Zveckanje manjinama
Hrvatska je u ovoj godini za udžbenike za obrazovanje pripadnika srpske manjine izdvojila oko sto tisuća eura. Srbija je za obrazovanje pripadnika hrvatske manjine osigurala tek dio udžbenika, iako bi trebala osigurati puno manje proračunskih sredstava za sve udžbenike koji su potrebni hrvatskim učenicima kako bi se obrazovali na materinjem jeziku. Hrvatski ambasador u Beogradu Gordan Markotić u intervjuu Tanjugu podsjeća i da je financiranje udžbenika za srpske učenike u Hrvatskoj i hrvatske učenike u Srbiji obveza koja proizlazi iz deset godina starog hrvatsko-srpskog sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina. Udžbenike koje hrvatskim učenicima nije osigurala Srbija u ovoj i prošlim godinama osigurali su Hrvatsko nacionalno vijeće i Hrvatska.
Ministarstvo prosvjete Srbije objašnjava da je i hrvatskim učenicima osiguralo besplatne udžbenike na koje po srpskim propisima pravo imaju svi učenici u Srbiji, neovisno o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Svi učenici od prvog do četvrtog razreda u Srbiji, naime, imaju pravo na besplatne udžbenike iz materinjeg jezika, matematike i svijeta oko nas, a sve ostale moraju nabaviti sami.
No predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji Slaven Bačić podsjeća da se Srbija međudržavnim sporazumom obvezala hrvatskim učenicima osigurati i druge udžbenike. Obvezu nije ispunila, zbog čega “nedostaje literature za 20 posto sadržaja u predmetima povijest, zemljopis, likovni i glazbeni odgoj, kao i udžbenik iz hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture, koji je izborni predmet i pandan udžbeniku koji je predsjednik Nikolić poklonio Bunjevcima”, zaključuje Bačić u beogradskom “Blicu”.
Upravo je srpski predsjednik Tomislav Nikolić svojim darivanjem udžbenika učenicima koji se izjašnjavaju kao Bunjevci zakotrljao najnoviju političko-medijsku čarku između Hrvatske i Srbije. Gordan Markotić pomirljivim diplomatskim tonom ukazuje na to da, ako se i apstrahira problem porijekla Bunjevaca koji je jedan od kamena smutnje u hrvatsko-srpskim odnosima, kada se pripadnicima samo jedne manjine osigura neko pravo, onda se pripadnici svih drugih manjina diskriminiraju.
Za razliku od ambasadora Markotića koji problem mora rješavati na terenu, Nikolićevo darivanje bunjevačkih učenika izazvalo je kanonadu oštrih reakcija iz Zagreba, a hrvatski europarlamentarci Andrej Plenković i Jozo Radoš zatražili su od Europske komisije da već u pristupnim pregovorima sa Srbijom zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji. I Plenković i Radoš pritom tvrde da su Hrvati u Srbiji izloženi diskriminaciji i asimilaciji. Zbog nekoliko desetaka tisuća eura koje Srbija u svojem proračunu nije izdvojila za udžbenike hrvatskim učenicima, Plenković i Radoš optužili su je u Briselu za sustavni progon i iskorjenjivanje Hrvata. Radošu je dodatni argument kontinuirano smanjivanje broja Hrvata koji žive u Srbiji.
Olako “zveckanje nacionalnim manjinama” u Hrvatskoj i Srbiji do sada se upravo njima obijalo o glavu. Ako se i ovo najnovije nastavi sadašnjim intenzitetom, jednako će završiti – ceh će na kraju platiti barem dio Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Nacionalne manjine i u Hrvatskoj i u Srbiji već desetljećima uglavnom odumiru. Pritom se i broj Srba u Hrvatskoj i broj Hrvata u Srbiji kontinuirano smanjuje. Po tom Radoševom kriteriju diskriminacije i asimilacije Hrvata u Srbiji, od ukupnog broja Hrvata koji su 1991. živjeli u Srbiji oko polovina njih je “isparila” iz Srbije u razdoblju do popisa stanovništva 2011. godine.
Istovremeno se isto dogodilo s dvije trećine Srba koji su živjeli u Hrvatskoj 1991. godine.
Na početku raspada Jugoslavije, petina stanovništva u Hrvatskoj upisivala se među nehrvate, a trećina stanovništva u Srbiji među nesrbe. Na popisu stanovništva 2011. godine, u Hrvatskoj je takvih bilo manje od deset posto, a u Srbiji oko 17 posto. I Hrvatska i Srbija u protekla dva desetljeća nacionalno su se homogenizirale, Hrvati sada čine 90 posto ukupnog stanovništva u Hrvatskoj, a Srbi 83 posto ukupnog stanovništva Srbije. Broj pripadnika nacionalnih manjina u objema se zemljama prepolovio. Ako se odumiranje nacionalnih manjina u njima nastavi istim intenzitetom, i Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj postat će u skoroj budućnosti “egzotične biljke”. Tada će udžbenika za Hrvate u Srbiji i Srbe u Hrvatskoj vjerojatno biti koliko treba, ali neće biti hrvatskih i srpskih učenika koji će iz njih učiti.
Zato kada se Hrvatska i Srbija po bijelom svijetu i pred svjetskim moćnicima međusobno optužuju za diskriminaciju i asimilaciju, time samo nastavljaju procese koji su ih i doveli tu gdje jesu: i jedna i druga pretvorile su se iz višenacionalnih u gotovo jednonacionalne države, a njihove manjine i s ove i s one strane Dunava kopne i progresivno nestaju. Sve dok će hrvatske i srpske političke i druge elite u susjednom dvorištu odmah uočiti i najblaži oblik diskriminacije pripadnika “svoje” manjine, a u vlastitom dvorištu neće trepnuti ni na najteža kršenja prava “njihove” manjine, školovanje na manjinskim jezicima bit će tek priprema najmlađih za odlazak iz država u kojima su rođeni i iz kojih njihove obitelji potječu u matične nacionalne države.