Nešto se dogodilo

Gostujuća predstava “Rođeni u YU” Dine Mustafića

Velika napetost i trema vladali su u ansamblu Jugoslovenskog dramskog pozorišta zbog gostovanja u ZeKaeM-u: kako će publika reagirati na predstavu koja se zove “Rođeni u YU”, na “vruće” scene o hrvatsko-srpskim odnosima? Hoće li biti dobacivanja i provokacija iz gledališta? Takvi su strahovi sasvim opravdani nakon dva desetljeća nagomilavanja negativne energije, koja još i danas zna stajati kao kost u grlu u odnosima država nastalih na razvalinama Jugoslavije.

Odmah valja reći da predstava u režiji Dine Mustafića nije ni jugonostalgičarska ni srbofilska; to su osobne ispovijedi jedanaestero glumaca o životu u Jugoslaviji, o danima njezina krvavog raspada i svemu što se poslije toga događalo. U njoj nema ni trunke patriotskih opservacija o tome “tko je u pravu” i politikantskih zamagljivanja na temu “tko je prvi počeo”. Predstava “Rođeni u YU” satkana je od intimnih priča, prisjećanja na život pun proleterske skromnosti i uvjerenja da su svi ljudi braća, ali i razmišljanja o današnjici, kada si jedva uspijevamo oprostiti ono što smo jedni drugima učinili. Među glumcima Mustafićeve predstave ima onih koji pamte i Kraljevinu Jugoslaviju, ali i onih koji su bili djeca u doba kada se SFRJ raspadala.

Za početak “Hej, Slaveni”

Zagrebačka je izvedba započela jugoslavenskom himnom, u grobnoj tišini prepunoga gledališta. Ta je napeta tišina bila znak da se mnogi od gledatelja možda prvi put suočavaju s riječima i pojmovima iz bivše države, koji se 20 godina nisu izgovarali. Kako je predstava odmicala, postajalo je jasno da se glumci žele ogoliti do kraja, da će iskoristiti sav svoj glumački talent da pokažu svoja sjećanja, radosti i zablude na temu Jugoslavije.

Poput Branke Petrić, koja je ispričala priču o svom životu s Bekimom Fehmiuom, glumci su govorili o svojim, počesto nacionalno mješovitim obiteljima, u kojima se razgovaralo na različitim jezicima i narječjima te vjerovalo u različite svetinje. Govorili su o trenucima kada su željeli biti hrabri, ali i o onima kada su bili slabi i naivni. Ta crnohumorna kritičnost strujala je čitavom izvedbom: glumac Predrag Ejdus priznao je svoje nacionalističko zastranjivanje nakon svađe sa zagrebačkim prijateljem na temu tko je bolji, Crnjanski ili Krleža, a Anita Mančić opisala je “administrativni teror” kojem je, ni kriva ni dužna, bila izložena u hrvatskoj ambasadi u Beogradu, kada je tražila vizu da dođe na pogreb svoje sestre. Glumica Mirjana Karanović, žestoki borac protiv Miloševićeva režima, dobila je aplauz na otvorenoj sceni kada je iskreno, bez politiziranja, izgovorila kako je Jugoslavija bila ljubav njezina života, kako je danas tjeraju da tu zemlju mrzi i kako taj svoj intimni osjećaj ne može ni pokopati kako treba.

Otrežnjujući klimaks

Prevladavajući u mukloj tišini mnoga svoja dotadašnja uvjerenja, političke animozitete i zazore, publika je shvaćala da glumci Jugoslovenskog dramskog pozorišta nisu tek “oni s druge strane” koji su se usudili doći u Zagreb, da su to ljudi od krvi i mesa, u čije je biografije život u Jugoslaviji upisao neka stvarna iskustva. Kako se izvedba bližila kraju, na neki se nevidljiv način prvotna napeta distanca transformirala u suočavanje gledatelja sa samima sobom i sa svojim potisnutim sjećanjima, što je rezultiralo dugim i teškim aplauzom katarzičnog naboja.

Nakon dva sata napete koncentracije na temu onoga što bi se najradije htjelo izbrisati, činilo se da je publika iz kazališta izašla sa zrncem većeg razumijevanja i plemenitosti. Ljudski se profit pokazao stostruko važnijim od teatra i estetike: te su se večeri u ZeKaeM-u gledatelji našli u prilici da sagledaju svoj vlastiti život u Jugoslaviji kao stvarnu činjenicu, kakva god ona bila, a ne kao iracionalno čudovište koje u sebi treba zadaviti. Poštovanje prema vlastitom životu i onima koji u njemu sudjeluju, bez obzira na to je li riječ o zaboravljenoj rodbini iz Vojvodine ili davnim prijateljima iz Kruševca, otrežnjujući je klimaks ove predstave. Kazalište ne može promijeniti svijet, ali je sigurno da je za ove predstave prepuno gledalište moglo pogledati sebe i druge na neki drukčiji način, onaj koji nadilazi otrovnu zagušljivost balkanskih političkih i nacionalnih podjela.