Nerazvijeniji i produhovljeniji
Tony Samara proveo je nekoliko godina u zen budističkom samostanu i nakon toga živio u šamanskim zajednicama oko rijeke Amazone i na Andama. Potom je počeo putovati po čitavom svijetu i prenositi svoja duhovna učenja. Na hrvatski jezik mu je prevedeno već nekoliko knjiga. S Tonyem smo razgovarali o djeci i poticanju važnih duhovnih promjena unutar društva.
U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, postoji problem potiskivanja emocija. Tokom godina u ljudima su se akumulirala snegativna iskustva vezana uz različite ratove i razaranja. Na koji način riješiti te probleme?
– Ako izrazite previše emocija na nekontroliran način to može imati destruktivan učinak. Ako emocije izrazite kreativno i inteligentno, tada se mijenja čitava postojeća situacija. Postoje potencijali kreativne energije koji se mogu izraziti na praktičan način. Glumci na taj način postaju boljim glumcima, glazbenici boljim glazbenicima, sve tada odlazi na jedan viši nivo. Kako bi se prevladala društvena ograničavanja i kako bi se oslobodili ti potencijali uvijek netko treba učiniti prvi korak. To mogu biti glumci, ili možda političari… Je li uopće moguće da to budu političari? Poslije toga će se priključiti i ostali ljudi koji će uvidjeti da postoji mogućnost slobodnog i kreativnog izražavanja.
Za razliku od odraslih ljudi, djeca su uvijek vrlo otvorena. Njima za razumijevanje nikada ne treba toliko puno riječi kao njihovim roditeljima. Ona su u kontaktu sa svojim osjećajima. No, vremenom njih se unutar društva programira kako bi bilo kao i svi ostali. Kako promijeniti takvu situaciju?
– Moja iskustva u radu s djecom pokazuju da su u pravilu roditelji najveći problem. Kako bi se postigli rezultati s djecom istovremeno je potrebno raditi i s roditeljima. U suprotnom ne možete očekivati da će se desiti bilo kakvi pomaci. Isto tako jedan od glavnih problema je i škola. Edukacija je u mnogo čemu samo produžetak postojećeg društvenog programiranja. Ukoliko ne naiđete na posebne i vrlo svjesne učitelje, u pravilu dolazi do sprječavanja izražavanja dječjih kreativnih poriva i njihove težnje postizanju ne samo intelektualnog znanja. Djecu je prije svega potrebno poštovati. Ona uče i usvajanju različite vještine puno brže nego odrasli. To je nužni prvi korak u procesu aktualiziranja kreativne inteligencije koju ona posjeduju.
Nažalost, vrlo često osviještena djeca predstavljaju izazov za svoje roditelje.
– U zapadnim zemljama postoje izraziti emocionalni problemi unutar porodica. Zbog toga su djeca prisiljena prilagoditi se svojim roditeljima i blokirati prirodno izražavanje emocija. Poticanjem osvješćivanja djece, ona postaju problematična za svoje roditelje jer počinju postavljati njima neugodna pitanja. Uvijek se osjećam tužno kada djeca postaju poput robota i čine uvijek iste stvari. Roditelji jednostavno žele svoju djecu prilagoditi društvu i na taj način ih blokiraju. To čine s najboljim namjerama jer misle da je to jedini način preživljavanja unutar danih okolnosti. Konačni rezultat je ubijanje kreativnog potencijala. Slična stvar se dešava i u školama. Postojeći programi u sebi sadrže vrlo malo informacija o duhovnosti. Djecu bi trebalo podučiti kako da uzdižu svoju svjesnost i kako da se povezuju s prirodom, naučiti ih više o hrani koju jedu i načinu disanja, pokazati im kakvu moć posjeduju životinje.
Postoje li neka država koja istinski razvija duhovnost?
– U tom smislu zanimljiv mi je primjer Kazahstana. Riječ je o vrlo nerazvijenoj zemlji koja se u ekonomskom smislu uopće ne može mjeriti s Hrvatskom. Unatoč tome, ljudi koji tamo žive, uz ekonomsku potiču i na duhovno obnavljanje države. U tom smislu oni su počeli pozivati ljude iz čitavog svijeta koji im mogu pomoći u mijenjanju dosadašnjeg načina razmišljanja. Njihova vlada kao savjetnike uzima pjesnike i duhovne učitelje. Izgleda da je puno lakše duhovnosti se okrenuti u nerazvijenim zemljama nego u onima razvijenima.