Zakrpano kraljevstvo

Nakon neprekidne dvogodišnje kampanje, koja se unatoč hvaljenoj civiliziranosti u završnim tjednima pretvorila u organizirano zastrašivanje od strane političkih i poslovnih elita, referendum o neovisnosti Škotske završio je tijesnom pobjedom građana koji žele da njihova zemlja ostane u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva. Na referendum je izašlo čak 85 posto birača, od kojih je 55,3 posto glasalo za ostanak Škotske u 307 godina starom savezu s Engleskom i Walesom, dok je 44,7 posto njih priželjkivalo da ona postane samostalna država. Unatoč tome što se, kako je rekao jedan građanin, “Škoti mogu smatrati sretnima jer su samo morali u kućicu upisati X, dok su drugi narodi morali ratovati za samostalnost”, finale ove iznimno emocionalne kampanje za posljedicu ima duboko razočarenje polovice građana Škotske.

Kampanju za odcjepljenje pokrenuo je Alex Salmond, predsjednik Škotske nacionalne stranke (SNP) koji je tu stranku još 1990-ih počeo transformirati u modernu stranku lijevog centra. Ona se protivi politici štednje, britanskim vojnim intervencijama u inozemstvu i stacioniranju britanskog nuklearnog oružja u škotskim lukama, ali bi Škotska u viziji SNP-a ipak bila članica NATO saveza i Europske unije. Salmond je funkciju prvog ministra Škotske obavljao sedam godina, no unatoč komunikativnosti, dobrim odnosima s radništvom i činjenici da je njegova kampanja za neovisnost od 2012. godine povećala podršku građana za nevjerojatnih 30 posto, recentne ankete pokazuju da ga gotovo polovica građana smatra arogantnim političarom gladnim moći. Zbog toga je Salmond odmah nakon neuspješnog referenduma podnio ostavku, a naslijedit će ga, po svemu sudeći, njegova zamjenica Nicola Sturgeon, od koje se očekuje daljnje okretanje stranke ulijevo.

Škotskih 5,3 milijuna građana još od 1997. godine u Edinburghu ima vlastiti parlament Holyrood, koji ima ovlasti odlučivati o zdravstvu, obrazovanju i pravnom sustavu. Unatoč tome, SNP i polovica građana htjeli su imati i potpunu kontrolu nad prirodnim resursima, prije svega zalihama nafte u Sjevernom moru. Htjeli su i samostalno raspolagati prihodima od poreza, s obzirom na to da vlada u Londonu raspoređuje 95 posto prihoda od poreza koji se ubiru u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu. Proklamirani cilj separatista, među kojima je bila i kompletna institucionalna ljevica u toj tradicionalno laburističkoj pokrajini, bio je i oslobođenje od dominacije konzervativne vlade u Londonu i njezine politike štednje, te uvođenje skandinavskog modela velikodušne socijalne države, stvaranje egalitarnijeg i pravednijeg društva bez dugotrajnih međunarodnih ratova, golemih ekonomskih razlika i privilegirane političke klase smještene u “dalekom” Londonu.

Tihu, ali pobjedničku većinu unionista predstavljala je pak višestranačka kampanja Bolje zajedno (Better Together) kojom je predsjedao laburistički parlamentarac Alistair Darling. Iako ustanovljena sredinom 2012., kampanja je bila slabije organizirana i znatno manje aktivna od Salmondove, sve dok nekoliko dana prije referenduma nije objelodanjena prva anketa koja je pokazivala blagu prednost separatista, za čim je uslijedio i poslovični nemir međunarodnih tržišta na štetu britanske valute i njezinih kompanija. Tada se pokrenula cjelokupna mašinerija establišmenta sastavljena od vodećih stranaka konzervativaca, laburista i liberalnih demokrata, zatim ekonomista, akademika, poslovnjaka i vojnih figura, koji su svi zajedno prognozirali ekonomsku i svaku drugu propast samostalne Škotske.

Osim prijetnji, na sve strane mogli su se čuti i pročitati komentari u kojima se izražavala duboka povrijeđenost zbog namjere Škota da razvrgnu stoljetno savezništvo koje slavi raznolikost identiteta do te mjere izmiješanih da se više ne može reći tko je Škot a tko Englez. Pojedini su engleski analitičari škotskim separatistima zamjerili što su stvorili nepravednu situaciju u kojoj oni iz svoje komotne pozicije odlučuju i o budućnosti ostalih stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva, kojima to pravo nije dano. Nepravednom je proglašena i činjenica da 750.000 etničkih Škota koji žive drugdje nisu imali pravo glasa na referendumu, za razliku od pola milijuna Engleza, Velšana i sjevernih Iraca, kao i 100.000 stranaca koji žive u Škotskoj. Pritom su separatisti konstantno optuživani za nacionalizam iako pravo glasa nisu temeljili na uobičajenom principu krvnih zrnaca.

Ofenziva unionista kulminirala je strastvenim govorom bivšeg laburističkog premijera, Škota Gordona Browna, koji je separatiste također nazivao uskogrudnim nacionalistima, za razliku od unionista koji su patrioti, pozivao se na dijeljenje i zajedničko žrtvovanje, poput onoga u Drugom svjetskom ratu, i upozoravao na ekonomski pad od kojega se Škotska nikada neće oporaviti jer će propasti industrije, narasti cijene i nezaposlenost. U već poprilično predizbornom tonu, jer parlamentarni izbori zakazani su za svibanj iduće godine, Brown je Škotima obećao budućnost socijalne pravde i jednakosti, a istom se retorikom služio i predsjednik Laburističke stranke Ed Miliband.

Unionistička kampanja u završnici je, međutim, poprimila zlokobnije obrise i eskalirala u otvorene ucjene i nedozvoljene intervencije vodećih političara i javnih medija. Prvi su se oglasili direktori naftnih kompanija British Petroleum i Royal Dutch Shell koje već desetljećima crpe naftu u Sjevernom moru, pri čemu je ova druga, iako sa sjedištem u Haagu, najvrjednija kompanija izlistana na londonskoj burzi. Direktori su diskretno poručili da oni svoje operacije žele nastaviti u “stabilnom i jedinstvenom Ujedinjenom Kraljevstvu”, te iznijeli podatak da, nakon više od 40 godina neprekidnog crpljenja, preostale škotske zalihe nafte iznose oko 15 milijardi barela, a ne 24 milijarde, kolika je bila procjena SNP-a.

Procijenjeno je i da bi zbog pada proizvodnje, zamjene zastarjelih naftnih postrojenja i ukidanja projekata obnovljivih izvora energije koji bi se trebali financirati iz Londona, računi za struju kućanstvima porasli za 300 funti godišnje, a proizvođačima i do milijun funti. Svi ovi podaci za cilj su imali demontirati SNP-ovu temeljnu tezu da će samostalna Škotska zahvaljujući nafti moći nadoknaditi ekonomske gubitke nastale uslijed osamostaljenja i pritom postati 14. ekonomija svijeta po prihodima po glavi stanovnika.

Osim naftnih, oglasile su se i neke druge kompanije, primjerice banka Royal Bank of Scotland koja je bila u središtu skandala što ga je izazvao javni informativni servis BBC. Urednik u poslovnom dnevniku “Financial Times” Lionel Barber izjavio je, naime, da su britanski premijer David Cameron i tajnik kabineta Sir Jeremy Heywood nazivali predstavnike poslovne zajednice i nagovarali ih da vrše pritisak na javnost. Tako je iz Ministarstva financija BBC-ju doturena informacija da će Royal Bank of Scotland u slučaju pozitivnog ishoda referenduma sjedište preseliti u London. Banka je to kasnije demantirala, a BBC je zaglibio još dublje kada je njegov politički urednik Nick Robinson na novinskoj konferenciji Alexa Salmonda upitao zašto bi ljudi vjerovali njemu, a ne “stručnjacima odgovornima za milijarde funti profita” koji tvrde da je odcjepljenje štetno za ekonomiju. Iako je Salmond na pitanje odgovorio opsežno, optuživši usput BBC za pristranost, Robinson je u prilogu njegov odgovor izrezao, uz tvrdnju da Salmond na pitanje uopće nije odgovorio.

BBC je, osim toga, u nekoliko navrata opravdavao činjenicu da su pojedini vladini dužnosnici kršili pravilo da vlada 28 dana uoči referenduma ne smije utjecati na njegov ishod. Kada je primjerice ministar financija George Osborne Škotima javno ponudio veće ovlasti ako ne glasaju za odcjepljenje, na BBC-ju su to opravdavali apsurdnom tvrdnjom da ponudu “nije dala vlada, nego političke stranke”. Zbog ovakvog izvještavanja u Škotskoj su BBC prozvali Britanskom korporacijom za pranje mozga (British Brainwashing Corporation), ispred njezinog sjedišta u Glasgowu održane su demonstracije, a nakon referenduma počela se potpisivati peticija da se ogranak kompanije BBC Scotland stavi pod nadzor škotskog, a ne više britanskog parlamenta.

Budući da su i vladajuća koalicija konzervativaca i liberalnih demokrata i opozicijski laburisti u panici zbog anketa Škotima obećali više nego što su ozbiljno namjeravali, već dan nakon proglašenja rezultata počele su stranačke trzavice oko reorganizacije ustavnih ovlasti koja bi, ukoliko se realizira, mogla imati posljedice dalekosežnije i od onih za koje su se zalagali škotski separatisti. Naime, nakon što je, zajedno s predsjednikom laburista Edom Milibandom i predsjednikom Liberalnih demokrata Nickom Cleggom, Škotima obećao brda i doline, premijera Camerona napali su desno krilo njegove stranke i antiimigracijska stranka UKIP zbog podmićivanja Škota na račun ostatka države. Cameron je zato odmah odgovorio idejom da se ova situacija iskoristi za temeljitiju reorganizaciju “načina na koji se upravlja britanskim narodom”, konkretnije da se uvede i “englesko glasanje za engleske zakone”. To u praksi znači da bi se škotskim i velškim zastupnicima u britanskom parlamentu zabranilo da glasaju o pitanjima koja se odnose isključivo na Englesku. Ideju je, međutim, odbacio Ed Miliband, jer isključivanje škotskih i velških zastupnika koji tradicionalno češće dolaze iz redova laburista za sobom povlači dominaciju konzervativaca u takvom “engleskom” parlamentu.

Cameron se sada nalazi u kompliciranoj situaciji da osam mjeseci prije izbora mora zadovoljiti različite autonomaške težnje koje se protežu i izvan Škotske, suočiti se s neprijateljskim raspoloženjem stanovništva prema vodećim političkim strankama i rastom nacionalističkog UKIP-a koji je na proteklim europskim izborima bio najjača britanska stranka. Stoga je već sada sigurno da se obećanje vodećih stranaka o uvođenju većih ovlasti škotskom parlamentu neće dogoditi prije izbora, a Alex Salmond tvrdi da mu je Cameron u telefonskom razgovoru nakon referenduma to otvoreno i priznao.