Nacionalističko smetlište

Stara, državna cesta D1, negdje na pola puta između Zagreba i Splita lagano zavija oko zelenog brda s čijeg vrha okolinom dominira glomazna nakupina arhitektonskog otpada: bijelo zdanje Crkve hrvatskih mučenika u Udbini. Oblikovana nakaradnim političkim idejama, nesretna betonska rugoba nije mogla drukčije ispasti. Zamišljena je kao nacionalno svetište svih muka, stradanja i mučenika hrvatskog naroda, čiji popis počinje sa starokršćanskim svecima, ali ne završava s poginulim hrvatskim braniteljima. Prošle subote dopunjen je i imenom živućeg ratnog zločinca Darija Kordića, kojeg je sisački biskup Vlado Košić već u prvoj rečenici homilije na Danu hrvatskih mučenika pozdravio pred okupljenim masama kao “suvremenog hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina”.

Poginuli u bitkama s Turcima, Eugen Kvaternik, Petar Zrinski i Krsto Frankopan, Stjepan Radić, Đuro Basariček i Pavle Radić pripremaju Košićev “nepregledan niz hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja”, niz koji se nakon 1941. nastavlja ustašama i njihovim pomagačima, žrtvama Bleiburga i Križnog puta, onima koji su u “komunizmu bili bačeni u zatvor”, Brunom Bušićem i drugima koje je likvidirala Udba, kardinalom Alojzijem Stepincem, proustaškim gerilcima iz 1972. koje Košić naziva “Bugojanskom skupinom mladih idealista”, teroristom Zvonkom Bušićem koji je “također mučenik za Hrvatsku”, pa se zaokružuje sa 15 tisuća hrvatskih branitelja iz posljednjeg rata. U tu nacionalnu selekciju izmučenih svih vremena ne spadaju, naravno, hrvatski komunisti proganjani u Kraljevini Jugoslaviji, kasniji borci protiv nacifašističkih okupatora i njihovih domaćih slugu, strijeljani mladići iz Prvog splitskog partizanskog odreda i ostali Hrvati mučeni i ubijeni od strane ustaškog režima, a kamoli pripadnici drugih naroda, od krajišnika iz osmanlijskog doba do pobijenih u Jasenovcu i posljednjem ratu.

Ideja o gradnji takvog nacionalnog svetišta, rezerviranog za mučenike probrane po nacionalističkom ključu, ponikla je 2003. godine u glavi ličko-senjskog biskupa Mile Bogovića, predsjednika hrvatsko-bosansko-hercegovačke biskupske Komisije za hrvatski martirologij, povodom 510. obljetnice Krbavske bitke, a naivno ju je prihvatila ondašnja vlast Ivice Račana, pa je Hrvatski sabor, zajedno s Hrvatskom biskupskom konferencijom, preuzeo pokroviteljstvo nad projektom. Gradnja je započela prema rješenju zadarskog arhitekta Nikole Bašića, dobivenom putem javnog natječaja, no ono se, kada je biskup Bogović s njime uskoro raskinuo suradnju, pokazalo previše suptilnim za potrebe naručitelja. Biskupu to nije ličilo na crkvu “u kojoj bi naš vjernik želio kleknuti”, on nije htio “umjetničku originalnost i modernost po svaku cijenu”, već je htio da u projektu jasno dominiraju hrvatski mučenici i hrvatska stradanja, kroz ideju križa koji će na zdanju biti uočljiv u raznim varijantama, počevši od tlocrtne osnove crkvice sv. Križa u Ninu, čija je današnja Crkva hrvatskih mučenika preuveličana kopija. Trebalo je istovremeno izraziti i “braniteljsku ideju”, zbog čega je udbinski crkveni kompleks prema Krbavskom polju poprimio oblik tvrđave, a trebalo je u zdanje utkati i razne druge “snažne poruke novim naraštajima da ljube Boga, Katoličku crkvu i narod svoj”.

Rezultat je bilo nešto što je Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, u svojem apelu tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu da stopira projekt, ocijenilo”falsifikatom bez vrijednosti”, kao “posve neinventivnu, znatno uvećanu imitaciju starokršćanske crkvice sv. Križa u Ninu, za koju s povijesno-umjetničkog i svakog drugog aspekta nema opravdanja”. Odbačeni arhitekt Bašić nazvao ga je “kičem najniže razine”, nečim što “nije zaslužio ni hrvatski narod ni hrvatski mučenici”. No zadarski arhitekt i povjesničari umjetnosti koji su branili njegov izvorni projekt, kao i Račanova vlast koja ga je pogurala, od početka su bili u nesporazumu sa stvarnošću. Nemoguće je bilo da naručiteljev kompleks mračnjačkih ideja zadobije pristojan arhitektonski oblik. Iluzorno je bilo očekivati da krivotvorenje prošlosti neće naći arhitektonski izraz kao preuveličani falsifikat, da će se težnja za kontrolom nad masama pomoću najnižih strasti izraziti ikako drukčije nego kao kič najniže razine, da ideja nacionalnog svetišta neće završiti u formi nacionalističkog smetlišta.

Produžetak ovog projekta, naime, uključuje gradnju “Svehrvatskog groba”, još jedne monstruozne ideje Bogovićeve komisije, o kojoj je on počeo govoriti prije nekoliko godina, da bi sredinom srpnja na adrese predsjednika Republike, Sabora, Vlade i Ministarstva branitelja uputio službeni zahtjev da se podno Crkve hrvatskih mučenika, na Krbavskom polju gdje je 1493. hrvatsko plemstvo izginulo u bitci protiv Turaka, uspostavi “nacionalno groblje za sve neidentificirane hrvatske žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća”, pod kojima se razumijevaju, kao što je jasno iz primjera koje je tu naveo, žrtve partizanskih zločina. Biskupa, kako je naglasio, pritom ne zanimaju identificirani ostaci osoba, njih bi prepustio obiteljima. Zainteresiran je isključivo za neidentificirane fragmente žrtava sa svih stratišta Križnog puta, ne bi li njihovim gomilanjem na jednom mjestu od razmrvljenih osoba proizveo mučeničko hrvatstvo, vrstu žrtve kojoj pijetet ne može iskazivati obitelj, nego samo šira, “nacionalna zajednica”, na koju se poziva u svojem dopisu.

Jasno, ne radi se o projektu mjesta pijeteta, već o projektu izgradnje centralne pozornice hrvatskog klerofašizma namijenjene za odašiljanje upravo onakvih poruka kakve je već prošle subote odatle vatreno rigao sisački biskup Košić, upirući u neprijatelje katoličkog hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH. Radi se o projektu, kako je posvjedočio Košićev govor, mjesta za raspirivanje osvetoljubivosti, mržnje i gnjeva, mjesta na kojem će se svoje stado podsjećati na sva zla koja su mu učinjena, s kojeg će se upozoravati na muslimanskog, srpskog i komunističkog neprijatelja, na kojem će prešućivanje zločina nad drugima značiti njihovo prešutno odobravanje, o projektu mjesta kojem Dario Kordić nije potreban zbog svoje haške muke, nego zbog prešućenih muka koje je nanio bosanskim muslimanima, tim suvremenim krbavskim Turcima.

“Veliko stratište kršćana jučer i danas su islamske zemlje”, kazao je sisački biskup, upadljivo velik dio svojeg govora posvećujući brojenju postotaka kršćana u Turskoj, Iranu, Egiptu, Iraku i Siriji i njihovim stradanjima u ratom poharanim bliskoistočnim zemljama, ne spominjući pritom tamošnja stradanja drugih, samo da bi mogao podsjetiti hrvatski narod da je on odavno zaslužio naslov “predziđe kršćanstva” jer je branio “ne samo domovinu, nego i kršćansku Europu, a time i samo kršćanstvo”, i da bi ga potom upozorio kako je današnja Bosna i Hercegovina “mjesto aktualnog mučeništva hrvatskih katolika” i kako je tamo “danas zaista teško biti Hrvat i katolik”.

Spominjao je Košić milijune kršćana ubijenih kroz povijest samo zbog svoje vjere u Krista, kazavši da su tako “i naši stradalnici koji su bili mučeni zbog vrednota i visokih ideala koje je Krist propovijedao” – dakle i svi oni ustaški idealisti, i kristoljubivi Kordić prisutan u biskupovoj publici – “također indirektno mučenici za Krista”. A onda se biskup, spominjući srpski genocid, kulturocid i urbanocid, okrenuo velikosrpskoj agresiji iz 1990-ih, koja je po njemu “kulminirala prošle godine Vukovarskim slučajem”. Poručio je da je Vukovar ime aktualnog hrvatskog mučeništva jer “uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštititi ih i dapače nagraditi”.

Na koncu, na red su došle i “elite proizašle iz komunizma”, zbog toga što ne traže ratnu odštetu od Srbije, što “ne vidaju rane ranjenim žrtvama velikosrpske agresije, već naprotiv stavljaju sol na te rane svojim odnosom zanemarivanja istine i nasilnog nametanja normalizacije u Vukovaru, ali i u čitavoj državi”, pri čemu nema sumnje da je uspostava normalizacije, mogućnost da hrvatski narod ostane bez mrskog neprijatelja, ono što ga najviše plaši i brine. Muslimani, Srbi i hrvatski komunisti – tim je redom neprijatelje katoličkog hrvatstva označavao biskup Košić, kao što je tim redom, od izbora lokacije kod Krbavskog polja i u području većinski naseljenom Srbima, do ideje o uspostavi “Svehrvatskog groba”, osmišljeno nacionalističko svetište Katoličke crkve u Udbini.

Ta crkva, koja je prema Košiću progonjena i u današnjoj Hrvatskoj, dobila je 2003. saborsko pokroviteljstvo nad svojim nakaradnim udbinskim projektom, koji je hrvatska vlada odmah u startu pogurala s tri milijuna kuna, dok je zbog poznate netransparentnosti biskupa nepoznat stvarni udio poreznog novca u investiciji koja je na koncu stajala 40 milijuna kuna. Tadašnji predsjednik Sabora Zlatko Tomčić i kardinal Josip Bozanić bili su supredsjedatelji odbora za gradnju, u koji su bile uključene i druge nacionalne institucije, poput HAZU-a, Matice hrvatske i Instituta za povijest, a projekt je nastavila gurati i HDZ-ova vlada, da bi kardinal Bozanić 2011. posvetio Crkvu hrvatskih mučenika uz neizostavni kulturno-umjetnički program Marka Perkovića Thompsona.

Ta crkva sada se obraća vladi Zorana Milanovića sa zahtjevom za gradnju “Svehrvatskog groba” i taj zahtjev, naravno, ne treba olako otpisati, bez obzira na to što je biskup Košić svoj govor završio riječima da je, pored Vukovara i BiH, treća rana aktualnog hrvatskog mučeništva “nepoštenje i lopovluk koji trpe naši ljudi zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku crkvu, već samo svoj džep”. Podilazeći kleru kao i prethodna Račanova, Milanovićeva vlada povećala je proračunska izdvajanja za Crkvu s prijašnjih 250 milijuna kuna na sadašnjih 390 milijuna kuna godišnje, očekujući, valjda, da će rimski papa zauzvrat obuzdati hrvatske biskupe, no dobila je tek ono što je zaslužila prihvativši da bude glavni financijer crkvenih projekata podjele: to da je glavni financijer aktualne crkvene kampanje za vlastito rušenje.

Koristoljublje iza kristoljublja

Još prije nego što će papa Benedikt XVI. 2009. postaviti Vladu Košića za prvog sisačkog biskupa, kardinal Josip Bozanić zatražio je od gradskih vlasti da mu za buduće sjedište biskupije predaju zgradu Velikog Kaptola na glavnom sisačkom trgu, za čiju je obnovu ranije samodoprinosom bilo prikupljeno 20 milijuna eura radi uređenja galerijsko-muzejskog centra. Lokalni HDZ spremno je dao Crkvi najvrjedniju gradsku nekretninu, prepustivši joj k tome i susjednu zgradu kina, pa je Košić spucao još tri milijuna eura u uređenje svojih skupocjenih dvora, ne žaleći troška ni na detaljnu restauraciju unutrašnje dekoracije. Stolujući u grofovskoj raskoši, političkom trgovinom s HDZ-om oduzetoj građanima Siska, odatle svako malo odašilje svoje otrovne poruke i upućuje se u svehrvatske pohode, prozivajući usput vladajuće da, kao što je rekao u Udbini, vole “samo svoj džep i nemoralno upravljaju našim dobrima, a za sirotinju ne mare”, prikrivajući pred masama velikim kristoljubljem svoje koristoljublje.