Kute (ne) čine učenika

Prije dvadesetak dana mediji su prenijeli priču maltretirane šestašice iz jedne zagrebačke osnovne škole, koja u razredu od kolega doživljava permanentno šikaniranje zbog svog imovnog stanja. Siromašna je, što se vidi po njezinu oblačenju i po nemogućnosti da nabavi svima ostalima lako dostupne gadgete (iPhone, bolji mobitel i sl). “Ne znam što ću. Strah me što ću sve čuti dok prolazim pokraj svojih kolega. Sva ta vrijeđanja postala su mi nepodnošljiva. Sama sjedim u klupi ‘jer sam siromašna’. Vjerojatno ću ipak morati promijeniti školu jer se uopće ne mogu koncentrirati na učenje”, kazala je novinaru 12-godišnja Marina.

Protiv diskriminacije

Ova je priča, uz ostalo, bila otponac za inicijativu Nacionalnog vijeća učenika Republike Hrvatske (NVURH) za uvođenje školskih uniformi, kojima bi se borili protiv diskriminacije, a za socijalnu pravdu. U toj inicijativi piše i ovo:

“Zašto uniforme? Njihovim uvođenjem učenici će se međusobno poznavati samo po onome što stvarno jesu: pametni ili vrijedni, dobri ili loši učenici, dobri ili loši prijatelji. Njihov rječnik neće više poznavati riječi kao što su ‘siromašan’ ili ‘bogat’. I u njihova srca će biti ugrađene puno veće vrijednosti od jedne markice na odjeći, a mi ćemo biti svjedoci da odijelo ne čini čovjeka!

Koliko to košta?! – procijenite sami! S realizacijom ove ideje, roditelji bi lakše financijski podnosili početak nove školske godine, djeci ne bi bilo potrebno imati 101 kolekciju, već jednu za čitavo godišnje doba.

Tko će ih raditi? – Naše posrnulo gospodarstvo ionako više ništa ne proizvodi, a ako i proizvodi, pred stečajem je. Uzmite samo podatak da u Republici Hrvatskoj ima oko 420.000 učenika, pomnožite to s brojem uniformi, puta dvije-tri kolekcije! A zamislite samo koliko bi ljudi tada radilo na tome! Radnici posrnulog Uzora, Dalmatinke nove, MTČ-a, Borova… Tko će bolje sašiti uniforme od majki djece koja će te uniforme nositi? Zaposlimo naše posrnule tvornice tekstila, odjeće i obuće, vratimo radnike na svoja radna mjesta! Vratimo socijalnu pravdu među građane, vratimo ljudima njihovo dostojanstvo!”

Tako su to, dakle, zamislili u učeničkom Nacionalnom vijeću.

Inače, školska se uniforma u nas pojavljuje već potkraj 19. stoljeća. Za djevojčice se najčešće sastojala od crne kute i francuske kape (prva polovica 20. stoljeća). Dječaci su uglavnom nosili crne kape sa štitnikom i pozlaćenim brojem razreda koji pohađaju. Tijekom druge polovice prošlog stoljeća boja kute postupno se mijenja – najčešće se nose kute plave boje. Nose ih i djevojčice i dječaci.

Kad su uniforme marka

Školske su se kute nosile iz više razloga. Najprije, trebale su zaštititi dječju odjeću od prljanja i uništavanja, sakriti neprikladnu odjeću ponekih učenika, ali i poslužiti da se učenike lakše prepozna na ulici ili u školi te da se nitko posebno odjećom ne ističe. U svečanim se prilikama u školi do 1990. godine nosilo pionirsko odijelo.

Školske uniforme ili kute obavezne su u mnogim zemljama. Primjerice, Australija u svojim školama zakonom obvezuje učenike da moraju nositi kute. Iako je zemlja blagostanja, s prosječnom plaćom od oko 20.000 kuna, pazi se da se ne ističu klasne i socijalne razlike, a uniformiranost učenika dio je izgradnje takvog svjetonazora.

U nedostatku nekog preciznijeg istraživanja javnog mnijenja oko ovog problema, spomenut ćemo ad hoc anketu jednog portala. Ponukan nasiljem nad djevojčicom spomenutom na početku teksta, čitaocima je postavio pitanje bi li u školi bilo manje uvreda na račun siromašne djece kad bi u škole vratile kute. Na uzorku više od 7.000 čitatelja koji su odgovorili na anketu, 75 posto njih bilo je za uvođenje kuta u škole.

Jedna privatna škola u Zagrebu uvela je školske uniforme. Međutim, tu je više riječ o trademarku škole negoli o želji da se nadvladaju socijalne razlike. To je škola za koju se godišnje plaća više od 20.000 kuna školarine, a pohađaju je đaci čiji su roditelji članovi vladajuće stranke, više i visoke klase, djeca poznatih javnih osoba i sl.

Slobodarska škola

Prije nekoliko godina, Osnovna škola Vežice iz Rijeke pokrenula je inicijativu za uvođenje uniformi. Ideja je bila da se time izbjegnu neželjeni oblici ponašanja među djecom. Inicijativa je krenula od samih đaka i dobila je podršku njih oko 60 posto. Međutim, pravilnik o kućnom redu škole ne spominje uniforme, nego samo definira kako bi učenik trebao izgledati: u članku 53. tako stoji da “pristojno odjeven učenik ne nosi upadljiv nakit i ne koristi dekorativnu kozmetiku. Majice tankih naramenica, dubokih izreza i one koje otkrivaju trbuh, kratke suknje i sportske hlačice nisu primjerene za dolazak u školu”.

Bilo kako bilo, eventualno uvođenje kuta ili školskih uniformi samo po sebi neće riješiti ni problem nasilja u školi ni širi problem socijalnog raslojavanja, ali bi mogao biti važan početni korak. Ono što je dalekosežno potrebno jest jedna nova vizija resocijalizirane i deprivatizirane škole u besklasnom društvu. Povratak kuta ne znači nužno ukalupljivanje djece i njihovih karaktera, jednako kao što internatski tip obrazovanja može biti restriktivan, ali i nevjerojatno oslobodilački. Uostalom, škola s najslobodnijim sistemom, ona samerhilska, internatskog je tipa. Djeca su ondje odvojena od roditelja trideset i nešto tjedana godišnje, ali osnivač te škole Alexander S. Neill, kao i njegovi nastavljači, ipak uspijevaju odgojiti slobodne, solidarne i neuniformne ličnosti.