Svetica moli za golove

Kao što se ne može odgonetnuti zašto grčki bogovi nisu marili konjsko meso kao žrtvu, tako se ne može lako odgonetnuti ni zašto se u slavenskim zemljama sportska društva mnogo češće no u neslavenskim imenuju po rijekama. Među njima je najviše fudbalskih klubova: Vardar, Wisla, Odra, Sutjeska, Drava, Dnipro, Moskva, Volga, Marica, Bregalnica, Morava, Drina, Krivaja, Bosna, da, i Rijeka. Stvar skoro cijela slavenska, a najviše jugoslavenska. U germanskim zemljama kao da je nema, u romanskim jedva, u Italiji nikako, u Francuskoj teško, u Portugalu, osim Rio Ave, isto. U Španiji je primjer Betis iz Sevilje, od latinskog Baetis, današnje arabofono Guadalquivir (Wadi Al-Kabīr, velika rijeka). U Urugvaju ima veliki klub, prva liga, po imenu Danubio, osnovali su ga emigranti iz bugarskog Podunavlja.

A u Brazilu, zemlji s najviše riječne vode na svijetu, jedva da ima klubova da se po kojoj rijeci imenuju. U drugoj ligi Amazonije ima klub Rio Negro iz Manausa, nazvan po najvećoj lijevoj pritoci Amazone. Klubova da nose ime po najvećoj na svijetu rijeci nisam uspio naći da ima. Ali u Brazilu ima najmanje deset nogometnih klubova s imenom jednog potoka: Ipiranga, pisana i Ypiranga. Riječ je iz indioskog jezika tupi, i znači crvena rijeka.

Ipiranga je potok (ili rječica), ukupne dužine devet kilometara, izvire u São Paulu, i odande ne teče prema Atlantiku, već prema tzv. unutrašnjosti. Uliva se u rijeku Tamandueteí, ova u Tietê, a Tietê se u veliku uliva rijeku Paraná. A ova u Atlantik dolje kod Buenos Airesa. Ne znam kad ću imati drugu priliku, pa se hvalim sada: vidio sam strašnu rijeku Paraná, u Brazilu, kod mjesta Mondo Novo.

Klubovi Ipiranga ili Ypiranga se ne zovu po onome potoku samo zato što je on potok ili rječica, već zato što je taj potok važan politički i patriotski: kraj njega je 7. septembra 1822. Dom Pedro proglasio nezavisnost Brazila od Portugala, pa potok ima mjesto i u prvom stihu brazilske himne (Ouviram do Ipiranga as margens plácidas). Od klubova imenjaka toga potoka posebno je zanimljiv onaj čije je sjedište hiljadu i po kilometara sjevernije od njegova toka, u Salvadoru, glavnom gradu savezne države Bahia. Esporte clube Ypiranga osnovan je 1906., prvak države Bahia bio je deset puta, sada je drugoligaš u prvenstvu iste države. Zlatne godine kluba su bile dvadesete i tridesete prošloga stoljeća. Tada je u klubu igrao slavan igrač po imenu Popó, za kojega se govori i piše da je bio klasa kao Pelé i kao Friedenreich. Popó je bio crnac, te je njegovo igranje bilo, danas bi se reklo, važan prilog za emancipaciju crnaca u brazilskoj republici. Poslije Ypirange crnce će u svoje igrače najprije uzimati klub Vasco da Gama iz Rija, a nakon toga će najvažniji put za integraciju crnaca u brazilsku kulturu biti onaj preko igranja fudbala.

Mnogi klubovi imaju za svoje zaštitnike svece, kao Flamengo što ima svetoga Judu Tadeja, u čije svetište mnogi navijači hodočaste i ostavljaju votivne predmete, najčešće majice i zastave klubova. Navijačka populacija je svu religijsku raznovrsnost Brazila unijela i u svoju vezanost za klubove. Tako je najpoznatija verzija brazilske afroreligioznosti candomblé dala izraz i sadržaj različitim ritualima navijačkog vjerja i sujevjerja. I u ritualima navijačkih zajednica zajedničko je vjerovanje u Orixása, neku vrstu panteona, koji ima moć nad tijelima kad u ritualu dostignu stanje transa. Bogomolje su terreiros, a nije rijedak slučaj da je u njima liturgijski jezik yoruba, čije je porijeklo u Nigeriji i na Beninu. Ovo posebno važi za Bahiju i Salvador.

Ali je religijski ritual najdarežljiviji bio prema jednoj navijačici izvan vjerske zajednice candomblé. Ona je katolkinja, rođena u Salvadoru, 26. maja 1914. kao Maria Rita de Souza Brito Lopes Pontes. Otac joj je bio zubar i univerzitetski profesor Augusto Lopes Pontes a majka Dulce Maria de Souza. Majka će umrijeti s dvadeset i šest godina, a prije no što će kćer navršiti sedam. Još od djetinjstva Maria Rita opsjednuta je idejom da pomaže sirotinji kakve je u Bahiji uvijek bilo na svakom koraku. U trinaestoj godini odlučuje da se posveti vjeri. U devetnaestoj odlazi u São Cristóvão, staru prestonicu države Sergipe i ulazi u kongregaciju sestara misionarki Bezgrešnog začeća Majke Božje. Ondje će primiti zavjet i dobiti ime Sestra Dulce (Irmã Dulce) po umrloj majci. Dvije godine kasnije biva postavljena za nastavnicu historije i geografije u ženskom zavodu, a 1936. osniva Radničku uniju države Bahia, udruženje koje će prerasti u Radnički klub “Sveti Frane”, prvo radničko udruženje te države. U četrdesetim i pedesetim godinama razvija veliku mrežu socijalne pomoći sirotinji, a 1959. osniva Socijalne ustanove Irmã Dulce i bolnicu Santo António sa 400 kreveta. Spisak i opis dobrih djela te dobre žene dug je, a mogu se naći u knjigama, npr. onoj s naslovom “Irmã Dulce” koju je napisao Gaetano Passarelli.

Za svoju bezmjernu posvećenost siromašnima i bolesnima bila je kandidirana za Nobelovu nagradu 1988., ali je nije dobila. Papa Wojtyła (u mladim godinama golman!) posjetio ju je dvaput. Umrla je 13. marta 1992. u samostanu Santo Antônio, u Salvadoru, gdje je beatificirana 22. maja 2011.

Cijeloga života je bila odana navijačica Ypirange. To je naglašavala u mnogim javnim razgovorima. I to i da je u djetinjstvu igrala nogomet s dječacima na ulici, a da su joj najdraža uspomena bile nedjeljne utakmice Ypirange na Campo da Graça, prvom stadionu države Bahia s prostorom za navijače, za njih sedam hiljada. Onamo je najprije išla s ocem, a kasnije s dva brata i dvije sestre.

Prije Isusa, najveći idol male Marije Rite bio je spomenuti nogometaš Apolinário Santana, poznat kao Popó. Još su ga zvali “Popó slavni” i “Popó strašni”. Rođen 1902., taj je igrač dvadesetih i tridesetih godina bio najveća zvijezda bajanskoga fudbala. A mala zubareva kći je bila neka vrsta maskote kluba uz koji odavno ide epitet “najvoljeniji” (o mais querido). Godine 1988., u razgovoru za TV Globo, Irmã Dulce će reći da joj je pri odlasku iz Bahije u Sergipe najbolnije bilo što su u Salvadoru ostali Ypiranga i veliki Popó. I pod starost je znala opisivati dva gola koje je njen idol dao Botafogu iz Salvadora za veliku pobjedu Ypirange.

Veliki Popó je život završio u siromaštvu. Ima svjedočenja da je viđan na stadionu kako prosi. Nisam uspio saznati kako mu je Irmã Dulce pomagala, a saznao sam da mu pomagala jeste. Umro je 1955., u 53. godini. U Salvadoru ima ulica s njegovim imenom: Rua de Apolinário Santana. Jedno drugo veliko ime, pisac Jorge Amado, i on veliki navijač Ypirange, napisao je u čudesnoj knjizi “Bahia de Todos os Santos”: “U Bahiji nema nijedan klub čija se tradicija može mjeriti s Ypirangom, klubom u kojem je igrao Popó.”

Nakon proglašenja Sestre Dulce blaženom, igrači Ypirange su nekoliko puta prije svojih utakmica držali transparente na kojima zahvaljuju slavnoj navijačici za odanost i podršku, te tražili od Vatikana da je odmah proglasi svetom. Mnogi navijači su optužili Vatikan da je, odgađanjem proglašenja blažene za svetu, spriječio da se Ypiranga vrati u prvu ligu.

Kad jednoga dana blažena Irmã Dulce bude proglašena sveticom, nogometni klub Ypiranga iz “crnog Rima” Salvadora neće tražiti svoga zaštitnika po spiskovima biblijskih svetaca i svetica, no će, i zvanično, a sve s vatikanskom potvrdom, svoga imati iz redova vlastitih navijača. A među ovima će valjda biti i još živih, koji su sa sveticom pili cafezinho bahiano i pričali o Ypirangi, kad je bila veliki klub.