Skrb za Srb

Uvijek pozorno na braniku hrvatstva, da se u kontekstu te mislene imenice ne bi, slučajno, razmnožila jedna druga iliti srpstvo, “Hrvatsko slovo” nedavno je (u broju od 22. siječnja o.g.) svratilo pozornost na neobično migoljenje dotičnog srpstva, koje je strašno odjeknulo u krugovima zabrinutim za čistoću prve mislene imenice. Tako pod nadnaslovom “Jeka”, u tekstiću naslovljenom “Srbi postali narod” g. Marko Matić piše da su “Srbi u Hrvata” (gle, kako ih dirljivo i skrbno privija na svoje grudi) nešto odlučili na svojoj skupštini 18. prosinca 2009. i da su onda to i objavili u svojim novinama (ovim “Novostima”), dakle “na naš Božić”.

Koliko li su već puta dobronamjerni (rimo)katolički pisci u Hrvatskoj objašnjavali i dokazivali kako ne postoji “naš”, “njihov” Božić – već su to samo nekakve kalendarske zmešarije – i zašto sve to onda ne ulazi u uši smjernih kršćana, sam će Bog znati?! A, ono strašno, što su “nama Hrvatima, u Republici 92 posto katolicima” (opa, brale, kako raste ovaj postotak, ne slučajno obrnuto srazmjerno smanjivanju broja ustaških žrtava!), objavili “Srbi u Hrvata”, to je (piše g. M.M. u “HS”), da “nisu više nacionalna manjina nego narod”. Kako su se samo usudili dignuti nos iznad kaljuže u koju su uronjeni, a tako smo se usrdno skrbili da ih što čvršće prihvatimo u naš zagrljaj (baš je krasan izričaj “Srbi u Hrvata”!), kako bismo ih do kraja zagušili i učinili nečujnim, manjima od manjinske manjine!

Na Skupštini Srpskoga narodnog vijeća zapravo je “samo” usvojen “prijedlog” da se ubuduće uz ime odgovarajuće općine, grada ili županije umjesto Vijeća srpske nacionalne manjine koristi naziv Srpsko narodno vijeće. Manjini je i malo dosta, a kako su tim pukim preimenovanjem “Srbi postali narod”, to samo zavidljivci mogu znati (nek’ se Srbima ime zatre, kad već nije do kraja obavljeno što je nalagao zločinom ovjenčani pisac Mile Budak, naime, neka se “ili poklone ili uklone!”). Za spomenuto preimenovanje kažu iz SNV-a da je u skladu s Ustavnim zakonom, dok u “HS” znaju bolje, naime, da je to protivno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina. Nad ovim ustavotumačiteljskim prijeporom moja malenkost može samo oprati ruke i reći, visokoparno, neka institucije rade svoj posao.

Nu, na braniku Srb(stv)a (u Hrvata), ne ostaje “Hrvatsko slovo” samo na tome, pa već u sljedećem broju (od 29. siječnja o.g.), ispoljava svoju skrb – za Srb. U tom ličkome mjest(ašc)u i oko njega uočena su neka sumnjiva kretanja iliti inicijative oko ponovnoga postavljanja spomenika narodnim ustanicima toga kraja, spomenika koji je djelo velikoga kipara Vanje Radauša i koji je u Srbu stajao od 1949., da bi bio srušen 1995. (baš te godine?!), ali valja dodati da je hrvatska vlada 2008. odlučila sufinancirati tu obnovu. Vlada ne vlada, ali u “HS” prevladava mnijenje da je obnova toga spomenika, koji nazivaju “četničkim”, ni manje ni više nego “uvrjeda hrvatskom narodu”! Dan ustanka u Srbu, 27. VII. 1941. g. bio je nakon oslobođenja proglašen i obilježavan kao Dan ustanka naroda Hrvatske, da bi 1990. (baš te godine?!) bio “ukinut”, da bi u taj status bio “preimenovan” (opet ta sitnica) jedan drugi datum (naime, 22. VI. 1941., kad je u okolici Siska osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj). Svojevremeno i dugotrajno natezanje oko prvenstva datumskog početka antifašističke borbe u Hrvatskoj, po svemu sudeći, govori u prilog “sisačkog datuma”, jer je organiziranje borbene jedinice svakako temeljitije od “pukog” ustaničkog otpora, pa je stoga smisleno kad se predlaže da dan ustanka u Srbu i dalje bude obilježavan, ali “samo” kao “Dan ustanka naroda Like”.

Ali, i ove umanjene pretenzije današnje manjine (da joj se barem spomen sačuva), kao da su i dalje previše i prevelike. Premda su ustaše, već u travnju i svibnju 1941. g. klali srpsko pučanstvo (seljaštvo) gdje im se god i koliko im se mililo (u Gudovcu kod Bjelovara strijeljano je 196 Srba, a 400 ih je poklano u Veljunu, pa onda masakr 13. V. 1941. u Glini…), i to kao organizirana, državna sila i premda se u to vrijeme već ustanovljuju prvi logori za masovno ubijanje, danas još nekome pada na pamet femisati se (prenemagati), kako je ustanak ustrašenog naroda na jednom lokalitetu bila “pobuna, koju je imala za svrhu totalno istrebljenje Hrvata s tih područja” (zaključuje g. Ante Beljo u svojem dnevniku, “HS” od 29. I. o.g.).

Nu, tu još nije sve, jer uredništvo “HS” od toga broja počinje anketiranje “među osobama iz javnog života… o ovom kulturološkom i političkom problemu suvremene Hrvatske” (to da je problem?). Naravno, dobili su što su i tražili, pa dr. Mato Artuković, povjesnik, veli da bi obnova toga spomenika u Srbu bila “uvrjeda hrvatskom narodu”. Kojem narodu? Je li onim ustašama koji su haračili Hrvatskom i koji su “počinili”, dakako, “do danas nekažnjene zločine”. Je li to njihovi potomci danas usrdno skrbe za Srb?!