Odgovornost prema gore, tišina prema dolje
Kakav bi efekt očuđenja među zaposlenicima korporacije proizveo ovakav scenarij: direktor (vlasnik), umjesto kolegija ili jutarnjeg sastanka, upriliči projekciju dokumentarca “Od 3 do 22” Kreše Golika uz egidu “novi korporacijski crni val” ili “etika posla, povijesni pregled”?
Ideja je marketinški jasna, ali efekt slab, gubimo dragocjeno vrijeme, intelektualni ulog gledatelja je na stabilnoj nuli. Kao da čitate basne umjesto financijskih planova. Nastradao bi jedino zdravstveni karton novorođenoga kulturtregera, a njegova “ideja” o etičkom postolju i ekonomiji rada donesena kroz prispodobu radnice Smilje Glavaš iz 1966., čije je radno vrijeme, eto, od tri ujutro do 22 sata, prepričavala bi se sljedećih sat-dva uredovnog vremena. Da slika bude u boljem retoričkom koloru, imaginarni bi direktor kao novokomponirani korporacijski Brecht ljubaznim kolegama siktao: “Ne buljite u mene tako romantično, arbeit, arbeit…”, dok bi ovi bježali u sigurnost lokalnog kafića.
Cinične sličice iz poremećenih društveno-ekonomskih divizija javljaju se uvijek u formi kulturnih referenci, to je taj bezazleni zakon žanra. Ali Golikov dokumentarac, što bi se kao tvornička sirena emitirao svakog jutra, bio bi zanimljiv koncept, naivno komičan i plemenit, bez iluzija o probuđenom etičkom višku suvremenog radnika u odijelu.
Do Šuvara preko Hoggarta
Slijedeći sličan konceptualni uzorak, imamo još jedno pitanje u prispodbi: Koga bi privukla tribina “Kulturni trenutak i stanje duhova. Idejno-teorijska rasprava. Nova vizija kulture”? Lukavo općenit naslov dobro bi se prodao svugdje. Znamo li ipak da je prvi autor naslova Stipe Šuvar, s vlastitog izlaganja ljeta 1979. u organizaciji Centra za idejno-teorijski rad zagrebačke Gradske konferencije SKH-a, kako izgleda koncept snimke tog predavanja na nekoj zagrebačkoj tribini? Tko na to dolazi? Zašto, barem na dokumentarističkoj razini, suvremenim profesionalcima nije posebno zanimljiva Šuvarova ideja o “kulturi kao načinu života”, sintagmi koju studenti humanistike tridesetak godina kasnije odreda prepoznaju kao original iz teorija Richarda Hoggarta? Kad se već rastvaraju jugoslavenske arhivske škrinje, zašto je kultura posljednja boranija od teme?
Malo koga zanima kakav je status imala popularna kultura u Šuvarovo vrijeme i što je šuvarovski “prevrat kojim će se razoriti ona kompozicija kulture koju je izgradilo i koju reproducira građansko društvo, i koja se reproducira putem tržišta i države još i u socijalizmu”. Reprezentativno građansko trojedinstvo u suvremenoj različitosti domaće kulture, koje podrazumijeva resorno ministarstvo, pogon nezavisne kulturne scene i debatne intelektualce, nema izražen živac za historiografiju. I rado ponavljamo, kritički sud blijedi s vremenom. Tužaljke o nepostojanju nacionalne strategije kolokvijalno počinju s Ustavom i završavaju u beskonačnoj budućnosti imaginarija EU-a, pa bi pretpostavljena tribina sa snimkom Šuvarova govora iz 1970-ih ili 1980-ih sigurno privukla više salonske publike od još jednog mutnog sastanka o “neizostavnoj potrebi kulturne politike”.
Sva je sreća, pak, da su domaći Voltairei, shrvani programskom jalovošću stranaka, konačno shvatili da kulturna politika neće biti “licentia poetica svake politike” na ovim prostorima. Baš kao što su svi korisnici Ministarstva kulture zadovoljni njegovom praznom, postmodernom formom stanice prema europskim fondacijama. Korisnicima na totalnoj usluzi, Ministarstvo prvi put u suvremenoj povijesti pošteno tumači vlastitu ulogu servisa bez ambicije. Stipendije, fondacije, savjeti – fluidna servilnost i precizna faktografija, sve u dobroj vjeri. Ovih se dana, primjerice, dodjeljuje EUNIC stipendija za studijski boravak u nekoj europskoj prijestolnici “u cilju identificiranja istaknutih djelatnika iz kulture u Hrvatskoj iz javnog ili privatnog sektora i njihovog dugoročnog povezivanja s kulturnim institucijama EU-a”.
Poticanje kompetitivne izvrsnosti ili izvrsne kompetitivnosti: u taj korporativni bonton mogu uskočiti svi koji zadovolje formu, nezavisni ili institucijski ovisni. Kako onda najpoželjnije neoliberalne osobine korespondiraju sa skromnijim kvalitetama suradnje i distribucije, koje bi morale biti osnova svake nezavisne kulturne manufakture i scene u Hrvatskoj?
Logika opstanka
U debelih dvadeset godina, nezavisna kulturna scena polako je gradila lik, uz bok institucijama i paralelnom slalomu s velikim medijima što u desetljeće truda nisu uspjeli naučiti jezik kompliciraniji od presice resornog ministarstva ili Zajednice domaćih nakladnika. “Scena” je svejedno zaslužila javno povjerenje, legitimitet etički zdravog tijela i određene kvalitete čiji kodovi većini više nisu bili nerazumljivi. Logikom opstanka, nezavisna kultura je stvorila “menadžere par excellence“, stoput učinkovitije službenike od većine domaćih profesionalaca u institucijama. I što je sad s publikom? Kod nje se, međutim, javlja paralelna logika sumnje u davno priželjkivanu kvalitetu – etički višak posla u kulturi. Kako može “skriboman”, u jurišu na svježe neoliberalne fondove, misliti proklamiranu socijaldemokraciju odozdo dok piše referate financijerima, da bi “zatvorio” projekt? I iznijeti skrivene kvalitete lokalne zajednice, ako mu je ideal zlatna značka najboljeg djelatnika u kulturi i rezidencijalni program u Bruxellesu? Odgovornost prema gore, tišina prema dolje?
Kažu ipak da je recesijska kriza nezavisnima poslužila kao zdrav autoreferencijalni trenutak. Znači, ubrzo će se smanjiti stupanj nervoze koji skoči kad se zainteresirani “autsajderi” povremeno javno pozabave futurom Scene. Slično svjedoči i istraživanje ekipe portala Kulturpunkt u naporu “historizacije” alterscene: svjesni krize i vlastitog psihofizičkog umora, nezavisni kulturnjaci cilj traže u nekoj drugačijoj etici – u edukaciji. Sponu odgovornosti valja naći u hodu kroz obrazovne institucije. Do jučer bastardi institucija, nezavisni kulturni menadžeri i kreativci trebaju zato ležerno ušetati u ministarstva, dati im strategijsku svrhu. Obrazovanje najmlađih i najstarijih, obespravljenih i povlaštenih podjednako: posao mora biti onoliko težak, koliko je jednostavno bilo brojati institucionalne greške Ministarstva iz prošlosti. Prva mjera uspjeha u obratu “nove kulturne politike” mogla bi se pokazati već početkom sljedeće godine, s osnutkom “Zaklade nove”. Drugačijim institucionalnim formatom, nastalim suradnjom Ministarstva kulture, nezavisne scene i financijskih sredstava iz “bazena” Lutrije Hrvatske, “Zaklada” se obvezala baviti boljim kulturnim kapitalom – pravednijom “socijalno-distributivnom praksom”. Ali neka nama metodične skepse, o tome ćemo nakon izbora.