Alternativni bećarac
Coldplay: Mylo Xyloto (Parlophone, 2011)
Nikad se nisam prestao čuditi označivanjima Coldplaya kao alt-rock banda. Klasifikacije su i inače koma, ali kad ulete u ovako komercijalno jake vode onda su koma nad komama. Alternativa čemu? Shakiri? Bono Voxu? Ili su i U2 alternativni band? Osobno sam – bilo je takvih perioda – kada bih za koga pročitao da je alternativan, znao pomisliti da su onda i U2 alternativni. Takve su odrednice pogotovo problematične na britanskoj pop-sceni gdje je jedan kez dovoljan da budete proglašeni opasnim po susjedstvo poradi svoje sklonosti eksperimentarenju, onako kao mafijaši reketarenju.
A kada sjednete preslušavati silne alternativne albume onda se nekako teško odhrvati dojmu da slušate najobičnije veseljake iz susjedstva koji su prepompozno shvatili umjetnost.
Neš’ ti depresije
Široka produkcija u smislu prostornosti bila je vrhunski odrađena od Spiritualized, a Coldplay su, valjda u nakani da budu drugi U2 u svoje pjesme od prvog albuma (a ‘Mylo Xyloto’ im je peti pokušaj) upirivali ogromne količine helija, pa su im onda pjesme zvučale kao da lebde iznad glava slušatelja poput onih šarenih dječjih balona.
Što se od širih narodnih masa znalo prepoznati. Hrpa Grammya, gomila prodanih albuma, i sve to nije nezasluženo, jedino što nije bogzna koliko alternativno. Činjenica da nije alternativan nije Deanu Martinu oduzela ni uncu ljepote pjesama. Općenito, rock danas i alternativa, teško je to spojiti, pogotovo kada se radi o ovako visoko produciranim proizvodima s naglašeno cendravom atmosferom.
Album je konceptualan, radi se o zbirci pjesama: Mylo i Xyloto se upoznaju te zaljubljuju, prolazeći usput kroz brojne faze ljubavne veze, strahujući da ne izgube jedno drugo, veseleći se zajedništvu, a sve to uokviruje simfonična, zanesena glazbena podloga krcata, moram to tako napisati – lijepim notama.
Stoga ne čudi da se Chris Martin pojadao novinstvu kako mu takvi napori kao što je ekspresioniranje ljubavi baš i ne trebaju u životu, te da je ovo možda posljednji album. Po Coldplayu, svijet je u teškoj masovnoj depresiji i potrebno ga je izvući iz te kaljuže. Recept je jednostavan: pjesme koje slave pozitivu i groze se na sam spomen negative. Pjesme trebaju imati himničnost navijačkih nogometnih popevki, bubanj i bas produkcijski postaviti široko kao kozaračko kolo, a klavijature zvučati kao orgulje u holivudskim filmovima snimanima poslije Drugog svjetskog rata, kada se na depresiji radilo ne samo farmakognozijski nego i artistički.
Gutači stadiona
Zemaljski kaos suprotstavljen je nebesnošću glazbene podloge, a vapaj za ljubavlju, posvemašnjim mirom i harmonijom među ljudima koncipiran je s nakanom da ga se, valjda, trešteno pijano pjeva na sav glas na nekom festivalu. Što će se i dogoditi. Album nije dobar kao prethodni. Coldplay su band jako limitiranog izraza i često zvuče kao da prave samo jednu pjesmu, no takvi su i inače svi bećarci. U svatovima je, uz svu onu sarmu, ionako teško održati koncentraciju i estetski nivo.
Album je producirao isluženi Brian Eno, pa ovaj skupi CD na momente zazvuči prejeftino za uložene novce. U songu ‘Princess of China’ pridružuje im se Rihanna čije sudjelovanje na albumu Chris Martin lakonski objašnjava činjenicom da je ‘njen glas toliko drugačiji od moga’, s čime se ovom prilikom u cijelosti slažemo.
Ne trebate izvući krive zaključke na koje bi vas ovaj tekst mogao nagnati: nađete li se negdje u blizini održavanja koncerta ovog simpatičnog alternativnog sastava, ne bi bilo zgorega da ih poslušate. Što veći prostor, to bolje. Grupa je to koja savršeno guta cijele stadione.