Lud il’ mu noge smrde?

“Još sam tu”, mokumentarac Caseya Afflecka i Joaquina Phoenixa

Nakon premijernog hrvatskog prikazivanja na Zagreb Film Festivalu, ostvarenje “Još sam tu” autorskog tandema Casey Affleck – Joaquin Phoenix našlo se na redovnom repertoaru zagrebačkog Dokukina. Promoviran kao dokumentarac o prolupaloj glumačkoj zvijezdi koja je odlučila postati reper, “Još sam tu” je neko vrijeme nakon puštanja u distribuciju proglašen od strane samih autora lažnim dokumentarcem, tzv. mockumentaryjem.

Sumnje da su Phoenixove reperske deluzije zapravo namještaljka javljale su se još za vrijeme snimanja filma, uostalom u njemu se i spominju, donekle i tematiziraju, međutim što konačno priznanje Afflecka i Phoenixa zapravo mijenja? U stvari, ništa.

Fiksacija hip-hopom

Naravno, zanimljivo je znati, o čemu smo u Novostima već raspredali povodom dokumentarca “Priča o Pierreu Woodmanu”, je li ono što se izdaje za stvarnost doista stvarnost ili konstrukcija, ali u konačnici film ostavlja vlastiti dojam neovisno o svojoj ‘pravoj prirodi’. Pritom nikako ne treba smetnuti s uma barem dvije stvari: prvo, kako znamo da Affleck i Phoenix sada govore istinu, a da su prije lagali, i drugo, između igranog i dokumentarnog često su tanke granice koje se još češće prelaze.

Drugim riječima, ako je Joaquin Phoenix godinu i pol dana glumio zapuštenog, narkoticima i plaćenom seksu sklonog glumca s infantilnim ispadima i fiks idejom da napusti glumačku i pokrene repersku karijeru, nije li ta pretpostavljeno glumljena situacija, zahvaljujući dugotrajnosti i intenzitetu uživljavanja, doista postala njegova zbilja?

Abel Ferrara jednom je ustvrdio da u njegovim (igranim) filmovima nema glume – kad glumci dođu na set i krene snimanje, oni postaju likovi koje tumače i obratno, te svaka podvojenost identiteta u tom smislu nestaje. Isto tako dobro je poznato da gotovo svi srednjostrujaški rađeni dokumentarci obilato sadrže aranžirane, de facto igrane situacije, uostalom u rano doba dokumentarnog roda autori su podrazumijevali da se dokumentarci, ako nisu puke reportaže (a i one su na prijelazu 19. i 20. stoljeća, pa i kasnije, itekako znale biti namještene), aranžiraju – najslavniji rani dokumentarac, Flahertyjev “Nanook sa sjevera”, bio je primjerice uvelike ‘režiran’ (Nanookova filmska obitelj nije bila njegova stvarna obitelj, štoviše, Nanook se u zbilji čak nije ni zvao Nanook).

Uglavnom, postavljanje kao ključnog pitanja je li “Još sam tu” pravi ili lažni dokumentarac – što je kako smo vidjeli nešto na što vjerojatno i nije moguće dati jednoznačan odgovor – promašuje bit stvari. Presudno je, naime, djeluje li film u skladu s onim kako se predstavlja – kao dokumentarac. Odgovor je: da.

Slikopisni doks

Naravno, tijekom recepcije gledatelji će se zajedno sa zainteresiranom javnosti u samom filmu, ali i neovisno od nje, upitati nije li na djelu podvala, odnosno bi li kamera doista bila prisutna u nekim škakljivim situacijama da je sve ‘za pravo’ (recimo u trenucima u kojima se Phoenix i prijatelj zabavljaju s drugorazrednim prostitutkama); no bez obzira na takve sumnje, film besprijekorno funkcionira kao dokumentarac, uostalom stalno prisustvo kamere lako je objasniti time da Affleck unutar samog slikopisa, dogovorno s Phoenixom, snima doks o glumčevom transferu u repera, a nedostatak minimuma diskrecije redateljevim iskorištavanjem glumčeva pomaknutog psihičkog stanja.

Stoga “Još sam tu”, kako god se okrene, ostaje sugestivan dokument jedne (auto)destruktivne duševne (i umne) transformacije, neovisno o tome bila li ona (više) stvarna ili (više) fikcionalna.