Slavljenje nove zore
Beck: Morning Phase (Capitol – Universal Music Croatia, 2014)
je jedan od autora koji su bolji zbog asocijacija koje proizvode nego zato što bi njihovi albumi i pjesme bili specijalno dobri. Ovo je tvrdnja s kojom se mnogi neće složiti, ali Beck je starijoj slušateljskoj populaciji bio (i) sjajna asocijacija na Nicka Drakea, jednog od najutjecajnijih autora od devedesetih godina prošloga stoljeća, što će reći posthumno, jer je Drake umro još 1974., ali do njegova istinskog utjecaja došlo je tek nekih dvadesetak godina poslije. Iako je potpisao samo tri albuma, koji su se prodali u vrlo malim tiražama, kroz godine koje su uslijedile on je dosegnuo status koji mu pripada i priznat je kao jedan od najvažnijih kantautora unazad posljednjih četrdesetak godina.
Beckova karijera dosegnula je svoje vrhunce već davno, prije nekih dvadesetak godina, albumom “Odelay”, drejkovskim komadom eruditske sviračke kombinatorike. Ne kažem da je Beck glazbeni erudit slučajno. Svojedobno je u beogradskom rock časopisu “XZ” objavljen zanimljiv intervju s njim: novinari su Becku puštali ploče, a on je na njih izgovarao svoje asocijacije. Radilo se o naslušanoj životinji, frajeru koji je isprve znao sve, od starih bluzera pa do najnovijih elektroničara, što nije tako čest slučaj kao što bi se moglo pomisliti, jer su identičan “intervju” davale i brojne druge glazbene zvijezde, ali se malo tko poznavanjem tradicije mogao pohvaliti s tako visokim postotkom pogodaka kao Beck. Osim “Odelaya”, jako je dobar bio i njegov album iz 2002., “Sea Change”, koji je resila slična glazbena slika kao i “Odelay”, izvjesna fluidna i snovita atmosfera, ponovno vrlo nalik Drakeovim radovima. To, naravno, ne znači da Beck lovi već ulovljenu atmosferu, da se ubija od kalkuliranja; to je kao da kažemo kako je recimo Blanka Vlašić izvrsnim, prelijepim skokom preskočila metar i pol, u što sumnjamo da ne može izvesti prelijepo i prepravilno. Ali nije stvar u tome, stvar je u riziku, u manjku kalkuliranja, asociranja, igranja na jednu jedinu kartu.
Unatoč tome što je Beck kod ovog slušatelja prije svega bio takav jedan podsjetnik na velikog prethodnika iz davnina, radilo se o glazbeniku koji je stalno tražio svoj ulaz u magični svijet oniričkih, tajnovitih, sanjanih prostranstava. Teško ga je svrstati samo u jednu ladicu ili ga podvesti samo pod jedan nazivnik, iako je od svojih početaka Beck zvučao kao drugi korijen iz jedne jedine jednadžbe, jer se radi o sviraču koji je, unatoč tim identičnim ishodištima – kao što su se gitaristi šezdesetih nadahnjivali afroameričkim glazbenicima, tako se Beck posvetio Drakeu – nekako uspio zazvučati ako ne kao Drakeov mlađi brat, a onda svakako kao njegov najmlađi, sada već pomalo ostarjeli sin. Ostarjeli sin koji je posljednjih godina pobolijevao, kuburio s bolesnim leđima, uslijed čega nije mogao svirati, sjediti, baviti se aktivno koncertiranjem.
Čini se kako su ove nedaće iza njega, pa se na ovom albumu posvetio uglavnom slavljenju nove zore. Povremeno zvuči trešerski kao Rg Vede u slavljenju jutara i njihove teške pozitive u ljudskim životima, ali prevladava umjereno nadahnuti ton koji će zadovoljiti i zaljubljenike u Drakea, ili čak jedino njih. Aranžmane je, kao i prije, radio Beckov otac David Campbell. Prva stvar koju je nakon duge pauze Beck pustio u javnost je “Blue Moon”, pjesma inspirirana životom Elvisa Presleyja, za koju bismo mogli reći da je umalo pa vesela. Ostale pjesme više odišu atmosferom čovjeka na koljenima uvjerena kako samo što nije ustao.