola sa posjetiteljima narodnog zbora.

U Vrhovljanskom pododboru “Prosvjete” ne kriju zadovoljstvo uspješnom organizacijom još jedne Velike Gospojine pogotovo što je sve odrađeno sa jako skromnim finansijskim sredstvima. Ova manifestacija u Turjanskom je još jednom pokazala da se puno toga može odraditi i sa jako malo novca, ukoliko postoji entuzijazam, požrtvovanje i jaka želja za tim.

M. M.

•  

Stogodnjak (232)

5. 9. – 12. 9. 1914: “U mrtvi ugao u Baniji, oko Bovića, unesene su stotine gvozdenih plugova da zamijene stare drvenjake, vršene su probe s vještačkim đubretom, stvarana je osnova za oplemenjivanje domaće pasmine stoke, udareni su temelji gospodarskom preporodu našeg seljaštva i, preko njega, cijelog našeg života. Poboljšana je tehnika poljskog rada, uvedene su  nove metode, probuđen interes za novo i bolje… Ali mi imamo s čega da se zabrinemo: u ovom kraju alkohol ruši blagostanje, ubija moral i degeneriše rasu, amerikanstvo stvara gospodarsku i moralnu pustoš, ratno lihvarstvo podsijeca žile narodnom blagostanju, u carstvu duševnog mraka vlada praznovjerica bez granica, apatija je obuzela čitave krajeve izgladnjelog i ogoljelog naroda…” objavljuju novine ovu sličicu iz okolice srpskog sela  Bovića, kao paradigmu ratnog stanja u Hrvatskoj.

*zbog rata propadaju mnogi poslovi, zatvaraju se trgovine, ljudi su osiromašeni, roba se prodaje za sitniš, kuće i imanja u bescjenje… Stoga nisu rijetki ni ovakvi oglasi: “Radi iznajmljivanja prostorija u ratne svrhe, prodaju se sve na stovarištu nalazeće stvari, sastojeće od  divnih imitacija brilijanata i dijamanata, prstenja, broševa, naušnica, ogrlica, puceta za manžete, igala za kravate i šešire, nakita za kosu, sve za uz čudo jeftine cijene, počev od 20 filira dalje… Moderni štapovi, ručne torbice, krasni džepni satovi, također jeftino…” stoji u novinskom oglasu nekog Jovana Vlaisavljevića iz Zagreba. Ili: “Odmah prodajem kuću. Ista ima 5 soba i kuhinju, podrum, te ostale nuzprostorije. U dvorištu je  bunar, velika bašča je sva u ogradi. Na vrlo je prometnom mjestu blizu željezničke stanice. Prodajem i komad zemljišta blizu kuće, a sve za samo 8400 kruna. Takva se prilika u ovim vremenima ne propušta…” kaže se u oglasu Petra Komadine iz Vrginmosta.

* rat, međutim, nije poremetio uobičajene nakane ženika i udavača. Novine naprosto pršte od ženidbenih oglasa. Evo samo nekih: “Srbin učitelj, mlad, povisok, crnomanjast, ozbiljan, bogat i solidan, ženio bi se mladom i ljepuškastom učiteljicom. Samo ozbiljna pisma sa fotografijom i pod šifrom ‘Ozbiljnost’ na broj 34…” Zatim: “Ženidbe radi tražim poznanstvo 20-26 godina čestite Srpkinje – dame iz bolje klase, dobroćudne, obrazovane, zdrave, pristale i valjano kućevno odgojene, sa primjerenim mirazom… Činovnik sam, rođen 1883. godine s godišnjim prihodom od 5000 kruna i ušteđevinom od 20.000 kruna, zdrav, solidan i dobro očuvan, besprijekorne prošlosti, a kažu da sam i pristao. Samo ozbiljne, ne anonimne, pobliže predloge uz fotografiju slati na šifru ‘Dobra ti sreća Milče moje’ na poštanski fah u Postojni-Adelsbergu…” Onda: “Ženio bi se Srbijanac, trgovački putnik, star 27 godina. Radi otvaranja rentabilnog posla u Srbiji potreban mi je novac i zato bih se ženio sa devojkom ili udovicom Srpkinjom, Hrvaticom ili Nemicom od 20 do 26 godina koja nema dece, a raspolaže većim mirazom i koja je voljna da živi u Srbiji…”

* jedni traže bračnog druga ili družicu, a drugi – posao za golo preživljavanje! Pa tako: “Zdrava, čista, srednjih godina, te pouzdana Srpkinja, vješta svim granama gospodarstva kao i dobroj kuhinji, traži posao odmah. Baš odmah…”

Đorđe Ličina