Sanja Grbin: Eksperimentalni film uzvraća udarac
Foto: Nina Đurđević
Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, pričali smo o tome kako se ne može očekivati porast publike zainteresirane za eksperimentalni film; ipak, kao da dolaze neke nove generacije ljudi koje eksperiment u filmu doista zanima?
Smjenu publike i stvaranje nove, mlade, zapazili smo već lani – to nas je obradovalo i dalo signal da predani rad s edukacijskim predznakom ima učinka. Eksperimentalni film traži strpljivoga, radoznaloga, pa i posvećenoga gledatelja koji ima vremena, a to danas nije lagan uvjet i zahtjev. Također, vjerujemo da i sama profilacija festivala kao mjesta izvrsne prezentacije i jedinstvenog iskustva gledanja privlači i privlačit će novu publiku. Kao interesantan spoj starog i novog te prilika za autentičan susret sa svim filmskim formatima, u perspektivi možemo postati, a možda i preostati, jedna od malobrojnih europskih adresa koja pruža takvo specifično iskustvo.
Bipolaran trenutak
Za ovogodišnje, deseto izdanje 25 FPS-a pristiglo je čak 1.500 prijava, što potvrđuje da je postao nezaobilazna točka na svjetskoj filmskoj mapi. Istovremeno, kulturna produkcija je u velikoj krizi: kako po tom pitanju ocjenjujete sadašnji trenutak?
Trenutak bismo ocijenili kao – bipolaran. Deset godina rada nužno vas dovodi do rekapitulacija i zbrajanja, samorefleksije o tome što ste napravili, gdje ste sada i što biste htjeli. Odnosno, prevedeno u hrvatsku zbilju, možete li uopće zamisliti kako će vam izgledati budućnost i rad u nezavisnoj i neprofitnoj kulturi… S jedne strane, na nacionalnoj razini imate krovni fond koji evaluira vaš rad i pokušava uspostaviti kriterije vrednovanja; na drugoj, itekako važnoj lokalnoj razini, vraćeni ste u vrijeme između prve i druge godine djelovanja, kao da u međuvremenu ništa niste ostvarili. K tomu, izgradili ste izuzetan međunarodni ugled, profesionalna svjetska zajednica vas cijeni zbog kvalitete, dosljednosti i fokusiranosti programa – od prve minute postojanja imamo osviješteno da smo dio te i takve zajednice, kojoj trebamo ponuditi nešto specifično svoje. S druge strane, godišnja hiperprodukcija vas proždire i nije lako održavati visoki entuzijazam za sve veću masu naslova u kojima je relativno malo zanimljivoga, svježega i originalnog sadržaja. To što danas svatko može snimiti film ne vidimo kao zalog njegove svijetle budućnosti, dapače, 1.500 filmova gledamo više kao ekološko pitanje nego kao mjerilo uspjeha. Uspjeh je pak što i dalje otkrivamo filmove koji nas iznenade, uzbude, nauče nečemu novom te, naposljetku, promijene. Dok osjećamo tu mijenu u nama, žar još uvijek gori.
Što biste iz impresivnoga ovogodišnjeg programa posebno izdvojili? Osim, naravno, gostovanja austrijskog redatelja Petera Kubelke…
U programima žirija uvijek su neki ključni naslovi iz povijesti filma koje nikada nismo, a vjerojatno i nećemo imati priliku pogledati. Izuzetan program Andréje Picard koja je na hiperkomercijalnom filmskom festivalu u Torontu uspjela postaviti visoko profiliranu, eksperimentalnu sekciju Wavelengths, kojom je otvorila kanal između galerije i filma, tj. kina. Takvi programi nerijetko nose naslove do kojih sami na slobodnom festivalskom tržištu ne bismo uspjeli doći, primjerice “Slajdnu duljinu” Michaela Snowa, kao dijaprojekcijsku verziju seminalne “Valne duljine” s kojom Andréa program otvara.
Nedostaje nam Galeta
Film kao fizički medij izrazito je bio bitan za razvoj eksperimentalnog filma. Mislite li da je njegovo vrijeme završeno i da su digitalni eksperimenti u potpunosti preuzeli primat? I može li to dovesti do neke nepoželjne estetizacije?
Film kao fizički medij je definitivno mrtav, odnosno eliminiran od industrije. Ostaje otvoreno pitanje arhiviranja vrpci, još jedinoga sigurnog načina pohrane i čuvanja, no industrija ubrzano nastoji eliminirati svaki fizički medij i ono što još zove filmom, iako to nije, potpuno prebaciti u domenu interneta, downloada i clouda. Eksperimentalni film uzvraća reaktualizacijom filma kao medija umjetničkog istraživanja i to bujanjem “uradi sam” laboratorija iz kojih kontinuirano dolaze blistavi podsjetnici na to što taj medij još može i zašto je nezamjenjiv. Galerijama je pak potpuno zavladalo 16-milimetarsko brujanje projektora… Međutim, onih 1.500 naslova ima i svoje analogno naličje, u kojem se susrećemo sa sve više filmova koji pionirski “otkrivaju”, kao da se strukturalni film nije desio. Digitalni film je imao svoj uzlet kada smo započinjali s festivalom: tada se činilo da će mutirati u neku specifičnu formu hibridnog filma koja će nas kontinuirano preplavljivati. Međutim trend se zaustavio i još čekamo plimni val uzbudljivih istraživanja estetskog potencijala digitalne slike.
Na lanjskom 25 FPS-u imali smo priliku prisustvovati jednom od posljednjih javnih nastupa Ivana Ladislava Galete, jednog od najznačajnijih hrvatskih filmskih eksperimentatora. Koliko je scena izgubila njegovim odlaskom?
To je golem gubitak, Galeta nam nenadoknadivo nedostaje kao zagovaratelj, aktivist, kritičar, umjetnik nevjerojatnog integriteta, čovjek autentične topline i umjetničke ljubavi prema eksperimentu. Još nam je teško racionalno artikulirati koliko taj gubitak znači, jer njegov utjecaj zahvaća puno šire od uskoga kruga naše eksperimentalne zajednice i zahvaća nas osobno. Tko će s pravom njurgati da Zagreb nema nijedno “pravo” kino, podmetnuti svoj glas pod izjavu da stvari nisu onakve kakve se čine, a čine se u redu? Ipak, tragedija bi bila da Galetino umjetničko naslijeđe ostane nedostupno, a to je moguće jer zasad ne postoje filmske kopije za distribuciju. A pritom ne mislimo na restaurirane ili digitalne kinopakete…