Rat niskog morala

Nakon što je početkom kolovoza naredio zračne napade na uporišta Islamske države u Iraku, američki predsjednik Barack Obama prošlog tjedna obratio se prvo domaćoj, a onda i svjetskoj javnosti pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda, kako bi je obavijestio da je rat protiv te terorističke organizacije odlučio proširiti i na teritorij Sirije.

Obama se u tim govorima ne baš uspješno trudio da izgleda uvjerljiv i uvjeren, pa se koristio i crno-bijelom terminologijom poput one da “nema boga koji podržava nasilje” kakvo provodi ISIL i da je “jedini jezik koji takve ubojice razumiju jezik sile, pa će SAD raditi zajedno sa širokom koalicijom na razaranju te mreže smrti”. Zbog ovih par rečenica na ratnohuškačkoj američkog televiziji Fox News sa zadovoljstvom su ga usporedili s bivšim predsjednikom Georgeom W. Bushom, no unatoč tome bila je to tek blijeda kopija zanosa koji je ovaj dobitnik Nobelove nagrade za mir znao iskazivati u pacifističkom raspoloženju.

Nijednom nije spomenuo riječ “rat” niti se pretjerano pozivao na domoljublje, a puno je više naglašavao što američka vojska neće nego što hoće raditi i stalno upozoravao da uspjeh u borbi protiv Islamske države neće doći brzo. Za govornicom UN-a ponavljao je da nije u pitanju “Amerika protiv ISIL-a”, već “narod regije, svijet protiv ISIL-a”, no od UN-a nije ni tražio ni dobio autorizaciju za vojnu intervenciju, baš kao što su američki avioni, helikopteri i bespilotne letjelice izveli veliku većinu zračnih napada na ciljeve u Siriji, unatoč tome što se akciji pridružilo pet arapskih država, Katar, Saudijska Arabija, Bahrein, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE).

Uzroci Obamine neuvjerljivosti nalaze se u činjenici da je njegova administracija šest godina nastojala demontirati mastodontski protuteroristički kompleks koji mu je u naslijeđe ostavio prethodnik Bush. U počecima svog mandata najavljivao je da će “završiti desetljeće ratova u Iraku i Afganistanu”, a prije samo godinu dana izjavio je da će Amerika ubuduće “poštivati suverenitet država” i da je njegova zemlja “teško zaradila poniznost kada je u pitanju njezina sposobnost da utječe na događaje u drugim zemljama”. Sada je, međutim, krenuo u napade na teritorije dviju država od kojih mu je samo jedna za to dala dozvolu, ona iračka, dok je sirijskog predsjednika Bašara al-Asada o tome “samo obavijestio”.

Obama je u američke prekomorske vojne avanture uveo doktrinu da se u napade ide samo ako su relevantne službe “gotovo sasvim sigurne” da u njima neće biti civilnih žrtava, no već se sada zna da će kampanja u Iraku i Siriji postajati sve krvavija kako se ISIL-ovi borci budu premještali u gušće naseljena područja. Od Kongresa je ranije bezuspješno tražio da ukine dva Zakona o autorizaciji vojne sile, onaj iz 2001. godine kojim je stvorena zakonska osnova za napad na Al-Kaidu u Afganistanu i onaj iz 2002. za uništenje režima Sadama Huseina u Iraku, uz argument da su oba zastarjela jer tih neprijatelja više nema. No ti su zakoni ne samo ostali na snazi, već se Obama upravo na njih pozvao kada je autorizirao intervenciju u Siriji.

Proklamirani cilj ove faze “rata protiv terorizma”, rekao je Obama, “oslabiti je i u konačnici uništiti” Islamsku državu, a to bi se trebalo postići vojnom akcijom protiv pokreta, poticanjem država da se suprotstave ekstremističkoj ideologiji i rješavanjem dubokog razdora između sunita i šijita. Uz vojnu intervenciju, američka vlada namijenila je pola milijarde dolara za obuku i naoružavanje “umjerenih” sirijskih pobunjenika i kurdskih boraca pešmerga, te poslala svoje stručnjake da pokrpaju rasturenu iračku vojsku.

Za sada, međutim, situacija na terenu nije povoljna. U Iraku je u šest tjedana izvršeno više od 200 zračnih napada, no iračka vojska i kurdski borci tek su prošlog tjedna nešto teritorija vratili pod svoju kontrolu. Bombardirane su rafinerije nafte kojom se ISIL financira i silosi za žito jer skupina, tvrdi UN, kontrolira 40 posto godišnje proizvodnje te ključne žitarice. Irak je nedavno dobio novog premijera Haidera al-Abadija, u kojega se polažu velike nade da će premostiti jaz između u vlasti dominantnih šijita i sunita koje je prethodna vlada Nurija al-Malikija diskriminirala, što je značajno doprinijelo stvaranju ISIL-a. No većina sunitskih plemena zasad nije zadovoljna Abadijevom realizacijom obećanja o stvaranju inkluzivne vlade, zbog čega su se odbili uključiti u borbu protiv ISIL-a. Iračka vlada ponudila je amnestiju za 30.000 dezertera, koliko ih je iz vojske pobjeglo kada je ISIL početkom ljeta munjevito zauzeo četvrtinu zemlje, no sektaške podjele, slaba središnja kontrola i nedostatak novca i dalje su problemi koji opterećuju funkcioniranje vojske. Za razliku od Iraka, u Siriji je ISIL još uvijek u ofanzivi i napreduje prema kurdskim područjima blizu granice s Turskom, zbog čega je u tu zemlju pobjeglo još 150.000 ljudi.

SAD-u su se zasad pridružile samo tri zapadne države, Velika Britanija, Danska i Belgija, no nijedna od njih ne želi sudjelovati u napadima u Siriji. Arapske zemlje sudjeluju samo u napadima na ISIL na sjeveru te zemlje, ali ne i u onima koji se odvijaju u Raki blizu Alepa. Tamo se, naime, SAD bori protiv donedavno potpuno nepoznate terorističke skupine zvane Korasan, koja još nije javno obznanila svoje postojanje. Američke obavještajne službe tvrde da se radi o skupini džihadista iz Afganistana, Sirije, Jemena i europskih država pod zapovjedništvom pakistanskog vođe Al-Kaide Ajmana al-Zavahirija i da je ona trenutno “u inicijalnoj fazi plana izvršenja velikih napada na zapadne mete i potencijalno u američkoj domovini”. Navodno radi i na novim vrstama eksploziva koji bi mogli neprimijećeno proći kroz aerodromske detektore, pa je američka vlada rekla da Korasan, a ne ISIL, predstavlja “neposrednu prijetnju” Europi i Americi.

No neki su obavještajni dužnosnici unijeli pomutnju u procjene o stvarnoj opasnosti Korasana, skupine koja je inspiraciju za ime pronašla u srednjovjekovnom islamskom kalifatu čija se jedna regija tako zvala. Oni su anonimno rekli medijima da Korasan još nema ni metu, ni metodu, ni tajming napada, dok je direktor američke obavještajne zajednice James Clapper izjavio da je Korasan “u smislu prijetnje domovini jednako opasan kao Islamska država”. Obamina administracija ustvrdila je, međutim, da “nema vjerodostojnih informacija” da ISIL planira napad na SAD, iz čega bi se dalo zaključiti da to ne čini ni Korasan.

Iako arapske države nisu sudjelovale u napadima u Raki, mnogi analitičari oduševljeni su već samom činjenicom da su se ti stari rivali uopće uključili u “rat protiv terorizma”. Njihovi su međusobni odnosi toliko loši da su Saudijska Arabija, UAE i Bahrein u ožujku povukli svoje ambasadore iz Katara optužujući tamošnju vladu da financira sunitske ekstremiste diljem regije. Uz to, UAE je nedavno u Libiji izveo zračne napade protiv pobunjenika koje potpomaže Katar. Katar pomaže i pokretu Muslimanska braća u Egiptu, dok je režim generala Abdela Fataha el-Sisija, koji tamo provodi brutalnu represiju protiv Braće, trenutno na platnom spisku Saudijske Arabije i UAE.

Kada se ovoj jednadžbi pridoda šijitska osovina Irana, Iraka i Sirije, dobije se slika bliskoistočnog hladnog rata, no njegovi su se sudionici unatoč tome prvi put zajedno uključili u “rat protiv terorizma”, čak i Iran koji to radi prikriveno. Razloga za to je više, pa se Saudijska Arabija i Katar, tvrde analitičari, žele riješiti optužbi za izvoz vehabizma na Bliski istok i financiranja sunitskog ekstremizma. Ove zemlje imaju i vlastite probleme s terorizmom, prije svega Al-Kaidom na Arapskom poluotoku, a većina ih Muslimansku braću doživljava kao teroriste, iako je taj pokret u potpunosti dosljedan u svom principu nenasilja. Saudijska Arabija, naročito, ima problem i s grandioznim pretenzijama ISIL-a o uspostavi savršene islamske države, čime joj ta skupina postaje direktna konkurencija.

U govoru pred UN-om iranski predsjednik Hasan Rohani korijene terorizma locirao je u “jučerašnji kolonijalizam” i “današnji rasizam”, a zapadne obavještajne službe optužio da su teroristima “stavile oružje u ruke”. Konstatirao je da su kontinuirana agresija i okupacija rezultirale “različitim psihološkim reakcijama koje se danas ogledaju u nasilju i ubojstvima na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, pa čak privlače ljude iz drugih dijelova svijeta”. Rohani je rekao da su napadi u Siriji ilegalni jer nisu dobili odobrenje sirijske vlade, no opći je stav da Bašar al-Asad protiv tih napada nema ništa jer mu odgovara razbijanje islamista protiv kojih ratuje već četvrtu godinu. Iranska vlada, pretpostavlja se, s američkom surađuje potajnim naoružavanjem Kurda i šijita, u zamjenu za američko popuštanje oko nuklearnog programa.

Za razliku od iznenađujućeg jedinstva i entuzijazma zaljevskih monarhija, Turska je u ovoj akciji iznimno oprezna, iako se radi o važnoj članici NATO saveza. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan najavio je da će SAD-u pružiti “vojnu i političku pomoć”, no nije specificirao kakva će ona biti. Podjednake nedoumice proizvelo je i nedavno oslobađanje 46 turskih državljana koji su bili u zarobljeništvu ISIL-a otkad je u lipnju pao irački grad Mosul. Vlada tvrdi da za njih nije platila otkupninu niti se oružano sukobila s ISIL-om, pa se nagađa da je oslobođenje talaca ishodila dogovorom da neće sudjelovati u oružanim napadima protiv te skupine.

Tursku se kritizira i što nije zapečatila 750 kilometara dugu granicu sa Sirijom i time onemogućila dotok stranih boraca, a ni zaustavila šverc naftom preko svoga teritorija, čime se ISIL financira. No poroznost granice sa Sirijom spasila je 1,5 milijuna tamošnjih izbjeglica, koji su sada na teritoriju Turske, dok po pitanju šverca nafte Turska tvrdi da je to u jugoistočnim dijelovima zemlje praktički jedina lokalna ekonomija, koja se odvija u znatno manjim razmjerima od procijenjenih dva milijuna dolara dnevno.

Turska se zbog rata protiv ISIL-a nalazi u svojevrsnom sukobu interesa jer je destabilizira kaos koji on sije uz njezine granice, no ne odgovara joj ni jačanje Kurda, koji od početka rata u Siriji postojano napreduju prema ostvarenju samostalne države. Osim toga, konzervativna vjerska desnica kojoj pripada i sam vladajući AKP tradicionalno nije zainteresirana za dublje savezništvo sa Zapadom od onoga koje ima, čime se također tumači nevoljkost Turske da se pridruži ratu protiv ISIL-a.