Gladno lice ratne Dalmacije

Foto: Jovica Drobnjak

Iako su pojedini segmenti Prvoga svjetskog rata u Dalmaciji, tada pokrajini pod upravom Beča, spominjani u historijskim knjigama te su bili predmetom više naučnih istraživanja i radova, knjiga mladog povjesničara Filipa Škiljana “Prvi svjetski rat u Dalmaciji (1914. – 1918.)” prva je koja se tematski bavi tim sukobom na dalmatinskim prostorima, u koje je tada bila uključena i Boka kotorska; autor piše i o posljedicama rata i stradanju svih nacionalnih zajednica koje su ondje živjele. Glavni razlog zašto se o tome nije često pisalo zasigurno je i to što je Hrvatska iz tog rata izišla na strani gubitnika.

– Osim toga, Drugi svjetski rat i Domovinski rat umnogome su zasjenili Prvi, a s vremenom je bilo i sve manje vjerodostojnih svjedoka o njemu. Kako su mobilizirani stanovnici Dalmacije ginuli po dalekom zemljama, a borbena se djelovanja odvijala izvan dalmatinskih područja (s izuzetkom Boke, odakle su dolazile izbjeglice koje su smještane po Dubrovniku, Šibeniku i Zadru, a nakon zauzeća Lovćena i kapitulacije Crne Gore vraćane onamo), ni to nije poticalo znanstvenike da se bave tom temom. Dodatno, našavši se nakon 1918. u istoj državi sa Srbima, koji su u ratu imali puno više žrtava, bilo je u najmanju ruku pristojno šutjeti o vlastitim stradanjima – kaže Škiljan i dodaje da su se historijska istraživanja bavila Jugoslavenskim odborom i njegovim radom u inozemstvu, Antom Trumbićem i Franom Supilom, odjecima Oktobarske revolucije i talijanskom okupacijom Dalmacije.

Sve te činjenice potaknule su Škiljana da u telefonskom razgovoru s članom VSNM-a Splitsko-dalmatinske županije Dušanom Stojancem pristane napisati knjigu koja se ne bi bavila samo srpskom zajednicom u Dalmaciji.

– Rekao sam da bih to mogao napraviti budem li imao pristup državnim arhivima u Splitu, Zadru, Šibeniku i Dubrovniku, ali i Hrvatskom državnom arhivu i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Iako je to trebala biti obimom mala, tanka knjižica, pokazalo se da građa u Zadru sadrži interesantna poglavlja, a i Milorad Vukanović, predsjednik VSNM-a Dubrovačko-neretvanske županije (koji se također uključio u projekt), slao mi je građu o Dubrovniku, pa smo se dogovorili da knjiga bude obimnija. Osim spomenutih VSNM-a, financirale su je i gradske vlasti Splita i Sinja – kaže autor.

Tokom Škiljanova rada, od novembra prošle do septembra ove godine, pokazalo se da u Zadru postoji više arhivskih fondova, uključujući i 30 kutija vezanih uz Prvi svjetski rat i sve gradove, od Zadra i Benkovca do Dubrovnika i Boke. Građa iz Dubrovnika odnosila se isključivo na taj grad i kotar, a ona u Splitu i Šibeniku slabo je sačuvana; šibenska se odnosi na sam Šibenik, ali i Skradin i Drniš, a splitska na brački Bol i Vis, ostalo je stradalo u povijesnim i društvenim pretumbavanjima. Građa u Hrvatskom državnom arhivu identična je onoj u austrijskom arhivu, a pisana je njemačkim, talijanskim i hrvatskim jezikom. Škiljan ističe da su mu raniji radovi o istoj temi uvelike pomogli.

– Ante Bralić napisao je doktorat na temu Prvoga svjetskog rata u Zadru: obradio je zadarsko područje jer je Zadar tada bio glavni grad Dalmacije, a svoje je radove objavio u više časopisa, što mi je pomoglo u pretraživanju građe. Značajan izvor podataka bili su i kompleti dnevnih i tjednih novina iz Zadra, Splita, Šibenika i Dubrovnika iz kojih se, i pored cenzure, moglo čitati o mučnoj svakodnevici običnih Dalmatinaca. Da je bilo više vremena, umjesto 169 stranica na kojima su pobrojani samo ključni problemi i situacije, mogla se napraviti pet puta deblja knjiga. No trebalo ju je završiti do Male Gospojine, dana županijskog VSNM-a u Splitu. U uvodu sam naznačio da bi za sveobuhvatno bavljenje temom trebalo više godina rada i istraživanja, ali i ova knjiga ima dva znanstvena recenzenta i svoju znanstvenu težinu – objašnjava Škiljan, ne otklanjajući mogućnost da na temelju nje napiše i puno obimnije djelo.

Prva poglavlja “Prvoga svjetskog rata u Dalmaciji” bave se općom situacijom u Evropi i svijetu te time kako su u Dalmaciji doživjeli početak sukoba. U ozračju patriotizma i vjere u brzu pobjedu, rat je ondje započeo uništavanjem srpskih radnji i pritiscima na Pravoslavnu crkvu i viđenije Srbe, što su vlasti pokušale spriječiti. To je bio tek uvod u represiju koja se nastavlja 1915., kada Italija ulazi u rat, interniranjem talijanskog stanovništva i zatvaranjem talijanskih škola. Patriotizam i masovno vitlanje zastavama, viđeno povodom zauzeća Beograda ili Lavova, polako su se pretvarali u defetizam, pa je bilo sve više dezertera, koji nisu bili organizirani kao u Banskoj Hrvatskoj.

Uz vijesti o zarobljavanjima i poginulima, Dalmatince su pogađale rekvizicije svega i svačega, od hrane do metala, pa i crkvenih zvona. Vladala je glad i neishranjenost, jer je Dalmacija bila slaborodna a gusto naseljena. Mobilizacija muškaraca privređivanje hrane učinila je još težim: porodice vojnika i poginulih dobivale su pomoć, no ona nije bila dovoljna za život, pogotovo stoga što nekih osnovnih namirnica ili nije bilo ili su bile užasno skupe, a novac je bio bezvrijedan. U posljednje dvije ratne godine na stotine djece organizirano je poslano u Hrvatsku ili Slavoniju, gdje su uvjeti života bili bolji. Patnje zbog gladi povećali su i potezi carskog Beča, koji je hranu tražio u drugim dijelovima carevine, braneći vlastima Hrvatske da Dalmaciji ustupe 1.000 vagona pšenice, kako ne bi došlo do zbližavanja stanovništva dviju pokrajina. Ipak, potkraj rata, kada se carska vlast već ozbiljno ljuljala, u Dalmaciju je iz Hrvatske upućeno 3.000 vagona kukuruza i brašna.

Završno poglavlje knjige bavi se stanjem na kraju rata, raspadom Monarhije i osnivanjem Države SHS, dolaskom talijanskih okupatora (uz zdušnu podršku lokalnih Talijana), a potom i dolaskom srpskih trupa te ulaskom Dalmacije u novu državu, Kraljevinu SHS.

– Dalmacija u Prvom svjetskom ratu nije bila na rubu gladi nego debelo u njoj. Glad ju je pogodila najviše, više i od španjolske gripe koja je poharala druge krajeve Evrope. Glad i oskudica vladali su i tijekom talijanske okupacije nekih dijelova Dalmacije, ali ondje barem nije bilo rata, pa su ljudi koliko-toliko normalno živjeli – kaže Škiljan.

Teško je utvrditi točan broj poginulih Dalmatinaca

Osim oko Boke kotorske, jedine veće borbe vodile su se u Srijemu i to ujesen 1914., kada su srpske snage uspjele zauzeti pojedine gradove, dok su talijanska bombardiranja ipak bila rijetkost.

– O broju stradalih Dalmatinaca teško je nešto konkretno reći. Iz podatka da je u Hrvatskoj od svakih sto stanovnika devet bilo u ratu može se zaključiti da je u njemu moglo sudjelovati oko 60.000 ljudi s područja tadašnje Dalmacije, od čega je samo na sočanskom bojištu stradalo 10.000. Međutim, točan broj sudionika i poginulih mogao bi se utvrditi tek izradom poimeničnih popisa – ističe Škiljan.