Tuga zamrznuta u vremenu

Dvadeset godina od smrti slikarice i pjesnikinje Cate Dujšin Ribar (Trogir, 17. listopada 1897. – Zagreb, 8. rujna 1994.) i 120 godina od rođenja gavelijanskog glumca Dubravka Dujšina dobar su, gotovo blagotvoran povod da stanemo i razmislimo, da obiđemo jednu adresu. Nekadašnji stan Ivana Ribara (Vukmanić kraj Karlovca, 21. siječnja 1881. – Zagreb, 2. veljače 1968.) i Cate Dujšin Ribar od 2009. godine otvoren je za posjetitelje kao gradska memorijalna zbirka. Dugo je trebalo, očito, da se od Catine smrti stan muzealizira. Još u svibnju 1976. gospođa Dujšin Ribar odlučila je stan sa svim njegovim predmetima darovati Gradu Zagrebu, gdje će “posjetitelji moći steći uvid u život i rad troje značajnih ljudi hrvatske kulture, umjetnosti i politike i razgledati vrijednu zbirku slika, skulptura i različitih predmeta umjetničkog obrta”. Razlog je formulaično naveden, ali je iskren i točan, gospođa Dujšin Ribar živjela je u gornjogradskoj tišini kao samozatajna, dobrostojeća dama do duboke starosti, a u lijepom građanskom stanu njegovala je vlastitu razarajuću tugu, koju osjeća svatko tko stupi u stan u Demetrovoj 3.

Adresa je već iznimna, historijski i urbanistički. Palača Mesić, kako se naziva ta kuća – zaštićeno kulturno dobro u današnjoj Demetrovoj 3, građena je na gradskom bedemu od sredine 18. stoljeća, a suvremeni oblik s unutrašnjim dvorištem (i bunarom u dvorištu) dobila je u 19. i 20. stoljeću prema projektu Ignjata Fišera. Kako je na tom mjestu nekad bilo groblje, a gradnjom gradskog kompleksa grobovi su premješteni na Mirogoj, u auli palače na vidljivom mjestu još uvijek se nalazi nadgrobni spomenik četverogodišnjem Paulu Davidu fon Vakanoviću, koji je umro 21. lipnja 1818. godine. I ulazite dakle u krasnu rezidenciju Dujšin Ribar, u veži nalazite nadgrobnu ploču, a s desne strane kameni zdenac: kao prizor nerealiziranog, prisutnog spokoja.

Cata Dujšin Ribar (rođena kao Trogiranka Katarina Gatin u obitelji s osmero djece, odrasla u Boki kotorskoj, učila slikarstvo kod Emanuela Vidovića, studij na Likovnoj akademiji u Zagrebu prekinula zbog bolesti, usavršavala se kod Vladimira Becića) već se 1920. udala za Dubravka Dujšina (nakon školovanja u Milanu i vojne službe u Prvom svjetskom ratu, u Zagrebu završio Državnu glumačku školu Branka Gavele, postao stalnim članom Drame HNK-a i ravnateljem od 1937. do 1939.), a par je nakon rezidencije na Mažuranićevom trgu u Domu glumaca, 1936. dobio (vjerojatno kao zaslužni gradski umjetnici) na korištenje stan u Demetrovoj.

Predraće je sretno razdoblje uspješnih umjetnika, Cata pohađa studijska putovanja u Parizu i Londonu, 1936. otvara prvu samostalnu izložbu u londonskoj The Cooling Galeries, izlaže i u Zagrebu na hvaljenoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938; Dubravko Dujšin postaje intendant, a u svakom je smislu omiljeni karakterni glumac “zagrebačke škole”. Nosi šekspirijanske, Krležine, Begovićeve, Držićeve, molijerovske uloge jednakom vrsnoćom, kako svjedoče kroničari – kad već nema dostupnih snimljenih tragova.

Za vrijeme rata, Dujšin jedva izmiče vješalima, život je sačuvao zahvaljujući vrhunskoj reputaciji glumca koju ima kod zagrebačke publike. “Oni koji se nisu pokorili rigidnim zakonima NDH bili su konstantno pod policijsko-obavještajnom paskom režima, poput Dubravka Dujšina redovito su zatvarani”, tumači teatrologinja Snježana Banović. Catu Dujšin istom logikom često privode u ustaške zatvore, ali oboje supružnika preživljava rat. Dujšin, međutim, 1947. naglo umire od srčanog udara: “Srušio se kuhinji u Demetrovoj 3, jedva dočekavši Catu da se vrati s puta.”

Cata Dujšin je vrsna portretistica, pa je 1948. pozovu u Beograd da napravi portret Ivana Ribara. Ondje ih zbliži tuga životnih gubitaka, Cata se ne može oporaviti od smrti muža, Ribar živi traumu gubitka dvojice sinova i supruge. Vjenčaju se 1952. godine, a stan u Demetrovoj 3 (nešto veći od onoga u kojemu je Cata živjela s Dubravkom, na istoj adresi), koji službeno pripadne Ivanu Ribaru, ostaje njihova oaza do smrti.

I sad, stan. Smješten na drugom katu krila okrenutog prema Tuškancu, četverosobni memorijalni prostor proteže se na 128 kvadratnih metara. Od prekrasnog svijetlog hodnika kojim dominiraju njegovano mediteransko bilje, kristalno venecijansko ogledalo, dalmatinska škrinja iz 19. stoljeća i staklena vitrina s porculanom; preko dnevne sobe koja je namještena poput pokazne vježbe građanskog salona sredine 20. stoljeća (pored baroknog tabernakla je i famozni Scherenstuhl, popularna akvizicija tadašnje boljestojeće građanske garniture) i spavaće sobe koja se nastavlja u istom stilskom tonalitetu (neobarok, visoka renesansa, ništa previše, na granici raskoši); važniji su detalji koji prostoru daju sasvim drugačiju konotaciju.

Čitav je stan opremljen Catinim postimpresionističkim ili (na tragu) ekspresionističkim slikama mediteranskog pejzaža i portretima njezinih muževa. Ali Catina soba je centralno mjesto, epicentar svrhe njezina boravka u stanu: u sredini sobe je staklena vitrina kojom dominiraju križ, glumačka fotografija Dujšina i sav njegov svakodnevni glumački asesoar (leptir mašna, monokl, rasporedi predstava, priznanja i svakojake privatne sitnice). Dujšinov oltar u Catinoj sobi zrcalno se, međutim, nadopunjuje oltarom u sobi Ivana Ribara, koja je najvećim dijelom opremljena slikama (pejzaži, pastelne boje, mirni motivi) mlađeg Ribarovog sina Jurice, onoga koji je poginuo prije starijeg Ive Lole. Radna soba Ivana Ribara najljepši je dio stana, tek biblioteka i radni stol sugeriraju državničku ozbiljnost. Soba gleda na bujnu tuškanačku šumu, ali je radni stol leđima okrenut prozoru, pogledom usmjeren na zidove sobe. Tu osim poprsja Josipa Broza (rad Augustinčića) na bidermajer komodi, čitav prostor čine portreti poginulih sinova Jurice (rad Nikole Graovca) i Ive Lole (rad Cate Dujšin Ribar) te prve supruge Tonice (rad Borisa Pastuhova).

Jasno je posjetitelju, ušao je u duboko intiman prostor dvoje nesretnih ljudi, koji su bolovali udvoje, živjeli poslije života, u miru ugodnog stana. Habitus mjesta je snažan, ostavlja trag svakome tko se približi, ostavlja teret realiteta. Prije dvadesetak godina nestala je zagrebačka Ulica Ive Lole Ribara (otprije nekoliko godina živi negdje na periferiji), nestalo je ime Ivana Ribara s naslovne ploče jedne zagrebačke osnovne škole. Izložba slika Cate Dujšin Ribar može se povremeno vidjeti u trogirskoj galeriji, nigdje više. Slike Jurice Ribara dio su intimne zbirke, ništa više. I nema načina da bude drugačije?